Prije osam godina, 24.veljače, u Službenom listu Republike Italije objavljen je zakon o tzv. umjetnoj oplodnji. Zapravo, radi se o «Zakonu od 19. veljače 2004., br. 40, Propisi u području medicinski potpomognute oplodnje».

Zakon

Ovaj zakon je bio sastavljen i izglasan uz značajnu potporu zastupnika tzv. katoličkog usmjerenja. Mnogi ga su predstavljali kao “točku ravnoteže”, kao “prekid sa samovoljom na području prokreacije”. A velik dio javnosti ga je promatrao kao katolički zakon, tj. u skladu s vjerskom katoličkom etikom.

Bez obzira na ove tvrdnje, s odmakom od nekoliko godina analiziramo zakon obzirom na njegove rezultate. Njime je dana zakonska dozvola te pravni i tehnički propisi kojima je cilj dati dijete paru koji to želi. Proanalizirajmo podatke koji se odnose na dvije od tih tehnika. Radi se dvije tehnike koje se u Italiji najviše prakticiraju: IVF, što znači oplodnju in vitro uz prijenos embrija, a koja se sastoji u uzimanju jajnih stanica i spermija, da bi ih se sjedinilo u epruveti radi postizanja oplodnje, a potom u prijenosu embrija, stvorenog oplodnjom, u majčinu maternicu; i ICSI koja označuje injekciju sparmatozoida u citoplazmu jajne stanice, a što je jedna moguća varijanta IVF-a.

Prema Izvješću Ministarstva zdravstva od 28. lipnja 2011., koje donosi podatke iz 2009. i koji su posljednji koje imamo na raspolaganju, za 2009. objavljeni su sljedeći podaci:
– parova koji su započeli postupak IVF-a ili ICSI-a bilo je 43.511;
– jajnih stanica koje su izvađene bilo je 285.042, s prosjekom od 6,6 jajnih stanica po ciklusu;
– umjetno stvorenih embrija u epruveti bilo je 121.866 (s ovakvom rasporedbom: 21.417 u postupku IVF-a, 94.849 u postupku ICSI-a, 5.600 iz odmrzavanja);
– embriji preneseni iz epruvete u maternicu: 91.921;
– embriji preneseni iz epruvete u zamrzivač: 7.337;
– započete trudnoće: 10.545;
– poroda: 6.777;
– živorođenih: 8.452.
Ovo su sirovi podaci objavljeni u izvještaju ministarstva.

S naše pak strane skrećemo pozornost na činjenicu da ako je parova koji su započeli postupak bilo 43.511, a parova koji su dobili dijete bilo 6.777, to znači da za svega 15,6% parova može reći da su zadovoljeni djetetom u naručju. Dok je preostalih 84,4% parova proživjelo mučno i skupo razočaranje.

Ali podatak koji najviše uznemiruje, a koji se nadasve prešućuje, je ovaj: ako je embrija proizvedenih u epruveti bilo 121.866, a živorođenih je bilo 8.452, to znači da 6,9% proizvedenih embrija doživi rođenje, dok je 93,1% tako proizvedenih ljudskih bića izgubljeno tijekom postupka.
Prema tome, od 1000 parova koji su pribjegli tehnikama: 156 je postiglo rezultat; dok ih je 844 suočeno s neuspjehom.
Ako je 1000 ljudskih bića proizvedeno u epruveti: 69 ih je doživjelo rođenje, 931 ili su umrli u epruveti, ili tijekom prijenosa, ili se nisu ugnijezdili (implantirali) ili, iako su se ugnijezdili, bili su objektom izvanmaternične trudnoće (2%) ili spontanog pobačaja (21,4%).

Samo ću se kratko zaustaviti na jednom drugom aspektu, koji prethodi ovome. Procjenjuje se da je svaki sedmi talijanski par sterilan. Prema tome, prvotna zadaća je financirati istraživanja o uzrocima ljudske neplodnosti. U tom smislu čl. 2 zakona br.40/2004. određuje da «Ministar zdravlja, nakon savjetovanja s Ministrom prosvjete, obrazovanja i znanosti, može poticati istraživanja uzroka patološke, psihološke, ambijentalne i društvene naravi fenomena steriliteta i neplodnosti te ohrabrivati zahvate potrebne za njihovo uklanjanje, kao i za smanjivanje njihove učestalosti, može potaknuti studije i istraživanja o tehnikama zamrzavanja spolnih stanica, a jednako tako može promicati informativne i kampanje o prevenciji problema steriliteta i neplodnosti».

Kako se čini, istraživanja su bila financirana i provođena, ali ne u smjeru zamrzavanja jajnih stanica ili tkiva jajnika, financirana su bila istraživanja ne da bi se utvrdili uzroci širenja fenomena ili pronašlo odgovarajuće terapeutske odgovore, nego za razvijanje varijanti tehnika oplodnje. Osim toga, treba napomenuti da mnogi od parova kojima je utvrđena neplodnost odmah bivaju usmjeravani na postupak IVF ili čak i više na ICSI, u pravilu bez dobivanja odgovarajućih informacija.

Podaci koje smo općenito naveli, sve su samo ne pozitivni. Koji bi poduzetnik financirao proces proizvodnje znajući da će na kraju samo 156 klijenata od njih 1000 biti zadovoljeno i da će samo 69 od 1000 proizvoda završiti na odredištu? Logika mudrog poduzetnika isključuje upuštati se u jedno tako uništavajuće poslovanje.

Pa ipak, ove tehnike se nastavlja primjenjivati snagom zakonitosti izvještaja Ministra i Ustavnog suda. Ipak, ove tehnike i dalje proizvode ljudska bića u embrionalnom stadiju razvoja u staklenim epruvetama, uz svijest, koju sve više i više potvrđuje znanstveni dokazi, da se radi o nama sličnima i da je 93,1% njih određeno da umru prije poroda iz razloga nepostojanja dijaloga majke-embrija i sinkronije (točnog podudaranja) između embrionalnog razvoja i promjena na stjenkama maternice.

Ako se baš želimo pozvati na katolička etička načela dobro sažeta u Uputi Dignitas Personae od 8. rujna 2008., IVF, ICSI i njihove varijante etički su neprihvatljive iz sljedećih razloga:
1. ove tehnike razdvajaju započinjanje ljudskog postojanja od osobnog konteksta bračnog čina, naime, ljudsko postojanje započinje bez bračnog čina na jednoj staklenoj podlozi na temelju stručne prosudbe biologa i ginekologa. Ostvaruje se “zamjensko delegiranje”
2. ove tehnike prihvaćaju najvišu stopu pobačaja, koji, iako se ne ide za njim, tim tehnikama biva to više uzrokovan, i prihvaćaju da ljudsko biće u embrionalnom stadiju razvoja bude svedeno na puki predmet gospodarenja. Naime, biva selekcioniran, odbačen, zamrznut ili prenesen u maternicu…
«Crkva priznaje legitimnost želje za djecom i razumije trpljenje supružnika pogođenih neplodnošću. Ta se želja, međutim, ne smije pretpostaviti dostojanstvu svakoga ljudskog života do te mjere da njime zagospodari. Želja za djetetom ne može opravdati njegovu „proizvodnju“, baš kao što i neželjenost već začetog djeteta ne može opravdati njegovo napuštanje ili uništenje» (Dignitas Personae, 16).

Kao što će se primijetiti, ovu argumenti se ne pozivaju na objavljenu vjeru,  ne navode se citati iz Svetog Pisma, već se pozivaju na najosobniju dimenziju bračnog čina i na ljudsku narav embrija, razumske i laičke podatke koji nemaju veze s vjerom.
Drugim riječima, te tehnike, a posljedično i zakon koji ih uređuje, dopuštaju odraslima da na stakalcu proizvode bića sebi slična. Ljudsko biće više ne biva rođeno iz bračnog spolnog čina, jer to zapravo ne postoji. Već je rezultat jedne proizvodne tehnike.
To je zapravo najnehumaniji aspekt tehnika i zakona, koje zapravo na brutalan način krše načelo ravnopravnosti svih ljudskih bića.

Giorgio Maria Carbone

Prijevod: Vigilare

Izvor