U emisiji „Argumenti“ Hrvatskoga katoličkoga radija u ponedjeljak 12. listopada o pričesti razgovarali su mr. sc. Milan Dančuo s Katedre za liturgiku KBF-a u Zagrebu, župnik zagrebačke Župe sv. Josipa vlč. Damir Ocvirk i župni vikar u zagrebačkoj Župi Majke Božje Lurdske fra Ivan Marija Đuzel.

Na početku je fra Ivan Marija prema Svetom pismu rekao zašto je uopće bitno pričešćivati se. Svrha ljudskog života je svetost i suobličenje Kristu. Da bi ljudi to mogli postići i već na zemlji baštiniti obećanje vječnoga života, Isus je darovao samoga sebe i rekao: „Tko ne jede moje Tijelo i ne pije moju Krv, nema u sebi života“, rekao je fra Ivan M. „Bog nije mogao dati čovjeku više ni veće od onoga što on u sebi samomu je“, kazao je, dodavši da je Isusov poziv na pričest poziv na život – „da radost naša bude potpuna“.

Također, fra Ivan M. ustvrdio je da učinci pričesti ovise o onima koji ju primaju. „Bog je silan, nije nasilan – neće ući u život čovjeka ukoliko mu čovjek ne otvori srce“, istaknuo je.

O vremenu u kojem je narodu bilo onemogućeno sudjelovati na misnim slavljima mr. sc. Dančuo rekao je kako su nekima nedostajala jer su postala dio njihove rutine te je stoga pandemija covida-19 prilika za ponovno otkrivanje i posvješćivanje vrijednosti i važnosti euharistije.

S druge strane, nakon povratka redovitom slavljenju, „vrlo brzo smo zaboravili kolika nam je važnost mise – susreta s Isusom, što pričest znači za nas, koliko nas izgrađuje i opet je kojiput uzimamo zdravo za gotovo“, naglasio je.

Iskustvo iz pastoralne prakse podijelio je vlč. Ocvirk. Mislio je da će vrijeme bez javnog slavljenja misa donijeti promjene koje će se osjetiti na mentalitetu Crkve, ali mu se čini da se to nije dogodilo. Previše „smo stavili sigurnost na ono izvanjsko“, a „možda smo zaboravili da je Bog liječnik duša i da je Bog zaštitnik našega života i da se pouzdajemo u sredstva spasenja, a to su sveti sakramenti u Crkvi“, ustvrdio je župnik Ocvirk.

„Naravno treba biti poslušan svemu onome što je potrebno za čuvanje zdravlja ali u konačnici i zdravlje nije najvažnije – najvažnije je spasenje naše duše“, naglasio je, dodavši kako zdravlje ipak treba čuvati jer je dar od Boga, ali ne zaboraviti ono najvažnije. Prema tomu, vjernici se trebaju pričešćivati i ne biti „pasivni sudionici euharistijskih slavlja“, nego pričest donositi svijetu i biti „bogonosci u redovitoj situaciji svoga života“.

O inzistiranju pričešćivanja na usta vlč. Dančuo rekao je da svećenik u redovitim okolnostima nema pravo uskratiti pričestiti nekoga na usta ili klečeći, ali bi u sadašnjim izvanrednim okolnostima trebali „svi pokazati određenu osjetljivost i odgovornost da zaštitimo zdravlje jedni drugih“. Radi se o zajedništvu i izgradnji zajednice, istaknuo je, dodavši da tako gledajući treba prihvatiti preporuke biskupa.

Liturgičar Dančuo iznio je i povijesnu pozadinu pričešćivanja. Pričešćivanje na usta počelo je u 9. st., a do tada su se vjernici pričešćivali većinom pod obje prilike, kvasnim kruhom na desnu ruku. Napomenuo je kako su crkveni oci poticali na dostojanstveno primanje pričesti s obzirom na unutarnje raspoloženje, a ne način pričešćivanja.

„Kao što je Isus rekao na Posljednjoj večeri: ‚Uzmite i jedite‘ – mi ga uzimamo rukama, mi ga blagujemo sami, dakle, Isus čisti i naše ruke, svojim dolaskom čisti i naša usta i na kraju dolazi do našeg srca“, kazao je. Taj senzibilitet se počeo mijenjati, a otajstvo Euharistije počelo se promatrati u čovjekovoj nedostojnosti pa se od 9. do 14. st. pričešćivalo isključivo na koljenima, rekao je Dančuo, dodavši da se danas opet obnovila perspektiva prvih stoljeća.

Gosti su zatim opisali kako se treba pravilno pričestiti na ruke. Lijevi dlan treba staviti na desni i tako pružiti ruke, na djeliteljev „Tijelo Kristovo“ odgovoriti „Amen“, desnom rukom uzeti hostiju i blagovati ju ispred djelitelja te pogledati je li koja čestica ostala na dlanu da ne bi pala na tlo. Istaknuli su kako je potrebno biti svjestan da se sav Isus nalazi u svakoj čestici. Potrebno je dostojanstveno pristupiti pričesti ne ometajući druge, a nakon pričesti treba zahvaliti na tom daru.

Vlč. Ocvirk naglasio je kako je potrebno u ovo vrijeme „više nego prije moliti molitve zadovoljštine za sve uvrede koje se nanose Presvetom Kristovom Tijelu jer baš sad ima možda krivih načina pričešćivanja i zloupotreba pričesti“.

Gosti su se osvrnuli i na duhovnu pričest. Fra Ivan M. istaknuo je kako je pogrešno redovitu pričest svoditi na duhovnu govoreći: „Isus dolazi u tvoje srce“ i izuzimajući tjelesnu pričest od tijela, što može biti zbunjujuće.

„Velika, bitna razlika između duhovne pričesti i redovite pričesti“ jest da je u tjelesnoj „prisutno zbilja Tijelo i Krv i svo božanstvo Gospodina Isusa Krista, sva osoba. Duhovna pričest je posvješćivanje istoga otajstva kojemu materijalno nemam pristup“ To su sveci znali često prakticirati, ali ne kao zamjenu za redovitu pričest“, nego da misno otajstvo nose kroz dan, da oživotvore ono što je u njima već prisutno, istaknuo je o. Đuzel. Dodao je kako je stoga duhovna pričest važna za posvješćivanje da se u redovitoj pričesti prima Gospodin te da se ne padne u napast rutine.