– Zamolio bih Vas prvo da našim čitateljima objasnite što je uopće Obnova u Duhu Svetom?

Obnova u Duhu Svetom tj. ODS nije pokret već predstavlja gibanje Duha Svetoga u Katoličkoj Crkvi, ili kako to papa Franjo voli reći: “Obnova je struja milosti koja se ucjepljuje u rijeku milosrđa Crkve, ona je šansa za Crkvu.”

Obnova je krenula 1967. kada je skupina katoličkih studenata, profesora i svećenika sa Sveučilišta Duquesne provela jedan vikend proučavajući i moleći za iskustvo Duha Svetoga. Najzanimljivije je to da se Obnova u biti rodila pred svetohraništem tj. očitovanje Duha, izljev Duha, dogodio se pred svetohraništem u kapeli gdje su oni molili tijekom tog vikenda. Kada su se vratili na Sveučilište pristupili su jednom svećeniku koji je tamo radio te mu ispričali što se dogodilo. On je tada imao komentare II. vatikanskog sabora u kojima su se upravo opisivala ta stanja, posebno karizme za koje se navodi kako su i danas prisutne.

Nakon toga održan je i drugi vikend u kojem je sudjelovalo oko 90 ljudi i tako je Obnova krenula po cijelom svijetu. To iskustvo Duha širilo se i širi se do dana današnjega. Oko 130 milijuna ljudi je do sada imalo iskustvo izljeva Duha Svetoga.

– Nekoliko puta ste spomenuli termin „izljev Duha“. Što on zapravo predstavlja?

Izljev Duha je susret sa živim Bogom. Duh Sveti kao struja milosti spušta se na čovjeka i budi u njemu sve ono što je bilo prisutno, ali uspavano. Ta milost izljeva Duha Svetoga dana je čovjeku da postane svjestan svih milosti koje je primio po sakramentima naše Katoličke Crkve. Čovjek počinje živjeti po Duhu Svetome, događa se obraćenje, novi život upućen na Boga kao središte. Kao plod izljeva javlja se želja za molitvom, čitanjem Božje riječi, sudjelovanjem u sakramentima, osobito euharistije i ispovijedi.

– Kako je službena Crkva reagirala na ta iskustva i širenje Obnove?

Prvo je po različitim zemljama raslo iskustvo Duha preko molitvenih zajednica, koje su se organizirale i počele živjeti to iskustvo u zajedništvu unutar raznih biskupija. Crkva je reagirala poslavši belgijskog kardinala Lea Josepha Suenensa u SAD da istraži taj proces. Kasnije je kardinal pratio cijelu Obnovu te postao njen duhovnik. Iz tog vremena postoje tzv. Malinski dokumenti koji daju teološke i pastoralne smjernice za  djelovanje ODS-a. Na njima je tada kao teolog surađivao i budući papa Benedikt XVI., Joseph Ratzinger.

– Imam osjećaj da dio ljudi pogrešno doživljava karizme, kao neke posebne darove dostupne isključivo svecima. S druge strane Crkva naučava kako svaki čovjek ima darove Duha Svetoga. Što su zapravo karizme?

Karizme su dar dan pojedincu za služenje Crkvi i drugima. One su poziv na poslanje i način su ispunjenja poslanja. Karizme su sadržaj crkvenog života vjernika i možemo ih gledati kao spoj duhovne stvarnosti i onog naravnog života oko nas.

– Kada i kako je Obnova došla u Hrvatsku?

S obzirom na to da se Obnova širila po svijetu, neki naši svećenici i laici odlazili su na susrete koji su organizirani po Europi te su htjeli prenijeti to iskustvo i kod nas. Tu su posebno bili zaslužni pokojni don Božidar Medvid i fra Josip Marcelić. Treba također spomenuti i prof. Tomislava Ivančića i druge svećenike koji su bili preteča ovoga što imamo danas, tako da je Obnova kod nas prisutna nekih 40 godina. Svatko je dao svoj doprinos s obzirom na vrijeme u kojem je djelovao. Međutim neke organiziranije strukture nije bilo do 2002. godine. Tada je počelo okupljanje u koordinaciju molitvenih zajednica i to u Zagrebu. I prije je bilo zajedničkih susreta, ali je sve to zaživjelo 2002. kada je osnovana koordinacija zajednica ODS-a na čelu s paterom Zdravkom Barićem kao prvim koordinatorom. Iz toga je nastala suradnja i otvorenost prema Zagrebačkoj nadbiskupiji gdje smo od 2004. prisutni u Uredu za pokrete i udruge. Također smo sudjelovali na Zagrebačkoj sinodi i drugim događajima, te sve u svemu surađujemo jako dobro s nadbiskupijom.

– Kako to da se s organiziranjem čekalo do 2002. godine. Zašto povezivanje nije uspjelo ranije?

Poziv Crkve je da se ljudi otvore zajedništvu i to žive, a da bi to živjeli potrebna im je čežnja za zajedništvom. Ne može se reći da im prije nije uspjelo, bilo je pokušaja, ali zbog okolnosti života, osobito Domovinskog rata nije došlo do toga, tada smo svi bili jedno u Crkvi. Jednostavno, seminari i susreti koji su se odvijali tada nosili su svoje, a 2004. sazrelo je vrijeme da se razmišlja o ostvarivanju zajedništva unutar Obnove. Tada je Lordan Ljubenkov (sadašnji koordinator zajednica Obnove u Duhu Svetome Splitske nadbiskupije, op.a.) zajedno s vijećem molitvenih zajednica ODS-a radio na povezivanju zajednica u Zagrebu te je Bog preko njih dignuo zajedništvo na jednu novu razinu. Tada je došlo do veće povezanosti s Crkvom i veće ozbiljnosti prema crkvenoj hijerarhiji, počelo se raditi na statutima i teološko-pastoralnim smjernicama. Te smjernice služe kao preporuke za zajednice vezano uz susrete i djelovanje. Međutim svaka zajednica ima svoje osobno poslanje neovisno o ODS-u; tako neki rade s mladima, neki djeluju karitativno, drugi su molitelji…

– Koja je onda glavna uloga ODS-a?

ODS je jedno gibanje unutar Crkve koje može biti na pomoć Crkvi jer je iskustvo pomazanja Duha Svetoga potrebno u svakom apostolatu i svakoj životnoj situaciji. Moramo biti svjesni da smo potrebni Duha Svetoga i da nas On upućuje na Božje putove. Specifičnost za ODS je da nema utemeljitelja kao što ga imaju drugi pokreti poput, recimo, Marijine legije. Sve je počelo s gibanjima Duha Svetoga. Ljudi koji prolaze kroz Obnovu ne moraju ostati u njoj, niti svi ostanu, već mnogi dožive to iskustvo i dobiju poticaj za ići dalje, u neke druge organizacije i pokrete, gdje sada služe Bogu, Crkvi i narodu. Poznajem nekoliko ljudi koji djeluju ili čak vode druge pokrete i organizacije, a da su prije prošli kroz iskustvo izljeva Duha Svetoga.

– Trenutačno je ODS pokrenuo inicijativu za osnivanje nacionalne koordinacije zajednica Obnove u Duhu Svetomu. Na kojem je sada stupnju razvoja ta inicijativa?

Želja za zajedništvom postoji od početka i rad na zajedništvu je nešto što bi trebalo biti u pozivu svake osobe koja služi u Božjem vinogradu. Prvo je sve krenulo sa Zagrebom, a potom je iz Zagreba krenulo prema ostalim biskupijama. Međutim i prije je postojalo strujanje te milosti unutar drugih biskupija, ali se često radilo o jednoj ili dvije zajednice koje su djelovale izolirano. Cilj ove inicijative je da se sve te zajednice povežu u jedno zajedništvo, pogotovo zbog ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazi hrvatski narod. Mi smo došli do onih zajednica do kojih smo mogli, ali ako postoji još koja zajednica na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine nek nam se javi. Ovo je prilika da se povežemo, molimo i djelujemo za dobrobit naroda i Crkve. Ta snaga zajedništva je svima nama na srcu i trebala bi se očitovati u nama, to je jedan put upoznavanja i sazrijevanja.

U studenom prošle godine organizirali smo susret voditelja i duhovnika zajednica na kojem se govorilo o ovoj problematici unutar Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tu se razgovaralo o identitetu Obnove, tko smo, što smo te se pojavila želja da se povežemo na nacionalnom nivou. Voljeli bismo da ako postoji neka akcija u Dubrovniku da ona dođe i do Vukovara, poput akcije 30 dana molitve za Hrvatsku gdje smo svi zajedno molili i gdje su se služile mise za našu državu. Na susretu voditelja naglašeno je kako ćemo polako ulaziti u ovu inicijativu kroz godišnje susrete pomoću kojih bi se došlo do punine zajedništva. Prvi susret dogodio se u Međugorju, tu se osjetila želja za zajedništvom i potrebno je da ta želja počne rasti u zajednicama i u nama kako bi se ono zaista dogodilo. Na zajedništvu se može raditi kroz kreposti gdje čovjek radeći na sebi uviđa svoje probleme i potrebe i odgovara na to tražeći milost Božju i živeći to iskustvo tj. postaje bolji čovjek svaki dan.

 – S kakvim ste se preprekama suočili prilikom organiziranja nacionalnog susreta u Međugorju? Kako je izgledala cijela organizacija?

Organizacija je bila velika, ali kad gledam iz ove perspektive to je bilo jedno milosno vrijeme, mnogo toga se u organizaciji događalo milošću Božjom. Tako se dvorana u Međugorju oslobodila upravo na datum na koji smo htjeli organizirati susret, također jedan od gostiju, Salvatore Martinez (predsjednik talijanske Obnove u Duhu Svetom, op.a.), je jako zauzeta osoba, ali je upravo taj vikend, jedini u godini, bio slobodan. To su sve bili znakovi koji su nam dali snagu pri organizaciji ovog događaja. Opet bih naglasio tu čežnju zajednica za zajedništvom koja je bila pokretač. Mi smo naime poslali mailove na adrese nekoliko zajednica čiji smo kontakt imali, a pojavilo se više od 1000 ljudi. U Međugorju je bilo prisutno oko 60 zajednica, koje broje oko 2200 članova.

– Koji su bili plodovi tog susreta u Međugorju?

Prvi plod jest želja da se i dalje radi na ovom povezivanju, mnoge zajednice postale su na tom susretu svjesne snage zajedništva. Isto tako istaknuo bih poziv govornika na jednu ozbiljnost duhovnog života, rad na sebi, na kreposnom načinu života, da što manje budemo mi, a što više Bog u našim životima i životima naših zajednica. Javila se veća želja da služimo Bogu i Crkvi.

Međugorje

Foto: susret u Međugorju, www.obnovauduhu.com

– Nakon tog susreta boravili ste u Rimu na susretu pape Franje s talijanskom Obnovom. Kakvi su dojmovi s tog susreta, što je Papa poručio Obnovi?

Tako je, imali smo tu čast da budemo gosti talijanske Obnove u Duhu Svetom na audijenciji kod Pape na Trgu sv. Petra u Vatikanu. To je bilo nešto prelijepo, osjećaj da si u srcu Crkve, da si toliko blizu Pastiru. Također čovjek postane svjestan, videći druge zajednice iz raznih dijelova svijeta, koliko je zapravo djelovanje Duha Svetoga. Imali smo tu čast da budemo jako blizu Papi i vjerujem da je svatko doživio to kao milosni trenutak.

Papa se obraćao voditeljima govoreći im da budu otvoreni te da se ne drže za voditeljsko mjesto kao neki prestiž, već da služe bližnjima. Papa je pozvao da se ta struja milosti, taj pokret, kao rijeka uklopi u rijeku milosrđa naše Crkve, da izgubi svoj posebni identitet te da postane struja Crkve. Ne da se predstavljamo kao “mi smo Obnova”, nego kao “mi smo Crkva”.

– Ovu subotu cijelu Obnovu očekuje drugi nacionalni susret zajednica ODS-a iz Hrvatske i BiH u Udbini. Kako ste se pripremali za taj susret, kako će on izgledati?

Nakon početnog oduševljenja u Međugorju rodila se svijest o potrebi formacije za članove i zajednice. Ovaj susret stoga je zamišljen kao formacijski s temama koje služe izgradnji pojedinca i zajednica. To su teme koje nam pomažu prepoznati svoje mjesto u zajednici, upoznati autoritet koji svaki vjernik ima za služenje Bogu i bližnjima, naučiti što je duhovni rast i sl. Udbina je još veći poziv da se u poslušnosti i krepostima očituje kraljevstvo Božje koje je među nama. Poslušnost pastirima, Božjoj riječi, rad na krepostima, otvaraju živo i vidljivo Kraljevstvo Božje.

Moram spomenuti kako će susretu prisustvovati i biskup Mile Bogović, koji se odazvao našem pozivu da služi euharistijsko slavlje.

– Zbog čega ste izabrali baš Udbinu?

Udbina predstavlja simbol. Kao prvo nalazi se na pola puta između Zagreba i Splita gdje su pokrenute prve koordinacije zajednica unutar nadbiskupija, a kao drugo tu je izgrađena Crkva hrvatskih mučenika i ovo je vrijeme da se ujedinimo s našim mučenicima u molitvi za bolje sutra u Hrvatskoj, u obiteljima, u Crkvi i u narodu. Sama ta crkva ima svoju priču. Tolika imena svećenika, posvećenih osoba i laika koji su dali svoj život svjedočeći za Boga. Sjetimo se i Krbavske bitke iza koje je ostalo toliko žrtava hrvatskog naroda…

Koja su Vaša očekivanja od susreta u Udbini i kako vidite budućnost ODS-a u Hrvatskoj?

Nama nije cilj brzati s nacionalnom koordinacijom, nego polako raditi na inicijativi, a onda će kao plod tog rada doći do udruživanja na nacionalnoj razini. Od Udbine očekujemo snažnije međusobno povezivanje i veću izgradnju zajedništva među nama, kroz formaciju i članova i zajednica. Mi smo zajednice koje se sastaju, žive u župama i želimo se povezivati unutar Crkve, jer smo dio Crkve. To je poziv zajedništva, poziv poniznosti i poslušnosti da raste kraljevstvo Božje, da budemo blagoslov našoj Crkvi. Struja milosti koja ulazi u rijeku milosrđa Katoličke Crkve, i nestaje razdajući se kao što i rijeka ulazeći u more postaje more, kako nas je i uputio papa Franjo. Struktura povezivanja je tu najmanje bitna, nisu bitne funkcije i fotelje već onoliko koliko je potrebno da se može učinkovito funkcionirati i biti koristan i dinamičan dio života Crkve.

– Na kraju, koja je razlika između ODS-a u Hrvatskoj i u svijetu?

Svaka zemlja je priča za sebe i nešto što je uspjelo u npr. Engleskoj ne mora biti uspješno ovdje ili u drugim dijelovima svijeta. O tome govori i ICCRS (Međunarodna služba katoličke karizmatske obnove, op.a.) kada spominje stvarnosti specifične za svaku zemlju. Svaka nacionalna koordinacija pozvana je da sama nađe najprikladniji način djelovanja na prostoru na kojem djeluje.

Razgovarao Tino Krvavica | Bitno.net