U misijskom centru u siromašnom kraju koji su skoro svi zaboravili, svakoga dana pobjeđuje Božja ljubav

Kad se jednom osmjeliš i kreneš s volontiranjem u nekoj od siromašnih zemalja svijeta sve se nekako posloži da  ti to ne bude i zadnji put. Naprosto te nešto vuče da ideš dalje i dalje, a proživljena iskustva postaju ono nešto što tvom životu daje novi smisao, što te čini potpunijom osobom, što te duhovno obogati i odredi za sva vremena. Tako je i mene nakon volontiranja na jugu Tanzanije, u Songei gdje je humanitarna udruga iz Hrvatske Kolajna ljubavi sagradila sirotište posvećeno svetom Anti, put doveo u drugi kutak svijeta, u zemlju koja žeđa za pomoći, posebice onom misijskom, u Ekvador, zemlju „vječnog proljeća“.

Saznala sam, naime da je časna sestra Lenka Čović (rodom iz Srinjina kod Splita) tamo osnovala misijsku zajednicu i da prima volontere pa sam se tako našla u zemlji za koju mnogi niti ne znaju gdje se točno nalazi. Kad vas na aerodromu sačeka svih osam časnih sestara iz misije i desetak curica iz misijskog internata shvatite da ste došli k ljudima toplog srca koji veliki dio sebe daruju potrebitima. Osim maestre Lenke ostale časne sestre su iz Ekvadora, a volonteri zadnjih godina sve više dolaze i iz Hrvatske. Put je utrla Drina Čavar koja od tada pomaže radu ove misijske zajednice u koju volonteri dolaze i iz Njemačke, Irske, Poljske, Italije…

Kad je maestra Lenka svojima rekla da će u časne sestre, roditelji su je poslali u Pulu gdje je pohađala Srednju medicinsku školu. Osjećaj posvećenosti Bogu ni s vremenom i udaljenošću od kuće nije splasnuo, a odlučnost da krene „zovom srca“ potvrđen je pri diplomskom ispitu u dječjim jaslicama. Pogled na sićušno dijete u rukama bake koja ga je izbavila iz smeća kamo ga je bacila majka, bio je onaj „klik“ koji ju je učvrstio u namjeri posvećenja Bogu. Tuga, jad i čemer koji su se zrcalili u očima bake koja je nesretno dijete držala u drhtavim staračkim rukama, bolno se urezao u Lenkino srce ali je i učvrstio u namjeri da postane časna sestra, a kasnije i misionarka.

Bilo je to prije tridesetak godina kada se iz Hrvatske najprije zaputila u Njemačku, a potom ju je misijski put odveo u daleki, egzotični Ekvador kojemu je ostala vjerna do danas. Kako stvari stoje, i do kraja svog ovozemaljskog života. Najprije je služila u gradu Latacunga, a potom u Polocemado u blizini vulkana Cotopaxi koji se nalazi na najvećoj nadmorskoj visini na svijetu. Mijenjajući boravišta, jedno je vrijeme radila na jugu glavnog grada Quita gdje je vodila formaciju mladih. Prije desetak godina zajedno sa časnom sestrom Maritzom Rolon odlučila se na samostalni put osnovavši vlastiti red Cristo Misionero Orante koji od tada djeluje u siromašnoj indijanskoj zajednici u selu San Francisco de Oyacoto koje je do tada bilo zaboravljeno od svih, na kraju „vražjeg repa“ kako se to tamo kaže.

I sam pogled na krajolik kojim dominiraju brda raspuknuta u nekim davnim tektonskim poremećajima i snažnim potresima, dovoljan je podsjetnik na nesigurnost i nestabilnost vremena u kojem se tamo živi. Siromaštvo je ovdje mnogima odavno pokucalo na vrata bez naznaka da će se uskoro oglasiti zvono prosperiteta, razvoja, uređenosti…

Sestra Lenka s još sedam sestara (Maritzom, Sandrom, Tatianom, Patriciom, Rositom, Mariom i Liss) tako hrabro brodi misijskim vodama ne predajući se problemima s kojima se svakodnevno susreću. Početnička radionica u kojoj je Indijanke iz Oyacota obučavala vještinama krojenja i šivanja prerasla je s vremenom u jaslice, dječji vrtić, osnovnu (Moj Mali Isus) i naposljetku srednju školu, te u internat posvećen blaženom Alojziju Stepincu u kojem je tridesetak djevojčica i djevojaka iz najsiromašnijih i najugroženijih obitelji.

Misijski centar koji se nalazi na 2500 metara nadmorske visine danas broji preko 200 duša (pretežito iz plemena Kichua i Shuar) o kojima časne sestre uz pomoć nekolicine volonterki danonoćno skrbe. Teška je to životna borba u kojoj pobjeđuje Božja ljubav jer bez nje ne bi bilo ni opstanka ni napretka. A maestra Lenka se izborila i za opstanak i za prosperitet koji služi njoj i njezinim sestrama na čast kao i cijeloj Indijanskoj zajednici koju su svojim radom oplemenile i podigle na viši razvojni i duhovni prag. Ustrajnost i požrtvovnost tako su se još jednom potvrdile na djelu i polučile uspjeh, a uspjeh su spašeni životi. Pomogli su im na tom humanom i  misijskom putu ljudi velikog i plemenitog srca, najviše obitelj dr. Danijela Sipionia iz Udina čije ime nosi osnovna škola, otac Marcelo i drugi dobrotvori iz Italije, Njemačke, Poljske i tek rijetki pojedinci iz Hrvatske.

Prva volonterka iz Hrvatske koja je radila u misiji bila je Drina Čavar koja je po povratku osnovala udrugu Kristov stol preko koje pomaže misiji u opstanku. Nakon Drine u Oyacoto je došla Lenkina starija nećakinja Nives, a potom i druge volonterke među kojima i potpisnica ovih redaka. U misiji sam provela tri mjeseca koja su ostavila snažan pečat na mojoj duši.

Zajednicu Krista Molitelja od prošle godine pomaže i svjetska humanitarna organizacija Marijini obroci, ali i pojedinci kojima je maestra Lenka pomogla na njihovom tegobnom životnom putu. Danas, kad su se oslonili na vlastite noge, oni pomažu misiji. Dobro se dobrim vraća!

Ekvador je lijepa i zanimljiva zemlja koju trese siromaštvo, ali i velika podijeljenost, raslojenost, klasne razlike koje se svode na one mnogobrojne koji imaju malo ili ništa i one malobrojne koji imaju sve. Socijalne nejednakosti glavno su socijalno obilježje ove države u kojoj, kako često govori sestra Lenka, ne bi trebalo biti gladnih. Sve što ljudska ruka posadi, ovdje niče i obilato rađa. Priroda je lijepa i obilato nagrađuje posjetitelja, a njih je malo. Najviše ih je, dakako u glavnom gradu kojim dominira prekrasni kolonijalni trg te u svjetski poznatom turističkom odredištu Mitad del Mundo koje je posvećeno ekvatoru koji prolazi upravo ovim područjem. Samo na ovome mjestu, uvjerili smo se, jaje može stajati na vrhu igre, po ravnoj crti ne možeš hodati a da s nje ne skreneš…

Posjećena je i velika, kažu najveća tržnica na otvorenom u Južnoj Americi koja se nalazi u gradu Otavalo, a prodaje se sve što ljudska ruka može izraditi. Najviše je rukom tkanih tepiha, ponča, suvenira… Jedna od zanimljivosti Ekvadora je specijaliziranost pojedinih gradova za izradu određenog proizvoda. Osim Otavala koji je poznat po tradicijskim proizvodima, susjedni grad nudi isključivo predmete izrađene od drva, u trećem se nudi roba od kože… Grad Abato nadaleko je poznat po ukusnim jabukama, susjedni grad je najveći proizvođač brokule, do njega je grad u kojeg svi hrle po slasni sladoled, u blizini je grad u kojem se prodaju samo rabatinke (farmerice)… Ekvador je, slabo je poznato, najveći izvoznik cvijeća na svijetu, a orhideje  i ruže rastu i uz prometnice darujući lijepu cvjetnu notu surovom krajolika kojim dominiraju planine i pijesak. Inače, prometnice, osim onih modernijih, nemaju ograde, a kako se pružaju visokim prostranstvima nesreće su česte, posebice u okukama o čemu svjedoče plava i bijela srca iscrtana na mjestima stradavanja.

Alkohol je veliki , ako ne i najveći problem kojem se odaju mnogi, i stariji i mlađi. Kriminal i korupcija bilježe vrlo visoku stopu što zemlju čini nesigurnom i neprivlačnom. Zemlja ima potencijala, posebice onog turističkog, međutim nitko neće u zemlju u kojoj život ne znači puno. Droga je još jedan na listi velikih problema, a dileri su već ušli u školska dvorišta i novače djecu za trgovanje drogom…

Promiskuitet, također rađa brojne probleme. Obitelji su razorene pa najviše ispaštaju djeca koju roditelji nerijetko ostavljaju na brizi rodbini ili na ulici. U takvim situacijama pomaže maestra Lenka prihvaćajući djecu i mlade koji su na početku života iskusili tegobe od kojih su gotovo pokleknuli i izgubili bitku. Sretni su oni koji uspiju pronaći put do ove misije koja svakodnevno spašava mlade živote. Kad četrnaestogodišnjakinja za sobom ima dva abortusa, bježanje od kuće i povlačenje po ulici, nije lako pomoći, ali zahvaljujući strpljivosti, ustrajnosti, znanju i ljubavi, može se i pomaže se.

Misija danas skrbi o djeci i mladima koji su na svojim nejakim plećima osjetili glad, siromaštvo, obiteljsko nasilje, pokušaje silovanja i silovanje, pokušaj suicida, ulicu… U misiji je petogodišnja Michele koju je majka dovela u misiju kad je imala svega pet mjeseci i od tada na nju zaboravila. A živi niti kilometar dalje od misije. Tu je i prekrasna šestogodišnja Veronika, još jedna tužna životna priča. Zapravo, sve su priče tužne i posebne i svaka na svoj način dira u srce.

Jedina obveza stanara misijskog centra je učenje kako bi se pripremili za život i sve ono što on sa sobom nosi, a u „zemlji kondora“ život je sve samo ne lak. Posebno kada dolaziš s Orijente, iz Amazonije, gdje se živi nadasve siromašno i bijedno u kućama od drva i granama banana kao krovom, ali jednostavno i u skladu s prirodom. Ništa nije bolje ni na obali Pacifika koja predstavlja turistički potencijal, ali na žalost, prosperiteta još nema ni u naznakama.

I dok zemlja stenje od siline socijalnih i drugih problema časna sestra Lenka, maestra kako je nazivaju, slijedi svoje srce i pomaže potrebitima. Spašava ih, hrani, obrazuje, priprema za život dostojan čovjeka. Hvala joj na tome.

Indijanci su vrijedan narod, tvrdi  maestra Lenka opisujući  uvjete u kojima žive i rade kao njihovu svakodnevnu borbu za opstanak. U duhovnom smislu, vezani su uz Boga, ali se nisu odrekli nekih poganskih običaja, vjerovanja i vračanja. Kršteni su ali nisu evangelizirani, tvrdi maestra koju je stanovništvo Oyakota prihvatilo kao svoju, a jedna Indijanka iz mjesta joj je poklonila zemlju na kojoj je izgrađen misijski centar, to toplo utočište gladnih, ugroženih, potrebitih.

Brojna su mjesta i gradovi u Ekvadoru posvećeni svecima i sveticama, dok je cijela zemlja posvećena Presvetom Srcu Isusovu. Crkva Gospe od Oblaka, Crkva Gospe od Rose, samo su neke od nama neobičnih posvećenosti, međutim kad čovjek kroči u ovu zemlju kojom dominira visoki planinski lanac Anda s preko tridesetak vulkana koji diktira životni tempo, onda su nazivi posve jasni i logični. Upravo po vulkanima nazvan je najveći broj provincija, a jedan od njih  Tungurahua za mog je posjeta pokazao svu svoju moć rigajući danima pepeo i lavu. Prolazeći u njegovoj blizini nisam mogla zatomiti strah pred tim čudom prirode koje je svako malo „kihalo“ ispuštajući u zrak plinove i pepeo. Samo da se ne probudi uspavana ljepotica – Cotopaxi, govorili su. Ovaj vulkan koji se nalazi na najvišoj nadmorskoj visini na svijetu strah je i trepet stanovništvu koje u njegovu blizinu ne želi ni zakoračiti za razliku od bijelaca kojima je impresivni vulkan s vječnom bijelom kapom velika atrakcija pa ga posjećuju.

Upitana otkuda joj snage za svakodnevnu borbu u dalekoj siromašnoj zemlji, maestra Lenka kaže kako je od početka prati Bog koji joj pomaže kad god ustreba pomoć. On ju je, uostalom pozvao na misijski put pa je red, kaže uz smiješak, da je na tom putu bodri, hrabri i pomaže. Uvjerena je da je nikada neće ostaviti na cjedilu pa zato svakom projektu pristupa s velikim optimizmom. S Ekvadorom se saživjela, razmišlja na španjolskom jeziku, ali Hrvatsku ne zaboravlja.

Svojevrsnu ispostavu misija ima u provinciji Canar koju časne sestre posjećuju nekoliko puta godišnje. Zahvaljujući časnoj sestri Mariji i volonterki Heidi, rođenoj Ekvadorki koja je i sama bila štićenica misije, posjetila sam ovo područje smješteno visoko u Andama, tamo u visinama gdje vladaju kondori. Prelijepi zeleni krajolik od kojeg zastaje dah, a ljudi bolno siromašni i potrebiti. Obilazile smo bolesne i nemoćne nad kojima su časna Maria i Heidi molile za ozdravljenje. Život u kućama od blata učvršćenog travom plakom koja raste u surovim predjelima Anda, sve je samo ne lak. Valjalo nam se priviknuti na boravak na skoro 4000 metara nadmorske visine gdje svaki korak predstavlja bolni potez. Kako li je tek raditi na zemlji, obrađivati krumpir i kukuruz pitala sam se prateći pogledom zelena prostranstva na ovim visinama koja čovjek obrađuje svojim golim rukama bez ikakve mehanizacije. Tek sam se tada uvjerila koliko su Indijanci marljiv narod, a nama je kroz američke filmove nametnuta priča o njihovoj lijenosti. Kakva nepravda!

S obzirom da najveći dio štićenika dolazi s područja Amazonije, tj. Orijenta imala sam priliku vidjeti tu veličanstvenu raskoš prirode u kojoj ljudi žive vrlo skromno poštujući zakone prirode za razliku od pridošlica koji crpe njezino naftno i drugo bogatstvo otvarajući i ostavljajući napaćenom narodu bolne rane. Slično je i na obali Pacifika s iznimkom nekoliko turistički razvijenih područja poput Esmeraldasa gdje se živi turistički ali u okruženju visoke stope kriminala.

Boraveći u Ekvadoru nisam mogla ne primijetiti iznimnu povezanost tamošnjeg naroda s Gospom čije kipove oblače u najljepše haljine i drže ih u kućnim oltarima. Svaka kuća, naime ima jednu prizemnu prostoriju u kojoj primaju goste, a u dijelu te glavne prostorije uređen je oltar. Ovdašnje obitelji počivaju na ženi koja je njihov stup i temelj pa otuda i vezanost stanovnika ove zemlje za Gospu koju iznimno štuju, a za blagdana u procesijama nose njezin kip. Gospa s anđeoskim krilima dominira brdom koje nadvisuje glavni grad Quito, a ja sam za boravka u provinciji Canar posjetila mjesto na kojem se, vjeruje se, ukazala Gospa. Visoko u Andama, na proplanku, uz manju rječicu, na mjestu ukazanja sagrađena je impresivna crkva od drva u tradicionalnom indijanskom stilu. Duhovna oaza i okrjepa za sve one koji se utječu Mariji, Čuvarici vjere, kako je ovdje nazivaju.

Jadranka Klisović | Bitno.net