O. Lombardi: “Dakle, dragi prijatelji, imamo radost na ovom putu povratka imati s nama Svetog Oca Franju; bio je tako ljubazan da je odvojio dobar dio vremena kako bi s nama donio završnu ocjenu putovanja i u potpunoj slobodi odgovarao na vaša pitanja. Dajem mu riječ za maleni uvod, a onda ćemo započeti s listom onih koji su se predbilježili, a odabrat ćemo ih pomalo iz raznih nacionalnih i jezičnih skupina. Svetosti, Vama riječ da započnete.”

Papa Franjo: “Dobra večer i mnogo hvala. Ja sam zadovoljan. Bilo je to lijepo putovanje, duhovno mi je koristilo. Umoran sam, dosta, ali s radosnim srcem, i dobro sam, dobro: duhovno mi je koristilo. Susretati ljude čini dobro, jer Gospodin djeluje u svakom od nas, djeluje u srcu, i Gospodinovo bogatstvo je toliko da uvijek možemo primiti mnogo lijepoga od drugih. I to meni čini dobro. Ovo kao prva bilanca. Potom bih rekao da je dobrota, srce brazilskog naroda veliko, to je istina: ono je veliko. To je tako drag narod, narod koji se voli veseliti, koji i u trpljenju uvijek nalazi put tražiti dobro sa svih strana. I to je u redu: veseo je to narod, narod koji je mnogo trpio! Zarazno je to veselje Brazilaca, zarazno! I ima veliko srce, taj narod. A onda ću reći o organizatorima, kako s naše, tako i s brazilske strane; pa ja sam se osjećao kao da se nalazim pred kompjuterom, utjelovljenim kompjuterom… Ali zaista! Sve je bilo isprogramirano u sekundu, zar ne? Ali lijepo.

A onda smo imali problema s hipotezama o mjerama sigurnosti: osiguranje ovdje, osiguranje ondje; nije bilo nijednog izgreda u čitavom Rio de Janeiru ovih dana i sve je bilo spontano. Uz manje mjere sigurnosti mogao sam biti s ljudima, zagrliti ih, pozdraviti, bez blindiranih vozila… sigurnost je to pouzdanja u narod. Istina je da uvijek postoji opasnost da se pojavi kakav luđak… da, neki luđak koji će nešto učiniti; ali tu je i Gospodin! Ali stvarati blindirani prostor između biskupa i naroda je jedna ludost, a ja više volim ovu ludost: vani, i ići ususret riziku od druge ludosti. Radije volim tu ludost: vani. Blizina koristi svima.

Potom, organizacija Dana, ne precizno nešto, nego sve: umjetnički dio, vjerski dio, katehetski dio, liturgijski dio… bilo je prekrasno! Oni imaju sposobnost izraziti se kroz umjetnost. Jučer su, na primjer, pripremili prekrasne stvari, prekrasne! Onda Aparecida: Aparecida je za mene snažno vjersko iskustvo. Sjećam se Pete Konferencije. Išao sam tamo moliti, moliti. Želio sam ići sam, malo potajno, ali bilo je impresivno mnoštvo! Ali nije bilo moguće, to sam znao prije nego sam stigao. I molili smo, mi. Ne znam… jedna stvar… ali i s vaše strane. Vaš je rad bio, kažu mi – ja ovih dana nisam čitao novine, nisam imao vremena, nisam gledao tv, ništa – ali kažu mi da je bio dobar, dobar, dobar posao! Hvala, hvala na suradnji, hvala što ste to učinili. A onda broj, broj mladih. Danas – ne mogu to vjerovati – ali danas je Guverner pričao o tri milijuna. Ne mogu to vjerovati. Ali s oltara – to je istina! – ne znam jeste li i vi, neki ste bili na oltaru: s oltara, na kraju, čitava plaža je bila puna, sve do zavoja; više od četiri kilometra. Ali toliko mladih. I kažu, rekao mi je mons. Tempesta da je bilo 178 zemalja: 178! I vicepredsjednik mi je rekao tu brojku: to je sigurno. I važno! Snažno!”

1. Reforma Kurije i IOR-a

Juan de Lara (Efe, Španjolska): “Svetosti, dobra večer. U ime svih kolega želimo Vam zahvaliti na ovim danima koje ste nam poklonili u Rio de Janeiru, na učinjenom poslu i na uloženom naporu. A također, u ime svih španjolskih novinara, želimo Vam zahvaliti na molitvama i na gestama prema žrtvama željezničke nesreće u Santiago de Compostela. Mnogo hvala. Prvo pitanje nema puno veze s putovanjem, ali koristimo prigodu koju nam pruža ova mogućnost, i želio bih Vas pitati: Svetosti, vidjeli smo da ste u ova četiri mjeseca Pontifikata osnovali nekoliko Povjerenstava za reformu Kurije. Želio bih Vas pitati: kakvu vrstu reforme imate na umu, razmišljate li o ukidanju IOR-a, tzv. Vatikanske banke? Hvala.”

Papa Franjo: “Koraci koje sam učinio u ova četiri i pol mjeseca proizlaze iz dviju strana: sadržaj onog što se trebalo učiniti, svega, dolazi sa strane Generalnih kongregacija kardinala. Bile su to stvari koje smo mi kardinali tražili od onoga koji će postati novim Papom. Sjećam se da sam tražio mnoge stvari, misleći da će to biti netko drugo… Tražili smo da to učini, na primjer Povjerenstvo od osam kardinala, znamo da je važno imati jedno Savjetodavno vijeće outsider, ne Vijeća koja već postoje, nego outsider. To svaki put ide u liniji – ovdje navodim kao apstrakciju, ali činim to radi pojašnjenja – u liniji sazrijevanja kolegijalnosti i primata. To jest, ovih osam kardinala pridonose kolegijalnosti, pomažu raznim episkopatima u svijetu da se izraze u samom upravljanju Crkvom. Mnogo je prijedloga koji su izneseni, a koji međutim još nisu provedeni u praksi, kao što je reforma Tajništva Sinode, u metodologiji; kao što je Post-sinodalno povjerenstvo, koje ima trajni savjetodavni karakter; kao konzistoriji kardinala, s ne toliko formalnim tematikama – kao na primjer, kanonizacija, ali i druge teme, itd. Dobro, strana sadržaja dolazi od tamo. Druga strana se odnosi na to je li nešto uputno.

Priznajem da me nije mnogo stajalo, u prvom mjesecu Pontifikata, organizirati Povjerenstvo od osam kardinala, što je prva točka. Ekonomsku stranu sam mislio rješavati iduće godine, jer nije najvažnija stvar koju treba riješiti. Ali kalendar je izmijenjen zbog okolnosti koje su vama poznate i koje su od općeg dobra; pojavili su se problemi s kojima se trebalo suočiti. Prvo: problem IOR-a, tj. kako ga usmjeriti, kako ga odrediti, kako ga preformulirati, kako sanirati ono što se sanirati dade, i tu je prvo Referentno povjerenstvo, to mu je naziv. Vama je poznat kirograf, ono što se traži, oni koji ga sačinjavaju, sve. Onda smo imali sastanak Povjerenstva od 15 kardinala koji vode brigu o ekonomskim aspektima Svete Stolice. Dolaze iz svih dijelova svijeta. I tako, pripremajući taj sastanak, vidi se potreba za stvaranjem jedinstvenog Referentnog povjerenstva za cjelokupnu ekonomiju Svete Stolice. Tj. rješavao se ekonomski problem izvan programa, ali te stvari se događaju kad u uredu upravljanja netko ide na jednu stranu, pa mu zadaju udarac na drugoj strani, i onda moraš obraniti. Nije li tako? Dakle, život je takav, ali i to je lijepi dio života.

Vezano uz pitanje koje ste mi postavili o IOR-u, ne znam kako će završiti IOR; neki kažu da je možda bolje da bude banka, drugi kažu da treba biti humanitarna zaklada, neka opet kažu da ga treba zatvoriti. Ah! Čuju se ti glasovi. Ja ne znam. Pouzdajem se u rad osoba IOR-a, koji na tome rade, kao i Povjerenstva. Predsjednik IOR-a ostaje, isti koji je bio prije; a zapravo Direktor i njegov zamjenik su podnijeli ostavke. Ali to, ne bih vam znao reći kako će ta priča završiti, a to je lijepo i zato što se traži, pokušava; ljudi smo u tome; trebamo pronaći najbolje. To da, ali karakteristike IOR-a – bilo da je banka, bilo humanitarna zaklada, bilo što god drugo – transparentnost i iskrenost. To treba biti tako. Hvala.”

2. Sadržaj crne kožne torbe

Andrea Tornielli (Italija): “Sveti Oče, imao bih jedno pomalo indiskretno pitanje: kad smo krenuli na put, svijet je obišla fotografija Vas kako se uspinjete u zrakoplov noseći crnu torbu, te je po čitavom svijetu bilo članaka koji su komentirali tu novost: da, Pape koji se uspinje… nije se događalo, recimo, da se Papa uspinje s prtljagom u ruci. Onda bilo je nagađanja o sadržaju crne torbe. Sada, moja pitanja su: prvo, zašto ste Vi nosili svoju crnu torbu, a ne netko od suradnika, a drugo, ako nam možete reći što je bilo unutra… Hvala.”

Papa Franjo: “Nije bio ključ za atomsku bombu! Ah! Nosio sam je jer sam uvijek tako činio: kad putujem, ja je nosim. A unutra, što je? Brijaći aparat, časoslov, planer, jedna knjiga za čitanje – nosio sam jednu od svete male Terezije čiji sam štovatelj. Uvijek sam išao s torbom kad bi putovao: to je normalno. Ali trebamo biti normalni… Ne znam… za mene je pomalo čudno to što mi kažeš, da je svijet obišla ta fotografija. Pa trebamo se naviknuti biti normalni. Normalnost života. Ne znam, Andrea, jesam li ti odgovorio…”

[facebook]Želiš li čitati samo istinite informacije, klikni Like![/facebook]

3. «Moli za mene»

Aura Miguel (Radio Renascença, Portugal): “Svetosti, želim pitati zašto tako ustrajno tražite da se moli za Vas? Nije normalno, uobičajeno, slušati jednog Papu da tako puno traži da se moli za Njega…”

Papa Franjo: “Uvijek sam to tražio. Kad sam bio svećenik, to sam tražio, ali ne tako često; počeo sam to učestalije tražiti kao biskup, jer osjećam da ako Gospodin ne pomaže u tom radu pomagati Božjem puku da ide naprijed, pojedinac to ne može… Ja uistinu osjećam da imam mnogo ograničenja, s mnogo problema, također sam i grješnik – vi to znate! – i moram to tražiti. Ali, to mi dolazi iznutra! I Majku Božju molim da moli Gospodina za mene. To je navika, ali navika koja mi dolazi iz srca, a također i iz potrebe koju imam zbog mog posla. Osjećam da moram tražiti… ne znam, tako je…”

4. Promjene i otpori u Kuriji

Philip Pullella (Reuters, SAD): “Svetosti, hvala na Vašoj raspoloživosti, u ime engleske skupine. Kolega de Lara je već postavio pitanje koje smo mi željeli, stoga ću malo nastaviti na tom tragu, ali malo: u traženju tih promjena, sjećam se da ste jednoj skupini iz Latinske Amerike rekli da ima mnogo svetih osoba koje rade u Vatikanu, ali i osoba koje su manje svete, zar ne? Jeste li naišli na otpor toj svojoj želji promijeniti stvari u Vatikanu? Jeste li naišli na otpor? Drugo pitanje: Vi živite u vrlo skromnom svijetu, ostali ste u Santa Marta, itd… Želite li da Vaši suradnici, i kardinali, slijede taj primjer i možda žive u zajednici, ili je to samo stvar za Vas?”

Papa Franjo: “Promjene… promjene također dolaze s dvije strane: ono što smo mi kardinali tražili i ono što dolazi od moje osobnosti. Govorili ste o činjenici da sam ostao u Santa Marta: ali ja ne bih mogao sam živjeti u Palači, a ona nije raskošna. Papinski stan nije tako raskošan! Širok je, velik je, ali nije raskošan. Ali ja ne mogu živjeti sam ili s jednom malom grupicom! Potrebni su mi ljudi, susretati se s ljudima, razgovarati s ljudima… I zato kad su mi dečki iz isusovačke škole postavili pitanje: “Zašto Vi? Zbog skromnosti, zbog siromaštva?”. Ne, ne: iz psihijatrijskih razloga, jednostavno jer psihološki ne mogu. Svatko treba nastaviti sa svojim životom, sa svojim načinom življenja. Kardinali koji rade u Kuriji ne žive kao bogataši i rasipnici: žive u jednom stanu, skromni su, oni su skromni. Oni koje poznajem, te stanove koje APSA (Uprava za imovinu Svete Stolice – nap. prev.) daje kardinalima.

Onda, čini mi se da postoji jedna druga stvar koju sam želio reći. Svatko treba živjeti onako kako ga Gospodin traži živjeti. Ali skromnost – opća skromnost – vjerujem da je nužna za sve nas koji radimo u službi Crkve. Ima mnogo nijansi skromnosti… svatko treba tražiti svoj put. Vezano uz svete osobe, to je točno, ima ih, svetih: kardinala, svećenika, biskupa, redovnica, laika; ljudi koji mole, ljudi koji puno rade, a i onih koji odlaze siromašnima, potajno. Ja znam za neke koji vode brigu dati siromasima jesti ili u slobodno vrijeme odlaze služiti u neku crkvu… To su svećenici. Ima svetih osoba u Kuriji. A ima i onih koji nisu tako sveti, a to su oni koji stvaraju više buke. Vi znate da više buke stvara stablo koje pada nego li šuma koja raste. A meni uzrokuje bol kad se događaju takve stvari. Ali ima i nekih koji sablažnjavaju, neki. Imamo tog monsignora u zatvoru; nije završio u zatvoru jer je sličio blaženoj Imeldi! (izraz koji se upotrebljama u Argentini da se kaže da netko nije oličenje sveca – nap.prev.), nije bio Blaženik. Skandali su to koji nanose zlo.

Jedna stvar – to nisam nikad rekao, ali sam to primijetio – vjerujem da je Kurija malo pala s razine koju je nekad imala, u doba starih kurijalnih službenika … profil starog kurijalca, vjernog, koji je radio svoj posao. Potrebne su nam takve osobe. Vjerujem… ima ih, ali ne toliko kao nekad. Profil starog kurijalca: tako bih to rekao. Takvih trebamo imati više. Nailazim li na otpor? Ah! Ako ima otpora, još ga nisam vidio. Istina je da nisam učinio mnogo stvari, ali može se reći da sam pronašao pomoć, a pronašao sam i odane ljude. Na primjer, sviđa mi se kad mi ljudi kažu: “Ne slažem se”, i to sam našao. “Ali to ne vidim, ne slažem se: a ja kažem, učinite”. To je pravi suradnik. I to sam našao, u Kuriji. I to je dobro. Ali kad ima onih koji kažu: “Ah, kako lijepo, kako lijepo, kako lijepo”, a onda s druge strane govore suprotno… Još nisam to primijetio. Možda da, ima nekih, ali nisam to primijetio. Otpor: u četiri mjeseca ne može se naići na puno…”

5. Zašto se u Brazilu nije izrazio o pobačaju i gay vjenčanjima

Patricia Zorzan (Brazil): “Govorim u ime Brazilaca. Društvo se promijenilo, mladi su se promijenili, a u Brazilu ima mnogo mladih. Niste govorili o pobačaju, o braku između osoba istog spola. U Brazilu je usvojen zakon kojim se proširuje pravo na pobačaj, a dopušten je i brak između osoba istog spola. Zašto niste govorili o tome?”

Papa Franjo: “Crkva se već savršeno izrazila o tome. Nije bilo potrebno vraćati se na to, kao što nisam govorio ni o pronevjerama, laži ili o drugim stvarima o kojima Crkva ima jasan nauk!”

Patricia Zorzan: “Ali to je pitanje koje zanima mlade…”

Papa Franjo: “Da, ali nije bilo potrebno govoriti o tome, nego o pozitivnim stvarima koje mladima otvaraju put. Nije li tako? Osim toga, mladi savršeno znaju kakav je stav Crkve!”

Patricia Zorzan: “Kakav je stav Vaše Svetosti, možete li nam reći?”

Papa Franjo: “Onakav kakav je i stav Crkve. Ja sam sin Crkve!”

Nastavlja se…

Prijevod: Verica Kraš Villa

Bitno.net