Poruka Svetoga Oca pape Franje prigodom četvrtoga svjetskoga susreta narodnih pokreta

Braćo, sestre, dragi „društveni pjesnici“,

  1. Dragi „društveni pjesnici“

Tako vas volim nazivati – društvenim pjesnicima. Vi ste društveni pjesnici jer imate sposobnosti i hrabrosti stvarati nadu ondje gdje se čini da su samo kaos i isključenost. „Poezija“ znači „stvaranje“, a vi stvarate nadu. Vi znate svojim rukama oblikovati dostojanstvo svake osobe, obitelji, i društva kao cjeline, zemljom, stanogradnjom, radom, brigom i zajedništvom. Hvala vam, jer vaša predanost govori autoritetom koji može pobiti tiha i česta „pristojna“ uskraćivanja kojima ste izloženi, ili kojima su izložena tolika naša braća i sestre. No kada razmišljam o vama, uvjeren sam da je vaša predanost prije svega objava nade. Kada vas gledam, sjetim se da nismo osuđeni ponavljati ili graditi budućnost izgrađenu na isključivanju i nejednakosti, odbijanju ili ravnodušnosti; gdje je kultura povlasticâ nevidljiva i nesavladiva sila; i gdje su izrabljivanje i zlostavljanje uobičajene metode preživljavanja. Nisu! Vi to veoma dobro razglašujete. Hvala vam.

Hvala vam za snimku koju smo upravo pogledali. Pročitao sam osvrte sa susreta, svjedočanstva onih koji proživljavaju ova vremena kušnje i patnji, sažetak njihovih želja i prijedloga. Hvala vam. Hvala vam što ste me uključili u ovaj povijesni proces kroz koji prolazite, i hvala vam što sa mnom dijelite ovaj bratski dijalog, kojim se nastoji vidjeti veliko u malome i malo u velikome, dijalog koji se rađa na periferijama, dijalog koji dolazi do Rima, u koji smo svi pozvani i možemo se uključiti. „Ako želimo susresti jedni druge i pomagati jedni drugima, moramo biti u dijalogu“[i] – itekako!

Vi ste smatrali da trenutna situacija zaslužuje još jedan susret. I ja to smatram. Iako nikada nismo prestali biti u kontaktu, mislim da je već je prošlo pet godina od općega susreta, zar ne? Mnogo se toga dogodilo u međuvremenu, mnogo se toga promijenilo. Te promjene obilježavaju točke s kojih nema povratka, prekretnice, raskrižja, na kojima čovječanstvo mora donijeti neke odluke. Potrebni su i novi trenuci susreta, razlučivanja i zajedničkoga djelovanja. Svaka osoba, svaka organizacija, svaka zemlja i cijeli svijet moraju pronaći vremena za trenutke u kojima će promišljati, razlučivati i odlučivati, jer bi vraćanje na prijašnje mentalitete bilo nešto ravno samoubojstvu, a ako smijem inzistirati, bilo bi to ravno ekocidu i genocidu.

Ovih su mjeseci mnoge stvari koje vi već dugo osuđujete postale posve očitima. Pandemija je razotkrila društvene nejednakosti koje pogađaju narode svijeta. Ne tražeći ni dopuštenje niti oproštenje, razotkrila je užasno teške situacije tolike braće i sestara, situacije koje toliki mehanizmi „post-istine“[1] nisu mogli sakriti.

Mnoge su se stvari koje smo običavali uzimati zdravo za gotovo srušile poput kuće od karata. Doživjeli smo to da se naš način života može drastično promijeniti u jednome danu, sprječavajući nas da, na primjer, viđamo svoje rođake, kolege i prijatelje. U mnogim su zemljama reagirale vlade. Slušale su znanstvenike, i mogle su nametnuti ograničenja kako bi osigurale zajedničko dobro, i tako su uspjele bar na jedno vrijeme zakočiti ovaj „gigantski stroj“ koji radi gotovo automatski, a u kojemu su narodi i osobe jednostavno zupčanici.[ii]

Svi smo mi propatili zbog lockdowna, ali, kao i obično, najgore je bilo vama. U susjedstvima bez temeljne infrastrukture, u kojima mnogi od vas – ali i milijuni drugih ljudi – žive, teško je ostati kod kuće, ne samo što nemate sve što je potrebno da bi se osigurala minimalna briga i zaštitne mjere, nego zato što to susjedstvo i jest vaš dom. Migranti, osobe bez osobnih dokumenata, radnici bez fiksnoga dohotka u mnogim su slučajevima bili lišeni svake državne pomoći i spriječeni u obavljanju svojih uobičajenih dužnosti, što je dodatno pogoršalo njihovo ionako teško siromaštvo. Jedan od izraza ove kulture ravnodušnosti jest to što patnja jedne trećine našega svijeta kao da nije dovoljno zanimljiva velikim medijima i kreatorima javnoga mišljenja. Ta jedna trećina svijeta ostaje skupljena zajedno i skrivena.

Želim spomenuti i tihu pandemiju koja već godinama pogađa djecu, tinejdžere i mlade ljude svakoga društvenoga staleža, i za koju smatram da se u ovome vremenu izolacije još više proširila. Radi se o stresu kronične anksioznosti, povezane s različitim čimbenicima, kao što su hiperpovezanost, dezorijentacija i manjak perspektive za budućnost, što je otežano manjkom stvarnoga kontakta s drugim ljudima – obiteljima, školama, sportskim centrima, župama, centrima za mlade – a u konačnici i manjkom stvarnoga kontakta s prijateljima, jer je prijateljstvo oblik u kojemu ljubav uvijek oživljava čovjeka.

Jasno je da tehnologija može biti oruđe za dobro – i ona to uistinu i jest – oruđe koje omogućava dijalog poput ovoga, i mnoge druge stvari, ali nikada ne može zamijeniti kontakt između nas, nikada ne može zamijeniti zajednicu u kojoj se možemo ukorijeniti, i koja osigurava da naš život može postati plodnim.

Kada već govorimo o pandemijama, prestali smo propitivati bič prehrambene krize. Unatoč napretku biotehnologije, milijuni ljudi nemaju hrane, iako je ona dostupna. Ove je godine još dvadeset milijuna ljudi doživjelo ekstremnu razinu neizvjesnosti oko hrane. Sve je više krajnje bijede, i dramatično je porasla cijena hrane. Mislim da su brojke u vezi s glađu u zemljama poput Sirije, Haitija, Konga, Senegala, Jemena, Južnoga Sudana – užasne. No gladi ima i u mnogim drugim siromašnim zemljama svijeta, a sve se više pojavljuje i u bogatome dijelu svijeta. Broj umrlih od gladi možda će biti veći od broja umrlih od Covida[iii]. Ali to ne završava u vijestima, i ne izaziva empatiju.

Želim vam zahvaliti jer patnju drugih osjećate kao svoju patnju. Znate kako pokazati lice istinske čovječnosti, čovječnosti koja se ne gradi okrećući leđa trpljenju ljudi oko sebe, nego u strpljivoj, predanoj, a često čak i žalosnoj spoznaji da je ta druga osoba moj brat ili sestra (usp. Lk 10,25-37), i da su njegove ili njezine radosti i nade, žalosti i tjeskobe također i moje (usp. Gaudium et spes, br.1). Ignorirati one koji su pali jest ignorirati svoju vlastitu čovječnost, koja doziva iz svakoga našega brata i sestre.

Kršćani i nekršćani, vi ste odgovorili Isusu, koji je svojim učenicima, kada su bili suočeni s gladnim mnoštvom: „Dajte im vi jesti”. A kada je hrane nedostajalo, čudo umnožavanja ponovno se dogodilo u vašoj neumornoj borbi da nitko ne ostane bez kruha (usp. Mt 14,12-21) Hvala vam!

Poput liječnika, medicinskih sestara i zdravstvenih radnika u „rovovima” zdravstvene skrbi, zauzeli ste svoje mjesto u rovovima marginaliziranih susjedstava. Mislim na mnoge od mučenika te solidarnosti, o kojima sam doznao od vas. Gospodin će im to uračunati. Kada bi svi koji su se iz ljubavi borili protiv pandemije mogli također zajedno sanjati o novome svijetu, kako bi stvari bile drugačije! Sanjati zajedno.

  1. Blagoslovljeni

Vi ste, kako sam rekao u pismu koje sam vam poslao prošle godine[iv], uistinu nevidljiva vojska, vi ste temeljni dio čovječanstva, koji se bori za život, a protiv sustava smrti. U toj predanosti vidim Gospodina koji je sam postao prisutnim među nama, da nam dadne svoje Kraljevstvo kao dar. Kada nam je ponudio standard po kojemu ćemo biti suđeni (usp. Mt 25,31-46), Isus nam je rekao da se spasenje sastoji od toga da se brinemo za gladne, bolesne, zatvorenike, strance – ukratko: u tome da prepoznajemo Njega i služimo Njemu u cijelome trpećemu čovječanstvu. Zato vam želim reći: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!” (Mt 5,6), „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!” (Mt 5,9). Mi želimo da se to blaženstvo proširi, da prožme i pomaže svaki kutak i svaki prostor u kojemu je život ugrožen. No nama se kao narodima, kao zajednicama, kao obiteljima, pa čak i pojedincima, događa da se moramo suočiti sa situacijama koje nas paraliziraju, u kojima obzor nestaje, i čini se da zbunjenost, strah, nemoć i nepravda zauzimaju stvarnost. Mi također doživljavamo i otpor promjenama koje su nam potrebne i za kojima čeznemo, mnoge oblike otpora, koji su duboki, preduboko ukorijenjeni za našu snagu i odluke. To je ono što socijalni nauk Crkve naziva „strukturama grijeha”. Pozvani smo promijeniti i njih, i u trenucima kada razmišljamo kako djelovati  ne smijemo ih previdjeti. Osobna je promjena nužna, ali ona je neizbježna i radi prilagodbe naših društveno-ekonomskih modela, kako bi oni zadobili ljudsko lice, jer su ga mnogi modeli izgubili. Razmišljajući o ovim situacijama, svakoga gnjavim svojim pitanjima, i nastavljam pitati, i pitam svakoga u ime Božje.

Molim sve velike farmaceutske laboratorije da objave svoje patente. Učinite gestu humanosti, i dopustite svakoj zemlji, svakome narodu, svakome ljudskome biću, da ima pristup cjepivima. Ima zemalja u kojima je samo tri ili četiri posto stanovništva cijepljeno.

U ime Božje molim financijske skupine i međunarodne kreditne institucije da omoguće siromašnim zemljama da osiguraju temeljne potrebe svojih naroda, i molim ih da oproste te dugove, koji se često nameću suprotno interesima tih istih naroda.

U ime Božje molim velike ekstraktivne industrije – rudarstva, crpljenja nafte, šumarstva, građevinarstva, agrobiznisa – da prestanu uništavati šume, močvarna staništa, i planine, da prestanu zagađivati rijeke i mora, da prestanu trovati hranu i ljude.

U ime Božje molim velike prehrambene korporacije da prestanu nametati monopolističke sustave proizvodnje i distribucije, kojima se napuhavaju cijene, i da prestanu uskraćivati kruh gladnima.

U ime Božje molim proizvođače i dilere oružja da posve prestanu sa svojim aktivnostima, jer ona raspiruje nasilje i ratove, doprinosi svim onim užasnim geopolitičkim igrama, koje ubijaju milijune ljudi, a ostale milijune tjeraju u progonstvo.

U ime Božje molim tehnološke divove da prestanu iskorištavati ljudske slabosti, ljudsku ranjivost, što čine radi profita, a ne mareći za širenje govora mržnje, pornografije, lažnih vijesti, teorija zavjere, i političke manipulacije.

U ime Božje molim telekomunikacijske divove da olakšaju pristup obrazovnim materijalima i informatičkoj povezanosti za učitelje preko interneta, kako bi se siromašna djeca mogla obrazovati čak i u karanteni.

U ime Božje molim medije da prestanu s logikom „post-istine”, dezinformacija, ocrnjivanja, klevetanja i nezdrave privlačnosti prljavštini i skandalu, i da doprinesu ljudskome bratstvu i empatiji prema onima kojima se najviše naškodilo.

U ime Božje pozivam moćne zemlje da prestanu s agresijom, blokadama i jednostranim sankcijama prema bilo kojoj zemlji, bilo gdje na Zemlji. „Ne” neokolonijalizmu. Sukobi se moraju rješavati unutar multilateralnih foruma, poput Ujedinjenih naroda. Već smo vidjeli kako jednostrane intervencije, invazije i okupacije završavaju, čak i ako ih se opravdava plemenitim motivima i lijepim riječima.

Ovaj sustav, sa svojom neumoljivom logikom profita, izmiče svakome ljudskome nadzoru. Vrijeme je usporiti lokomotivu, tu lokomotivu izvan kontrole, koja juri prema ponoru. Još ima vremena.

Zajedno sa siromasima svijeta želim zamoliti sve vlade, političare svih stranaka, da predstavljaju svoje narode, i da rade za zajedničko dobro. Želim ih zamoliti za hrabrost da pogledaju svoje vlastite narode, da pogledaju ljude u oči, i za hrabrost da znaju da je dobro ljudi mnogo više od konsenzusa između stranaka (usp. Evangelii gaudium, 218). Neka prestanu slušati isključivo ekonomske elite, koje tako često huškaju površnim ideologijama, koje ignoriraju stvarne dileme čovječanstva. Neka budu sluge naroda, koji traži zemlju, rad, krov nad glavom i dobar život. Taj drevni dobar život, buen vivir, nije isto što i „la dolce vita” ili „slatka dokolica”, nije. To je dobar ljudski život, u kojemu smo usklađeni sa cijelim čovječanstvom, sa svim stvorenjima.

Također želim zamoliti sve nas vjerske vođe da nikada ne koristimo ime Božje da raspirujemo ratove ili državne udare (usp. „Dokument o ljudskome bratstvu”, 2019). Stanimo uz narode, radnike, ponizne, i borimo se zajedno s njima kako bi cjeloviti ljudski razvoj mogao postati stvarnost. Gradimo mostove ljubavi kako bi glasovi s periferije sa svojim plačem – ali i sa svojom pjesmom i radošću – kod ostatka društva probudili empatiju, a ne strah.

I tako ja ustrajem u svojemu gnjavljenju. Nužno je zajedno se suočiti s populističkim diskursima netolerancije, ksenofobije i aporofobije – mržnje prema siromašnima. Poput svega što nas dovodi do ravnodušnosti, ksenofobije i individualizma, te priče služe samo tome da podijele naše narode, i da potkopaju i ponište našu pjesničku sposobnost, sposobnost da sanjamo zajedno.

  1. Sanjajmo zajedno!

Braćo i sestre, sanjajmo zajedno. I zato, dok molim za sve ovo i molim sve to od vas, želim dodati nekoliko osvrta na budućnost koju mi moramo sanjati i izgraditi. Iako kažemo „osvrta”, možda bih trebao reći „snova”, jer sada naši mozgovi i ruke nisu dovoljni. Trebaju nam naša srca i naša mašta. Moramo sanjati kako ne bismo krenuli unatrag. Moramo koristiti maštu, tu uzvišenu ljudsku sposobnost, to mjesto na kojemu se inteligencija, intuicija, iskustvo i povijesno sjećanje sastaju kako bismo stvarali, slagali, usuđivali se i riskirali. Sanjajmo zajedno, jer su upravo snovi o slobodi i jednakosti, snovi o bratstvu, učinili svijet boljim mjestom. Uvjeren sam da ćemo, kada pogledamo te snove, pronaći Božji san za sve nas, Njegove sinove i kćeri.

Sanjajmo zajedno, sanjajmo među sobom, sanjajmo s drugima. Znajte da ste pozvani sudjelovati u velikim procesima promjene, kako sam vam rekao u Boliviji: „Budućnost čovječanstva u velikoj je mjeri u vašim rukama, po vašoj sposobnosti da organizirate i provedete u djelo kreativne alternative.” To je u vašim rukama.

No neki će reći da su takve stvari nedostižne. Da… No one nas ipak mogu pokrenuti, mogu nas usmjeriti. I sva vaša snaga, sva vaša vrijednost nalazi se upravo u tome. Zato što ste vi sposobni ići onkraj kratkovidnih samoopravdavanja i ljudskih konvencija, koje ne postižu ništa osim što nastavljaju opravdavati stvari onakve kakve jesu. Sanjajte, sanjajte zajedno. Ne predajite se malodušnosti grubijana i gubitnika. To je dobro izraženo u tangu: „Idi dalje, a onda još malo dalje! Naći ćemo se u paklu, jer nam samo to preostaje!” Ne, nemojte se predavati tome, molim vas. Snovi su uvijek opasni za one koji brane status quo, jer oni predstavljaju izazov paralizi koju egoizam jakih i konformizam slabih žele nametnuti. Tu kao da imamo jedan nepotpisan, ali podsvjesni sporazum, zar ne? Egoizam jakih s konformizmom slabih. To ne može ići tako. Snovi nadilaze nametnute nam granice i približavaju nam moguće nove svjetove. Ne govorim o niskim fantazijama, u kojima se dobar život brka sa zabavom, a to pak nije ništa više nego ubijanje vremena kako bi se ispunila praznina besmisla, i tako ostalo na milost i nemilost dominantne svjetske ideologije. Ne, ne radi se o tome, nego o tome da sanjamo o tome dobrome životu, u skladu sa cijelim čovječanstvom i svim stvorenjima.

No što je jedna od najvećih opasnosti s kojima se danas suočavamo? Tijekom svojega života – a nisam tinejdžer, znate, imam nešto iskustva – uspio sam naučiti da iz krize nikada ne izađete isti. Mi nećemo iz ove pandemijske krize izaći isti. Izaći ćemo bolji ili lošiji, ali sigurno ne isti kao prije. Ne, nikada nećemo biti isti. Danas se  moramo zajedno – uvijek zajedno – suočiti sa sljedećim pitanjem: „Kakvi ćemo izaći iz ove krize? Bolji ili lošiji?” Naravno da želimo izaći iz nje bolji, ali kako bismo u tome uspjeli, moramo raskinuti okove onoga što je lako, poslušnoga prihvaćanja da „nema drugoga načina”, da je ovo „jedini mogući sustav”. Takvo malodušje uništava nas kao ljude, i ostavlja samo izolaciju – „svaki čovjek za sebe”. I zato moramo sanjati. Brine me to što, dok smo mi još paralizirani, već postoje projekti kojima se želi obnoviti ista društveno-gospodarska struktura koju smo prije imali – jer je tako lakše. Izaberimo teški put. Izađimo iz ovoga bolji.

U enciklici Fratelli Tutti upotrijebio sam usporedbu o dobrome Samarijancu kao najjasniju moguću evanđeosku predodžbu toga namjernog odabira. Jedan mi je prijatelj rekao da se lik dobroga Samarijanca u određenoj „kulturnoj industriji” povezuje s budalom. To je iskrivljavanje koje izaziva onaj depresivni hedonizam, a kojim se želi ugušiti snaga preobražaja koju ljudi – a naročito mladi – posjeduju.

Znate li što mi pada na pamet sada kada, zajedno s narodnim pokretima, razmišljam o dobrome Samarijancu? Znate li što mi pada na pamet? Prosvjedi zbog smrti Georgea Floyda. Jasno je da takva vrsta reakcije protiv društvene, rasne ili mačističke nepravde može biti izmanipulirana ili izrabljivana u političkim makinacijama ili nečemu sličnome, ali tu je glavno  to što je u tome prosvjedu protiv te smrti kolektiv bio Samarijanac, a taj kolektiv nije budala! Taj pokret nije prešao na drugu stranu ceste kada je vidio povrjedu ljudskoga dostojanstva uzrokovanu zloporabom moći. Narodni pokreti nisu samo „društveni pjesnici”, nego i samaritanski kolektivi.

U tim procesima ima mnogo mladih ljudi koji osjećaju nadu, ali mnogo je drugih mladih ljudi koji su žalosni, i koji možda, da bi osjećali nešto u ovome svijetu, moraju pribjegavati jeftinim utjehama što ih nudi konzumeristički i narkotizirajući svijet. A drugi – žalosno je to reći – drugi izaberu napustiti cijeli taj sustav. Statistike o mladenačkim samoubojstvima ne objavljuju se u cjelovitosti. Ono što vi činite veoma je važno, ali također je važno da uspijete sadašnjim i budućim naraštajima prenijeti istu onu stvar koja ražaruje vaša srca. U tome imate dvojak zadatak, ili odgovornost. Poput dobroga Samarijanca, pažljivo se pobrinuti za sve koji su nečime pogođeni na putu života, a u isto vrijeme osigurati da se još mnogo više ljudi pridruži. Siromašni i potlačeni ovoga svijeta to zaslužuju, a naš zajednički dom to zahtijeva od nas.

Želim ponuditi neke smjernice. Socijalni nauk Crkve nema sve odgovore, ali ima neka načela koja vam na ovome putovanju mogu pomoći konkretizirati odgovore, načela korisna i kršćanima i nekršćanima. Ponekad me iznenadi kako su svakoga puta kada govorim o ovim načelima neki ljudi zaprepašteni, a onda Sveti Otac dobije mnoštvo etiketa, s nizom epiteta koji se koriste kako bi svako promišljanje sveli na puke omalovažavajuće pridjeve. To me ne ljuti, nego me rastužuje. To je dio urote „post-istine”, kojom se želi poništiti svaku humanu potragu za alternativom kapitalističkoj globalizaciji, dio kulture odbacivanja, i dio tehnokratske paradigme.

Načela koja sam izložio provjerena su, humana, kršćanska, i sabrana su u Kompendiju kojega je sastavilo tadašnje Papinsko vijeće za pravdu i mir[v]. To je mali priručnik socijalnoga nauka Crkve. Ponekad, kada neki Papa, bio to ja, ili Benedikt XVI., ili Ivan Pavao II., kaže nešto, bude ljudi koji pitaju: „Odakle njemu to?” Radi se o tradicionalnome nauku Crkve. Vlada mnogo neznanja o ovoj temi. Načela koja izlažem nalaze se u ovome Kompendiju, čije je sastavljanje naručio sveti Ivan Pavao II. Preporučujem vam da ga pročitate – vi i svi društveni, sindikalni, vjerski, politički i poslovni vođe.

U četvrtome poglavlju toga dokumenta nalazimo načela kao što su preferencijalna opcija za siromašne, univerzalno odredište dobara, solidarnost, supsidijarnost, sudjelovanje, i zajedničko dobro. To su sve načini na koje Radosna vijest Evanđelja poprima konkretan oblik na društvenoj i kulturnoj razini. Rastužuje me što se neki članovi Crkve nerviraju kada spomenemo ove smjernice, koje pripadaju punini tradicije Crkve. No Papa ne smije prestati spominjati ovaj nauk, čak i ako to često nervira ljude, jer ovdje nije najbitniji Papa, nego Evanđelje.

U ovome bih kontekstu volio kratko ponoviti neka od načela na koja se oslanjamo kako bismo proveli svoje poslanje. Spomenut ću dva ili tri, ne više. Jedno je načelo solidarnosti. Solidarnost ne samo kao moralna vrlina, nego i kao socijalno načelo – načelo kojim se nastoji suočiti s nepravednim sustavima, a sve s ciljem izgradnje kulture solidarnosti, koja izražava, kaže se u Kompendiju doslovno: „čvrstu i ustrajnu odlučnost da se posvetimo zajedničkome dobru”[vi].

Drugo je načelo poticati i promicati sudjelovanje i supsidijarnost između pokreta i između naroda, čime se može oduprijeti svakome autoritarnome mentalitetu, svakome prisilnome kolektivizmu, ili bilo kojemu državno-centralističkome mentalitetu. Zajedničko se dobro ne može koristiti kao izlika za gušenje privatnih inicijativa, lokalnoga identiteta ili projekata u zajednici. Dakle, ova načela promiču gospodarstvo i politiku koji prepoznaju ulogu narodnih pokreta – „obitelj, skupine, udruge, lokalne teritorijalne stvarnosti – ukratko, njihovu ulogu za taj skup gospodarskih, društvenih, sportski orijentiranih, rekreacijskih, strukovnih i političkih izraza kojima ljudi spontano daju život, i koji im omogućavaju da ostvare učinkovit društveni rast”[vii].

Kao što vidite, draga braćo, drage sestre, ovo su uravnotežena i etablirana načela u socijalnome nauku Crkve. Smatram da uz ova dva načela možemo napraviti sljedeći korak od snova do djelovanja, jer vrijeme je djelovati.

  1. Vrijeme je djelovati.

Često čujemo: „Oče, slažemo se, ali što moramo učiniti u realnim okvirima?” Za to nemam odgovor, i zato moramo zajedno sanjati i zajedno ga pronaći. No ipak postoje neke konkretne mjere koje mogu omogućiti značajne promjene. Te su mjere prisutne u vašim dokumentima, u vašim govorima, i ja sam ih u velikoj mjeri uzeo u obzir. Promišljao sam o njima i savjetovao se sa stručnjacima. Na prethodnim susretima razgovarali smo o urbanoj integraciji, obiteljskim farmama i narodnome gospodarstvu. Moramo nastaviti zajedno raditi kako bismo to ostvarili. Sada dopustite da dodam još dva načela: univerzalni temeljni dohodak i skraćivanje radnoga vremena.

Univerzalni temeljni dohodak[2] (ili plaća), kako bi svatko na svijetu imao pristup osnovnim stvarima nužnima za život. Ispravno je boriti se za humanu raspodjelu tih resursa, i na vladama je da osmisle porezne i redistribucijske planove kako bi se bogatstvo jednoga dijela društva pravedno dijelilo, ali bez nametanja nepodnošljivoga tereta, naročito na srednji stalež. Inače, kada u ovim stvarima dođe do sukoba, najviše pati srednji stalež. Ne zaboravimo da su današnja ogromna bogatstva plod rada, znanstvenoga istraživanja i tehničkih inovacija tisuća muškaraca i žena, brojnih naraštaja.

Skraćivanje radnoga dana je druga mogućnost: minimalni dohodak je jedna, a skraćivanje radnoga dana druga mogućnost, i nju treba ozbiljno istražiti. U devetnaestome stoljeću radnici su radili po dvanaest, četrnaest, šesnaest sati dnevno. Kada su ostvarili osmosatni radni dan, ništa nije propalo, suprotno onome što se predviđalo u nekim sektorima. Zato inzistiram na tome da je „kraće radno vrijeme, kako bi više ljudi imalo pristup tržištu rada, nešto što moramo hitno istražiti”. Ne smije biti toliko ljudi opterećenih prevelikom količinom rada, a toliko drugih opterećenih manjkom količine rada.

Vjerujem da su ove mjere nužne, ali naravno da one nisu dovoljne. One ne mogu riješiti korijen problema, niti jamče pristup zemlji, stanovima i poslu u količini i kvaliteti koju farmeri bez zemlje, obitelji bez sigurnoga krova na glavom i radnici u prekarijatu zaslužuju. To ne rješava ni ogromne izazove u vezi s okolišem s kojima se suočavamo. Htio sam sve ovo spomenuti jer su to moguće mjere, i usmjerile bi nas u pravome smjeru.

Dobro je znati da u ovome nismo sami. Ujedinjeni narodi pokušali su zacrtati neke ciljeve putem tzv. ciljeva održivoga razvoja (Sustainable Development Goals, SDGs), no oni nažalost nisu dobro poznati našim narodima i ljudima s periferija. To nas podsjeća na važnost raspodjeljivanja, i uključivanja svakoga u ovaj zajednički pothvat.

Sestre i braćo, uvjeren sam da se „s periferija svijet može jasnije vidjeti”. Moramo slušati periferije, otvoriti im vrata i omogućiti im da sudjeluju. Patnja svijeta bolje se razumije uz one koji pate. U mojemu iskustvu, kada su ljudi – muškarci i žene – na vlastitoj koži podnosili nepravdu, nejednakost, zloporabe moći, siromaštvo i ksenofobiju, stvarno sam shvatio da oni tada mnogo bolje razumiju što drugi doživljavaju, i mogu im realistično pomoći da otvore puteve nade. Kako je važno da se vaš glas čuje, da ste predstavljeni u svim mjestima gdje se donose odluke. Ponudite svoj glas u duhu suradnje, govorite s moralnim uvjerenjem o tome što se mora učiniti. Nastojte da se vaš glas čuje, no molim vas, ne dajte da vas na tim mjestima iskvare ili iskvare. Te dvije posljednje riječi bremenite su značenjima, ali o njima neću sada govoriti.

Ponovno potvrdimo ono na što smo se obvezali u Boliviji: staviti gospodarstvo u službu ljudi, kako bismo izgradili trajan mir, utemeljen na društvenoj pravdi i na brizi za naš zajednički dom. Nastavite promicati vaše ciljeve – zemlju, posao i krov nad glavom. Nastavite sanjati zajedno. I hvala vam, mnogo vam hvala, hvala vam što ste mi dopustili sanjati s vama.

Zamolimo Boga da izlije svoj blagoslov na naše snove. Ne gubimo nadu. Prisjetimo se obećanja koje je Isus dao svojim učenicima: „Bit ću uvijek s vama”. Sjećajući se toga, u ovome trenutku svojega života želim vam reći da ću i ja biti s vama. Važno je shvatiti da je On s vama. Hvala vam.

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: vatican.va

[1]     „Pojam post-istina nastao je u SAD-u 2004. kao neologizam koji označava suvremenu političku kulturu  političkih lidera koji usmjeravaju javnu debatu prema emocionalnoj i površnoj sferi, koristeći se jezikom i diskursom koji nastoji zaobići činjenice, i to često u izborne svrhe.” (Jure Vujić, „Doba post-istine”, Vijenac 627.)

[2]     Vidi više na: “Univerzalni temeljni dohodak: utopija ili buduća zbilja” (Darko Tipurić, Željko Garača , Ana Krajnović. Ekonomski pregled, Vol. 71 No. 6, 2020.)

[i] “Fratelli Tutti”, 198.

[ii] Usp. “Sollicitudo rei socialis”, 22. (enciklika sv. pape Ivana Pavla II. povodom 20. obljetnice enciklike sv. pape Pavla VI. „Populorum Progressio“, op. prev.)

[iii] OXFAM, „Virus gladi se umnožava”(The hunger virus multiplies), 9. 7. 2021, utemeljeno na „Globalnome izvješću Svjetskoga programa za hranu Ujedinjenih naroda o prehrambenim krizama” (Global Report on Food Crises (GRFC) of the United Nations World Food Programme), 2021.

[iv] “Pismo narodnim pokretima”, 12. 4. 2020.

[v] Dikasterij za promicanje cjelovitoga ljudskoga razvoja, Kompendij socijalnoga nauka Crkve, 2004. (Dostupan je i na hrvatskome jeziku.)

[vi] Kompendij socijalnoga nauka Crkve, 193.

[vii]  Kompendij socijalnoga nauka Crkve, 185.