Film „Pjevajmo malo glasnije“ donosi istinitu priču čovjeka koji je svjedočio strahotama koje su Židovi proživljavali za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Svoje bolno sjećanje stariji muškarac je povjerio pro-life aktivistkinji Penny Lea. Prišao joj je nakon jednog njezina govora i izjavio: „Za vrijeme holokausta sam živio u Njemačkoj. Sebe sam smatrao kršćaninom, a u crkvu sam išao otkad sam bio dječak.“

Priznao joj je kako je čuo za zla koju su se događala Židovima, ali se, kao i većina njegovih sunarodnjaka, pokušao od toga distancirati. Međutim, njegova se crkva nalazila blizu željezničke pruge, pa su nedjeljom ujutro vjernici redovito slušali zvukove vlakova, a s vremenom su shvatili da se u njima Židovi prevoze u koncentracijske logore. Muškarca, koji se u međuvremenu očito preselio u SAD, kasnije je godinama mučio osjećaj krivnje jer nije ništa poduzeo kako bi pomogao tim ljudima.

Prema njegovoj priči snimljen je kratki film, koji je producirala organizacija Catholic Witnesses. U jednoj sceni vlak se zaustavlja pokraj crkve, a vjernici, umjesto da spase Židove, ostaju u sigurnosti crkve i počinju glasnije pjevati kako bi nadglasali vriskove i zapomaganje. Pro-life aktivistkinja Penny Lea smatra kako se ista tragedija ponavlja i 70 godina nakon Drugoga svjetskog rata. „Danas ljudi izbjegavaju slušati vrisak milijuna nerođene djece. Holokaust se ponavlja“, zaključuje Penny Lea.