“Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo Evanđelje, i ništa više.” (Marica Stanković na suđenju, 24. siječnja 1948.)

Marica

Povodom 55. obljetnice smrti službenice Božje Marice Stanković euharistijsko je slavlje u ponedjeljak 8. listopada u 18 sati u zagrebačkoj katedrali predvodio krčki biskup mons. Valter Župan.

Službenica Božja Marica Stanković rođena je 31. prosinca 1900. godine na Gornjem gradu u Zagrebu i krštena je drugi dan u župnoj crkvi sv.Marka. U vjerničkom ozračju radničke obitelji i samostanske škole Sestara milosrdnica proživjela je sretno djetinjstvo i ranu mladost te stekla solidno opće obrazovanje, temeljit vjerski odgoj i prvi zanos za Krista. Bistra uma i vedre naravi pokazuje već zarana lakoću komuniciranja i nadarenosti za pisanje. Godine 1920. maturirala je u Učiteljskog školi, a sudjelujući na sletu orlovske mladeži u Mariboru izbliza upoznala katolička obnoviteljska gibanja te susrela blaženoga Ivana Merza, s kojim će je uskoro povezati blisko prijateljstvo i uska suradnja u apostolskom radu među mladima.

Svoj profesionalni rad započinje kao učiteljica u Hrvatskom zagorju, a nakon završene Više pedagoške akademije obavlja nastavničku službu u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Gračacu, Kutini, te u Mješovitoj građanskoj školi u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Svestrano obrazovana, stručno dobro pripremljena te uvijek vedra i zainteresirana za sve, jednostavna i neposredna, vrlo radina i zauzeta – izvrsna je nastavnica, omiljena jednako među kolegama i učenicima. I dok s jedne strane revno obavlja sve svoje nastavničke dužnosti, ona se u svom oduševljenju “za Krista, za Crkvu, za duše” istodobno posvećuje i aktivnom radu u katoličkim organizacijama mladih, najprije orlovskoj, a zatim križarskoj. Obavljala je i najodgovornije dužnosti. Predsjednicom Velikog križarskog sestrinstva bila je od osnutka 1930. do raspuštanja 1945., a godinama uređuje i glasilo Za vjeru i dom, u kojem izlazi i najveći dio njezinih brojnih članaka o svim važnim temama vremena. Neumorno putuje po svim krajevima: organizira, drži predavanja i govore, raspravlja i razgovara, potiče i oduševljava. Njezin optimizam i vedrina, katolička radikalnost, širina pogleda i razumijevanje mladenačkih problema, osobna zauzetost i velikodušnost, prisnost i toplina njezina humora privlače mlade. Za svoje djelovanje među mladima u duhu Katoličke akcije primit će 1942., kao prva žena u Hrvatskoj, i visoko crkveno odličje Pro Ecclesia et Pontifice. Od mladosti posve posvećena Bogu, a zauzetim radom sva okrenuta drugima, nadahnjuje se liturgijom i Biblijom, otajstvom Crkve i Euharistijom, te potiče i nove oblike služenja. Sasvim predana ostvarivanju Kristova kraljevstva usred svjetova, osniva 1938. s istomišljenicima zajednicu Suradnica Krista Kralja, koja će se razviti u prvi svjetovni institut u nas.

Kao ugledna katolička djelatnica našla se odmah nakon završetka rata 1945. na udaru komunističkih vlasti, osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnika javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca.

Uhićena je 1. rujna 1947. godine i na suđenju 24. i 25. siječnja 1948. – gdje je energično odbacila sve političke optužbe i hrabro svjedočila svoju odanost Kristu i Crkvi – osuđena na pet godina zatvora. Na suđenju 24. siječnja 1948. g. izjavila je sljedeće: “Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo Evanđelje, i ništa više.” Kaznu je odslužila u ženskom logoru u Slavonskoj Požegi. Preostalih pet godina života provest će u Zagrebu u prisilnoj povučenosti i prividnoj neaktivnosti.

Teško narušena zdravlja, ali nesmanjene radinosti, ona uspijeva, uza zdušnu podršku zatočenog nadbiskupa blaženog Alojzija Stepinca, uskladiti svoj institut s novim crkvenim propisima i doživljava 1953. njegovo puno crkveno priznanje. I u ovim okolnostima koje odano prima iz Očeve ruke, ostaje nepromijenjena: jednostavna, bliska, otvorena i puna dobrote, zrači razumijevanjem i vedrinom, zna usmjeriti i oduševiti usprkos svim patnjama i sve izraženije teške bolesti.

Umrla je 8. listopada 1957., smireno i predano u 57. godini okružena svojim suradnicama. Sprovodne obrede 11. listopada 1957. na Mirogoju predvodio je dr. Franjo Šeper, tadašnji zagrebački nadbiskup koadjutor, njezin dugogodišnji prijatelj i podupiratelj u djelovanju.

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić 16. studenoga 2006. otvorio je postupak za beatifikaciju Marice Stanković. Njezin grob na 57. polju zagrebačkog Mirogoja posjećuju i danas mnogi štovatelji i molitelji. Postulatura Službenice Božje Marice Stanković već je izdala nekoliko brojeva glasila pod nazivom “Poruka vedrine”, a pokrenula je i web stranicu www.maricastankovic.com.hr

Francisko Pavljuk | Bitno.net