“Ubiti novorođeno dijete etički je prihvatljivo…” Cjeloviti tekst članka koji je šokirao svijet

Vijest o kontroverznom članku bioetičara sa Sveučilišta Melbourne Alberta Giubilinija i Francesce Minerva (dvoje Talijana koji žive i rade u Australiji) objavljenom u međunarodnom medicinskom časopisu Journal of Medical Ethics ovih je dana obišla svijet pa tako i hrvatske medije. Trebalo bi biti dopušteno ubiti novorođenu djecu nakon što su rođena, baš kao i fetuse abortusom, njihov je zaključak. Iako se radi o krajnje šokantnom sadržaju, želimo vam omogućiti uvid u cjelovit tekst, budući da on ukazuje na paradoks: pro-abortivno usmjereni znanstvenici koji potpisuju ovaj članak priznaju da nema nikakve razlike između uklanjanja fetusa prije rođenja i ubojstva djeteta neposredno poslije rođenja izjednačavajući tako moralno pravo nerođenog i rođenog djeteta. Osim ovog teksta objavljujemo u odvojenim člancima i dva argumentirana komentara na članak, onaj Maria Palmaro novinara portala “La Bussola Quotidiana”, te poznatog talijanskog katoličkog laika i političara Rocca Buttiglionea, koji tezu promatraju iz perspektive kršćanskih vrijednosti. Članke možete pronaći na linkovima:

Abortus i ubijanje novorođene djece je isto

Ljudski život je svet za sve (ili za nikoga)

novorođenče

Evo cjelovitog prijevoda  kontroverznog teksta:

Teške anomalije fetusa i rizici za fizičko i psihičko zdravlje žene često se navode kao valjani razlozi za opravdavanje abortusa. Često su oba razloga povezana, kao onda kad žena tvrdi da njezino hendikepirano dijete predstavlja rizik za njezino mentalno zdravlje. Ali ima i više od toga – imati dijete može samo po sebi, bez obzira na zdravlje fetusa, predstavljati nepodnošljiv teret za psihu žene ili njezine već rođene djece. To se može dogoditi u slučaju kad žena otkrije da je trudna nakon gubitka partnera i stoga osjeća da nije u stanju sama voditi brigu o djetetu. Ozbiljan filozofski problem pojavljuje se onda kad se uvjeti slični onima kojima se opravdava abortus pojave nakon rođenja djeteta. U tim je slučajevima potrebno analizirati činjenice da bi se procijenilo kad se iste razloge zbog kojih se opravdava ubijanje fetusa može dosljedno primijeniti i za opravdavanje ubijanja već rođenog djeteta.   Problem se može pojaviti, na primjer, kad neka anomalija nije otkrivena tijekom trudnoće ili kad se utvrdi tijekom porođaja. Perinatalna asfiksija, na primjer, može prouzrokovati ozbiljna oštećenja mozga čija su posljedica teški tjelesni ili duševni poremećaji jednaki onima zbog kojih bi žena mogla tražiti abortus. Prije svega, abnormalnost nije i ne može biti uvijek dijagnosticirana na temelju prenatalnih analiza, pa i onda kad je bolest genetski uvjetovana. Taj slučaj se češće utvrđuje kad bolest nije nasljedna, jer je rezultat genetskih mutacija gameta zdravih roditelja. Jedan primjer je Treacher-Collins sindrom (Tcs), stanje koje se utvrđuje u jednom na svakih 10 tisuća rođenja i koji prouzrokuje deformacije lica povezane s fiziološkim problemima, osobito s mogućnim respiratornim problemima koji ugrožavaju život. Obično osoba oboljela od Tcs-a nema mentalnih problema, ali je potpuno svjesna vlastitog stanja u smislu da je različita od drugih te svih problema koje njezina bolest nosi sa sobom. Mnogo bi roditelja odabralo abortirati da su kroz prenatalnu dijagnostiku genetskog tipa otkrili da njihov fetus boluje od Tcs. U svakom slučaju, prenatalna dijagnoza za Tcs obično se obavlja jedino ako postoji obiteljska povijest ove bolesti. Ali ponekad je bolest uzrokovana genetskim mutacijama gameta zdravih roditelja. Prije svega, test za Tcs je preskup i potrebni su tjedni za dobivanje rezultata. Obzirom na rijetkost bolesti razumije se zašto se žene ne podvrgavaju često dijagnosticiranju ove bolesti.

Tekst nastavlja ispod oglasa

U svakom slučaju, ove rijetke i teške patologije nisu jedine kog kojih postoji slaba mogućnost da budu otkrivene prije poroda; i najčešće kongenitalne bolesti, čije postojanje žene u pravilu otkriju, mogle bi ostati otkrivene. Analiza 18 europskih registara otkriva da je od 2005. do 2009. U samo 64 % slučajeva djece rođene sa Downovim sindromom bolest otkrivena prenatalnim testovima. Ovaj postotak pokazuje da je, uzimajući u obzir samo Europu, oko 1700 djece rođeno s Downovim sindromom a da to roditelji prije rođenja nisu znali. Jednom kad su ta djeca rođena, za roditelje ne postoji drugi izbor osim da zadrže dijete, a što je često izbor koji ne bi nikad učinili da je bolest bila dijagnosticirana prije rođenja.

ABORTUS I POST-POROĐAJNI ABORTUS

Filozofi preporučaju dječju eutanaziju za djecu s teškim anomalijama i čiji bi život mogao biti nedostajan življenja i koja bi iskusila nepodnošljive patnje. I liječnici su priznali potrebu za smjernicama koje bi naznačile slučajeve u kojima se čini da je smrt u boljem interesu djeteta. U Nizozemskoj, na primjer, protokol iz Groningena (2002.) dopušta aktivnu eutanaziju nad «djecom s prognozom koja daje slabe nade i koja podnose ono što liječnici i roditelji smatraju da je nepodnošljivo trpljenje». Unatoč tome što je razborito predvidjeti da je živjeti u teškim uvjetima protivno najboljim interesima rođenog djeteta, teško je naći jasne argumente koji dokazuju da život s određenim bolestima nije dostojan življenja, pa i onda kad se te bolesti smatraju dovoljnima za abortirati. Treba dakle reći da i uz najoptimističnije dijagnoze o mogućnostima djece sa Downovim sindromom, te mogućnosti se nikad neće moći smatrati jednakima onima normalne djece. No, utvrđeno je da su djeca sa Downovim sindromom sretna, na isti način kao i ona zahvaćena drugim teškim bolestima.

Bez obzira na to, podizati tu djecu moglo bi predstavljati neizdrživu patnju za obitelj i za čitavo društvo, u slučaju da Država osigurava njihovo liječenje. S tog gledišta, činjenica da je fetus potencijalno osoba koja će imati (barem) prihvatljiv život nije razlog da se abortus zabrani. Stoga podupiremo da kad se nakon rođenja utvrde iste okolnosti koje opravdavaju abortus prije rođenja, ono što nazovamo post-porođajni abortus treba biti dopušten.

Usprkos međusobno nespojivom izrazu, predlažemo da se ta praksa naziva “post-porođajni abortus”, a ne “ubijanje novorođene djece” kako bi se naglasilo da je moralni status ubijene osobe jednak onome fetusa (nad kojim se abortus u tradicionalnom smislu izričaja normalno izvodi) više nego li onome djeteta.

Stoga, tražimo da ubijanje novorođenog djeteta bude etički prihvatljivo u svim slučajevima u kojima je to i abortus. Ti slučajevi uključuju one u kojima su novorođena djeca potencijalno u stanju živjeti (barem) jedan prihvatljiv život, ali je u opasnosti dobrobit obitelj. Posljedično, drugo terminološko pojašnjenje je o izboru praksu nazivati “post-porođajni abortus”, prije nego li “eutanazija”. Ono je vezano uz činjenicu da interes onoga tko umire nije nužno prvi kriterij odabira, suprotno od onoga što se događa pri eutanaziji.

Pogriješiti u dovođenju neke osobe u postojanje ne može se usporediti s pogreškom izazvati smrt neke osobe koja je živa. Razlog je, za razliku od ubojstva jednog živog bića, u tome što ne dopustiti mu da se rodi ne sprječava nikoga težiti u postizanju vlastitih budućih ciljeva. Ali ovo promišljanje uključuje jedan uvjerljiviji razlog od onoga prema kojemu nad teško hendikepiranom djecom treba provesti eutanaziju. Ako ubojstvo jednog novorođenog djeteta nije pogrešno jer ga ne sprječava težiti ostvarenju ciljeva koje si još nije unaprijed odredilo, onda bi trebalo prihvatiti i vršenje post-porođajnog abortusa i nad zdravim novorođenčetom, budući da i ono još nije unaprijed postavilo nijedan cilj. Dva su razloga koja, stavljena zajedno, opravdaju ovaj zahtjev: 1. Status novorođenčeta jednak je statusu fetusa kojeg se ne može smatrati osobom u bitno moralnom smislu. 2. Novorođenčetu se ne nanosi šteta time što mu se sprječava potencijalno postajanje osobom u bitno moralnom smislu.

NOVOROĐENO DIJETE I FETUS MORALNO SU ISTE VRIJEDNOSTI

Moralni status jednog novorođenog djeteta jednak je onom fetusa u smislu da obojici nedostaju svojstva koja opravdavaju pridavanje prava na život jednom biću. I fetus i novorođeno dijete su sigurno ljudska bića i potencijalno osobe, ali nijedno od njih dvoje nije osoba u smislu “subjekta s moralnim pravom na život”. Osobom nazivamo biće koje je u stanju vlastitom postojanju pridati barem neke temeljne vrijednosti kao i gubitkom smatrati biti lišen vlastitog postojanja.

To znači da su mnoge životinje i retardirane osobe zapravo osobe, ali da sva bića koja nisu u uvjetima pridati neku vrijednost vlastitom postojanju nisu osobe. Biti jednostavno ljudsko biće nije samo po sebi dovoljan razlog da se nekome pridaje pravo na život: pomislimo na viškove embrija – tamo gdje je istraživanje nad embrijima dopušteno, na fetuse – tamo gdje je abortus dopušten, na zločince – tamo gdje je smrtna kazna ozakonjena.

Naglasak je ovdje na tome, iako je teško točno utvrditi kad jedan subjekt počinje ili prestaje biti osobom, da je nužan uvjet da neki subjekt ima pravo na nešto to da bude oštećen odlukom biti lišen te stvari. Postoji mnogo načina na koje pojedinac može biti oštećen, i ne traže svi da on procijeni ili da bude svjestan činjenice da je nečega lišen. Jedna osoba bi mogla biti oštećena u trenutku kad joj je utajen pobjednički listić u lotu, iako nikad neće saznati da je taj listić bio pobjednički. Ili, mogla bi biti ranjena kad bi joj nešto bilo učinjeno u stadiju kad je bila fetus na način da je kvaliteta njezinog budućeg života pogoršana (na primjer, ako je njezina majka uzimala droge tijekom trudnoće), iako ona toga nije svjesna.

Prema tome, u ovim slučajevima govorimo o osobama koje su u stanju barem procijeniti različite situacije u kojima bi se našle da nisu bile oštećene. To stanje ovisi o stupnju mentalnog razvoja, koji određuje je li neko biće osoba ili nije.

Onima koji su u stanju osjetiti jedino bol i ugodu (možda poput fetusa i sigurno novorođene djece) pripada pravo da ne budu ozlijeđeni. Ako je, osim osjetiti bol i ugodu, neko biće u stanju načiniti bilo kakav projekt (poput nekih ljudskih i drugih bića), tada će biti oštećeno ako mu bude spriječeno ostvariti ga u slučaju da bude ubijeno. Sad, teško je podupirati tezu da novorođeno dijete ima neke naume, budući da je budućnost koju mu zamišljamo samo projekcija našeg uma na njegov potencijalni život. Moglo bi početi imati očekivanja i razviti minimalnu razinu svijesti o sebi vrlo brzo, ali ne u prvim danima ili prvim tjednima koji slijede nakon rođenja. S druge strane, nisu samo naumi nego i dobro osmišljeni planovi koncepti koje sigurno treba primijeniti na one osobe (roditelji, braća, društvo) koje mogu negativno ili pozitivno biti pogođene rođenjem nekog djeteta. Prema tome, prava i interese uključenih osoba trebalo bi smatrati prečima u odlukama koje se odnose na abortus ili post-porođajni abortus.

Istina je da osobiti moralni status može biti dodijeljen nekoj osobi na temelju vrijednosti koju mu neka druga osoba (kao majka) dodjeljuje. U svakom slučaju, to “subjektivno” promatranje moralnog statusa novorođenog djeteta ne umanjuje vrijednost gore izloženih argumenata. Zamislimo da je neka žena trudna s jednojajčanim blizancima zahvaćenima nekom genetskom bolešću. Da bi se liječilo jednog od embrija, ženi je dana mogućnost koristiti drugo dijete da pronađe terapiju. Ako prihvati, prvom bi embriju pridala status “budućeg djeteta”, a drugom status pukog sredstva za liječenje “budućeg djeteta”. Usprkos tome, različiti moralni status ne proizlazi iz toga što je prvi osoba, a drugi ne, jer to ne bi imalo smisla budući su oba identična. Nego, različiti moralni statusi ovise samo o osobitoj vrijednosti projekta koji majka ima nad njima. Prema tome, taj projekt je isključivo ono što nedostaje kad novorođeno dijete postaje teret za svoju obitelj.

FETUS I NOVOROĐENČE SU POTENCIJALNE OSOBE

Iako i fetusi i novorođena djeca nisu osobe, oni su zapravo potencijalne osobe, jer mogu razviti, zahvaljujući svojim biološkim mehanizmima, ona svojstva koja će ih učiniti osobama u smislu subjekata s moralnim pravom na život: što je točka u kojoj će postati u stanju stvarati projekte i cijeniti svoj život. Moglo bi se prigovoriti da je nekome nanesena povrjeda jer mu je zapriječeno postati osobom koja je u stanju cijeniti vlastito postojanje u svijetu.

Tako, na primjer, netko bi mogao reći da bi nam mogla biti nanesena povreda da je naša majka odabrala abortirati dok nas je nosila u utrobi ili da su nas ubili čim smo se rodili. U svakom slučaju, dok se može dati povlastica dati život nekome (ako je njegov život dostojan biti življen), nema smisla reći da nekome može biti nanesena povreda u trenutku kad mu je zapriječeno postati osobom. Razlog je u tome što – na temelju naše definicije pojma “povrjeđivanje” donesene u prethodnom odlomku – da se radi o nanošenju povrede, potrebno je da je netko bude u stanju iskusiti. Ako jedna potencijalna osoba, poput fetusa ili novorođenog djeteta, ne postane uistinu osobom, poput mene i tebe, onda ne postoji ni sadašnja ni buduća osoba kojoj može biti nanesena povreda, što znači da ne nema nikakve povrede. Tako, ako se netko zapita bismo li se osjetili povrijeđenima da su naši roditelji odlučiti ubiti nas kad smo još bili fetusi ili novorođena djeca, odgovorili bismo “ne”, jer oni bi oštetili nekoga tko ne postoji (tj. “nas” kojima je pitanje upravljeno), što znači da ne bi nanijeli povredu nikome. A ako nitko nije povrijeđen, povređivanje ne postoji.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Zaključak ovog stajališta je taj da interes stvarnih osoba nadilazi onaj osoba potencijalno sposobnih postati stvarnim osobama. To ne znači da interes stvarnih osoba nadilazi uvijek bilo koje pravo budućih naraštaja, budući da gledamo dobrobit osoba koje će nastanjivati planet u budućnosti. Naša pozornost je na pravu postati posebnom osobom, a ne na pravu imati dobar život kad je netko postao osobom. Drugim riječima, govorimo o osobitim bićima koja će moći ili neće moći postati osobama ovisno o našem izboru, a ne na temelju onog koji će sigurno postojati u budućnost ali čiji identitet ne ovisi o onome što ćemo mi sada odabrati.

Navodno pravo pojedinca (kao što su fetus ili novorođenče) razvijati vlastite mogućnosti, što netko brani, nadvladano je interesom stvarnih osoba (rođaka, obitelji, društva) težiti vlastitoj dobrobiti jer, kao što smo već argumentirali, jedino potencijalnim osobama ne može biti nanesena povreda činjenicom da im je zapriječeno postojati. Dobrobit stvarnih osoba mogla bi biti ugrožena novom djecom (iako su i zdrava) koja zahtijevaju snagu, novce i brigu, a što jednoj obitelji može nedostajati. Ponekad se ta situacija može spriječiti abortusom, ali u drugim slučajevima to nije moguće.

Za takve slučajeve, budući da onaj tko nije osoba nema moralnog prava na život, nema razloga zabraniti post-porođajni abortus. Možemo još imati moralne dužnosti prema budućim naraštajima unatoč tome što te buduće osobe još ne postoje. Ali budući da za sigurno držimo da će te osobe postojati (tko god da one bile), trebamo se prema njima odnositi kao da su stvarne osobe budućnosti. Ali taj se argument ne može primijeniti na fetuse ili novorođenu djecu, jer nemamo razloga smatrati sa sigurnošću da će oni postojati kao osobe u budućnosti. Hoće li ili neće postojati, ovisi isključivo o našem društvu.

USVAJANJE KAO ALTERNATIVA POST-POROĐAJNOM ABORTUSU

Mogući prigovor našoj argumentaciji je taj da bi post-porođajni abortus trebalo vršiti samo nad osobama koje ne bi nikad mogle imati život dostojan da bude življen. Posljedično, zdrave i potencijalno sretne osobe trebale bi obitelji koje ih ne mogu odgajati dati u posvajanje. Zašto bismo trebali ubiti zdravu novorođenu djecu kad dati ih u posvojenje ne bi povrijedilo ničije pravo i u krajnjem bi slučaju povećalo sreću drugih uključenih osoba (posvojitelja i posvojenih)? Naš odgovor je sljedeći. Prethodno smo obrazlagali našu poziciju s gledišta potencijalnosti, pokazujući da ono nije dovoljno snažno da podupre promišljanje o interesu stvarnih osoba. Ali koliko god interesi neke stvarne osobe mogu biti slabi, oni uvijek nadilaze sadašnji interes osobe potencijalno sposobne da postane stvarna, jer taj posljednji interes je jednak nuli.

U toj perspektivi, interesi stvarnih uključenih osoba su važni, i među tim interesima trebamo smatrati i onaj majke koja bi mogla patiti zbog činjenica da je dala dijete u posvajanje. Često se potvrdilo da biološke majke osjećaju ozbiljne probleme zbog nesposobnosti nadvladati gubitak i živjeti sa svojom boli. Istina je da bol i osjećaj praznine mogu biti posljedica i abortusa, isto kao i posvajanja, ali ne možemo zauzeti stav da je za biološku majku posvajanje manje bolno. Na primjer, “oni koji prožive žalost, trebaju prihvatiti nepovratnost gubitka, a biološke majke naprotiv često sanjaju da se njihova djeca njima vraćaju”. To čini teškim prihvatiti nepovratnost izbora, jer nikad neće moći biti sigurne je li to reverzibilno ili nije.

Ne podupiremo tezu da su ovo konačni razlozi protiv posvajanja kao valjane alternative post-porođajnom abortusu. Mnogo ovisi o okolnostima i psihološkim reakcijama. Ono što tražimo je da, ako interes stvarnih osoba treba biti pretežit, onda post-porođajni abortus bi trebao biti vrednovan kao prihvatljiv izbor za žene bi pretrpjele štetu davanje vlastitog djeteta na posvajanje.

ZAKLJUČCI

Ako kriterij kao onaj cijene (socijalne, psihološke, ekonomske) za potencijalne roditelje predstavlja dovoljan razlog za abortirati i onda kad je fetus zdrav, ako je moralni status novorođenog djeteta jednak onome nerođenog djeteta, i ako nitko od njih nema nikakve moralne vrijednosti na temelju činjenice da je samo potencijalna osoba, tada bi isti razlog trebao opravdavati ubojstvo jedne potencijalne osobe kad je tek rođena. Prvo, ne iznosimo nikakav zahtjev glede trenutka do kojeg bi post-porođajni abortus trebao biti dopušten. Mislimo naime da je liječnicima potrebno više od nekoliko dana da dijagnosticiraju bilo kakvu abnormalnost kod djeteta. U slučaju da post-porođajni abortus bude zatražen iz ne-kliničkih razloga, ne predlažemo da se stavljaju granice, budući da mnogo toga ovisi o neurološkom razvoju novorođenčeta, koje će neurolozi i psiholozi biti u stanju utvrditi. Drugo, ne tvrdimo da je post-porođajni abortus valjana alternativa abortusu. Abortusi u prvim fazama života su najbolja opcija, iz razloga kako fizičkih tako i psihičkih. Ali, ako bolest nije otkrivena tijekom trudnoće, ako je nešto pošlo po zlu tijekom poroda, ili ako su promijenjene ekonomske, psihološke ili socijalne okolnosti  i preuzimanje brige za potomstvo postane za nekoga neodrživ teret, onda bi osobama trebala biti dana mogućnost ne biti prisiljene činiti nešto što nisu u stanju podnijeti.

Alberto Giubilini i Francesca Minerva

(Tekst je preuzet s talijanskog portala Tempi.it od 2. ožujka 2012., a preveden je u udruzi Vigilare)

Napominjemo još jednom da kritičke komentare na ovaj članak možete pronaći na linkovima:

Abortus i ubijanje novorođene djece je isto

Ljudski život je svet za sve (ili za nikoga)

foto: o5com@flickr.com


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 13. ožujka 2012.
  • Oznake:

Možda vam se svidi