Sveti Ivan i sveti Jakov

Uz apostole Petra i Andriju, apostoli Ivan i Jakov čine vjerojatno najpoznatiji svetački par braće. Kao što nam je poznato iz Svetoga pisma, obadvojica su bili ribari koji su radili sa svojim ocem Zebedejem, a među učenicima su imali nadimak Sinovi groma. Ivan je poznat kako Kristov ‘omiljeni učenik’ koji se prilikom Posljednje večer privinuo uz Krista i pitao tko će ga izdati. On je također jedini učenik koji je stajao uz Kristov križ, te je Isus upravo njemu uputio riječi: „Evo ti majke“, dok je Jakov bio prvi od apostola koji je podnio mučeništvo za Krista.

Jakov i Ivan zajedno uz Petra spadaju u najuži krug Kristovih učenika pred kojima se Krist preobrazio na gori Tabor i koje je Krist pozvao da bdiju s njime kada se znojio krvavim znojem na Maslinskoj gori.

Sveti Kuzma i Damjan

Sveti Kuzma i Damjan kršćanski su mučenici iz 3. stoljeća. Bavili su se liječništvom, ali za svoje usluge nisu uzimali naknadu zbog čega se kod Grka navode u listu takozvanih Anargyroi, odnosno onih što liječe bez novca. Apostolski su djelovali sve dok ih za Dioklecijanova progonstva prefekt Lysias nije podvrgnuo okrutnim mukama, nakon čega im je odrubljena glava. Sveti Kuzma danas se smatra zaštitnikom liječnika i kirurga, dok se sveti Damjan slavi kao zaštitnik ljekarnika i farmaceuta.

Sveti Franjo i Jacinta

Ovo dvoje siromašnih pastira bili su, uz Luciju, svjedoci Gospinih ukazanja u Fatimi 1917. godine. Zbog govora o ukazanjima bili su podvrgnuti torturi od strane državnih vlasti, pa čak i kao djeca zatvoreni u mračnu i tamnu ćeliju. Svoje kratke živote proveli su u molitvi i pokori za obraćenje grešnika, na što ih je Gospa pozvala, koja im je ujedno i navijestila njihovu skorašnju smrt. Franju i Jacintu proglasio je blaženima papa Ivan Pavao II., 13. svibnja 2000. g., dok ih je svetima ove godine na isti datum proglasio papa Franjo.

Sveti Benedikt i Skolastika

Sveti Benedikt rođen je u 5. stoljeću u Nursiji. Nakon odlaska u Rim kako bi primio obrazovanje vrlo se ražalostio duhovnim stanjem koje je tamo ugledao, te se odlučuje povući u samotnički život u jednoj spilji. Kasnije posvećuje svoj život izgradnji samostana u kojima se živi monaškim životom prema pravilu koje je napisao, te ga se stoga smatra ocem zapadnog monaštva u Europi. Upravo su ti samostani poslužili kao zaštitnici znanstvenih i civilizacijskih dostignuća u vrijeme provale barbara u Europu.

Ono što znamo o svetoj Skolastici doznajemo iz druge knjige Dijaloga sv. Grgura Velikoga. Vjeruje se da je slijedila svetog Benedikta u provođenju pustinjačkog oblika života. Poznata je zgoda iz života Skolastike i Benedikta kada je svetica molitvom prizvala kišu kako se njezin brat jedne večeri ne bi mogao vratiti u samostan, nego ostati razgovarati s njom o radostima nebeskog života. Na zajedničkom grobu Benedikta i Skolastike stoji natpis: „Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću i ovaj ih jedan grob čuva.“

Sveti Vilibald, Vinebald i Valpurga

Sveti Vilibald, Vinebald i Valpurga rođeni su u engleskoj vjerničkoj obitelji u 8. stoljeću. Otac im je bio sveti Rikard, a bili su u srodstvu i sa svetim Bonifacijem. Vilibald i Vinebald zaputili su se s ocem Rikardom 722. na put pješice preko Francuske sve do Rima, gdje su se nastojali upoznati s benediktinskim redovničkim pravilima i načinom života. Godine 741. Bonifacije je Vilibalda zaredio za biskupa, a 750. Vilibald i Vinebald započinju gradnju opatija u Heidenheimu, u kojima opatom postaje Vinebald, a opatica sestra Valpurga. Vilibald je kao biskup sudjelovao na raznim crkvenim saborima, a iz zapisa o njegovim putovanjima na istok i boravku u Monte Cassinu doznajemo mnoge dragocjene pojedinosti o tadašnjem vremenu. Sveti Vilibald je biskupovao punih 45 godina.