Ovaj sjajan film o čovjeku, kojega opterećuje savjest jer je kao dječak u rodnoj Njemačkoj zažmirio na užase holokausta, donosi snažnu poruku kako danas kao kršćani ne bismo trebali ponoviti istu grešku nego se založiti za pravo na život sve nerođene djece

Film „Pjevajmo malo glasnije“ donosi istinitu priču čovjeka koji je svjedočio strahotama koje su Židovi proživljavali za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Svoje bolno sjećanje stariji muškarac je povjerio pro-life aktivistkinji Penny Lea. Prišao joj je nakon jednog njezina govora i izjavio: „Za vrijeme holokausta sam živio u Njemačkoj. Sebe sam smatrao kršćaninom, a u crkvu sam išao otkad sam bio dječak.“

Priznao joj je kako je čuo za zla koju su se događala Židovima, ali se, kao i većina njegovih sunarodnjaka, pokušao od toga distancirati. Međutim, njegova se crkva nalazila blizu željezničke pruge, pa su nedjeljom ujutro vjernici redovito slušali zvukove vlakova, a s vremenom su shvatili da se u njima Židovi prevoze u koncentracijske logore. Muškarca, koji se u međuvremenu očito preselio u SAD, kasnije je godinama mučio osjećaj krivnje jer nije ništa poduzeo kako bi pomogao tim ljudima.

Prema njegovoj priči snimljen je kratki film, koji je producirala organizacija Catholic Witnesses. U jednoj sceni vlak se zaustavlja pokraj crkve, a vjernici, umjesto da spase Židove, ostaju u sigurnosti crkve i počinju glasnije pjevati kako bi nadglasali vriskove i zapomaganje. Pro-life aktivistkinja Penny Lea smatra kako se ista tragedija ponavlja i 70 godina nakon Drugoga svjetskog rata. „Danas ljudi izbjegavaju slušati vrisak milijuna nerođene djece. Holokaust se ponavlja“, zaključuje Penny Lea.

Bitno.net