Poznati talijanski sociolog, filozof, pisac i bivši predstavnik Organizacije za europsku suradnju i sigurnost za diskriminaciju protiv kršćana Massimo Introvigne na portalu La bussola quotidiana objašnjava kako nastaju i kako se potvrđuju teorije zavjere, kao i stav Crkve o tom pitanju.

Okolnosti koje su dovele do formiranja nove talijanske vlade Maria Montia pobudile su raspravu o „teorijama zavjere“. Radi se o staroj temi, sa kojom su se povijest i sociologija često bavile. Iako ne želi podsjećati na studije poznatog njemačkog sociologa Georg Simmela (1858-1918) kao ni na najnovije radove – međunarodnog značenja – talijanskog povjesničara Zeffira Ciuffolettija i američkog politologa Michaela Barkuna, (s kojim sam imao prigodu više puta se konfrontirati na raznim simpozijima) ponovno su aktualizirali pitanje kako nastaju i kako se potvrđuju teorije zavjere.

Privlačnost i dramatičnost povijesti svoje utemeljenje nalazi upravo u nepredvidivosti. Godinama pripremani projekti  mogu propasti zbog igre nepredviđenih okolnosti. Naizgled beznačajni incidenti mogu promijeniti tijek povijesnih događanja. Neki, smeteni nepredvidljivošću povijesti, misle da stvari stoje drugačije i da su karte povijesne igre krivotvorene. Bilo bi malo nepredviđenih događaja, u smislu da mnogi izgledaju nepredviđeni za mnoge, već su pažljivo isplanirani od osoba koje se kriju iza scene. Upravo jer su sakriveni, oni poznaju unaprijed događaje koje drugi nisu u stanju predvidjeti, dakle smanjuju na najmanju moguću mjeru mogućnost incidenata i nepredviđenosti. Drugim riječima organiziraju povijest kao zavjeru. Svaki puta kada se povijesni događaji čine osobito složeni i dramatični – kao nakon 11. rujna 2001. ili u manjoj mjeri kao događaji koji su prethodili padu vlade talijanskog premijera Berlusconije i događaji nakon – raste popularnost teorija nadahnutim, kako ih Ciuffoletti naziva „retorikom zavjere“, koji svode složenost povijesti na malo skrivenih i u osnovi jednostavnih elemenata. Međutim, ne postoji jedan jedini tip teorije zavjere. Treba razlikovati barem mikrozavjeru, metafizičku zavjeru i makrozavjeru.

Danas bi bilo malo povjesničara i sociologa koji bi nijekali da u povijesti nema mikrozavjera, da događaje koji se pojavljuju na povijesnoj pozornici koji uključuju element iznenađenja ili nepredvidivosti, su u biti programirani od grupa čiji projekti ostaju nepoznati većini suvremenika. Malo njih bi, na primjer, moglo ozbiljno smatrati da je francuska revolucija doista eksplodirala iznenada potaknuta nepredvidivim i nesagledivim razlozima. Povjesničari raznih škola i usmjerenja  priznaju da je francuska revolucija bila na neki način i djelomično pripremana od „društva mislilaca“ i drugih skupina koje su činile pritisak, čiji projekti i aktivnosti nisu  bili poznati suvremenicima ni prije ni tijekom Revolucije i koji su se tek djelomično kasnije identificirali. Isto se može reći za boljševičku revoluciju, u čijoj je pripremi, sada već dobro poznat, utjecaj njemačkih tajnih službi. Zavjere dakle postoje iako ih – iz razloga koje bi bilo zanimljivo proučavati i koje bi netko možda mogao povezati sa dodatnim malim zavjerama – školski udžbenici iz povijesti gotovo redovito u cijelosti ignoriraju.

Ako mikrozavjere – usmjerene prema ostvarenju specifičnog cilja, ali ponekad od izvanrednog značenja, a ipak ograničene u vremenu i prostoru i bez obilježja univerzalnosti – ulaze u domenu studiranja profesionalnih povjesničara i mogu biti dokazane empirijskim dokazima, dok metafizičke zavjere izmiču empirijskom istraživanju povjesničara. Postoje oni – kao na primjer utemeljiteljica Teozofskog društva, Madame Helena Petrovna Blavatsky (1831-1891) – koji smatraju da Velika Bijela Loža, sastavljena od „uzdignutih  meštara“, vodi na okultni način događaje čovječanstva i per diametrum jedna ne manje misteriozna Loža Crne Braće koordinira aktivnosti  onih koji se suprotstavljaju dobru čovjeka. Očigledno je da se njihove pretpostavljene aktivnosti odvijaju na planu koji se ne može podvrgnuti empirijskoj provjeri i kao takve potpuno su izvan kompetentnosti rada povjesničara.

Ostali  – bez prevelikog promišljanja o bijelim ili crnim tajnim ložama – jednostavno usmjeravaju pažnju na činjenicu – uostalom normalnu za kršćane – da Bog vodi povijest putem Providnosti – preko tajnovitih putova koji često izmiču razumijevanju ljudi –  da i sotona ne djeluje u svijetu na slučajan način, već koordinira višestruko očitovanje napasti putem neke vrste antiprovidnosti. Njegovo djelo ne zanima samo pojedince zbog toga što su pojedinci, već grupe ljudi i – u ovom slučaju – ne obvezatno male. Kršćanin vjeran nauku izbjegava svaki dualizam i zna da Providnost i antiprovidnost nisu na istoj razini: jer je moć Boga neograničena a sotone ograničena, konačni ishod ovoga sukoba je već napisan, ali, prije tog ishoda, to neće spriječiti bolnu i krvavo obilježenu, borbu.

Važno je brižljivo razlikovati teorije metafizičke zavjere teološkog ili ezoteričnog obilježja od makrozavjere. Kada se govori o „zavjereništvu“, u kojemu je američki romanopisac Dan Brown  epigon uspjeha, poziva se skoro isključivo na ove posljednje teorije. Za teorije makrozavjere ili „zavjereništvo“ postojao bi pravi organigram u suštini fiksni, sila zla, koje djeluju oduvijek – ili od pamtivijeka – u povijesti i proizvele su, povezujući ih, čitav niz događaja: ratove, revolucije, smrti i ruševine. Teorije makrozavjere, nastaju u literaturi o Antikristu i skorom dolasku, koje, iako nisu odsutne u srednjovjekovnom okružju, šire se poslije protestantske reforme. Đavolje djelo u povijesti se odnosi na precizan cilj, dolazak antikrista, za kojeg uvijek rade prikrivene sile. Za protestantske polemičare antikrist je papa.

Počevši od 18. stoljeća jedan oblik religioznog promišljanja bit će iskušavan teorijama zavjere i to pred naizgled nepredvidivim i teško objašnjivim  događajima sa čisto prirodnim uzrocima: kulturna hegemonija prosvjetiteljstva, Francuska revolucija, nakon toga eksplozija spiritizma, brza dekristijanizacija brojnih europskih država, socijalizam i komunizam. Tako su oblikovane sheme na način piramide koje fizički vide iza vidljivih političkih i kulturnih dužnosnika klasu nevidljivih dužnosnika učlanjenih u tajna društva, među kojima je – ali nije sama – masonerija. Iza tajnih društva djelovale bi još tajnija društva, otvoreno satanistička. Iza satanista djelovao bi sam sotona osobno, čije djelovanje se ne bi ograničavalo na oblike napasti, već  bi se u izravnom i veoma eksplicitnom pojavljivanju Knez zla davao precizne i detaljne naputke njegovim zemaljskim sljedbenicima. Samo u relativno novijem razdoblju, toj shemi – negdje između masona i satanista – pridodani su i židovi, misleći ovim izrazom, najmanje do 20. stoljeća, ne na rasni već religiozni smisao, stoga što su teoretičari zavjere češće protužidovi nego antisemiti.

Na tragu zavjereničke raščlambe Francuske revolucije, velike teorije zavjere iznose francuski demonolozi između 1860. i 1870. Međutim najveći opis sveopće zavjere se međutim nalazi među djelima mistifikatora  Léo Taxila (pseudonim za Gabriela Joganda, 1854-1907) koji obznanjuje veliku masonsku zavjeru kojom upravljaju satanisti i na kraju osobno sotona. Taxil je priznao svoju obmanu 1897. Zbivanja oko Taxila – koja su i u središtu posljednjeg romana Umberta Ecoa, Praško groblje – pridonijelo je gubitku vjerodostojnosti zavjereništva kao takvog, koje će često biti ponovno predloženo – često upotrebljavajući djela francuskog mistifikatora bez njegova navađanja – u 20. stoljeću.

Zavjereništvo, koje se na kulturnoj razini, predstavlja praktički skoro bez nesigurnosti, zasigurno nije isključivo karakteristika desnice. Univerzalna zavjera reakcionarnih snaga da bi spriječila razvoj, u zadnje vrijeme komunizam, često je bila prisutna u sovjetskoj literaturi.U Italiji odjeci te literature se nalaze u publicistici koja pretpostavlja veliku zavjeru – antičkih korijena – masonerije, mafije, tajnih američkih službi i Katoličke crkve da bi spriječila „ marš napretka“ , i posebno dolazak Komunističke partije Italije na vlast. Jasno radi se o svijetu gdje sve može promijeniti predznak. Masonerija i mnogi drugi mogu biti predstavljeni kao „dobri“ ili zli“ – ili još kao dobri koji se čine zločestima ili zločesti koji se čine dobrima – neograničena je paleta različitih mogućih  varijacija i to objašnjava bezbroj mogućnosti koje se pojavljuju onima koji žele napisati roman ili napraviti film.

Teško je na empirijskoj razini dokazati da teorije makrozavjere nisu istinite. Međutim dužnost dokazivanja postojanja makrozavjere je na onima koji smatraju da postoji, a činjenica da je nemoguće dokazati, da ne postoji, nije argument u prilog zavjerenika.  Konačno njihova temeljna teza je po definiciji nevjerodostojna, tipično ideološka, jer pojednostavljuje složenost povijesti. Zapazimo, međutim, jednu drugu važnu točku. Diskreditacija koja lako pogađa teoriju makrozavjere dovodi u opasnost – jer  razlikovanje između različitih vrsta zavjere nije lako – i teorije metafizičke zavjere – koje zasigurno zaslužuju veću pažnju – kao i točno obznanjivanje mikrozavjera koju su istinite.  Govoriti previše o makrozavjerema dovodi do odvođenja pažnje od mikrozavjera, pravih zavjera koje su svakodnevno na djelu u kronikama i povijesti, čije je proučavanje neophodno za one koji žele razumjeti, bez obzira na pojavnosti, neiscrpnu složenost ljudskih događanja.

Teze o „masonskoj zavjeri“ nezaustavljivo podsjećaju na Lea Taxila ako podrazumijevaju djelovanje masonerija u povijesti kao makrozavjeru koja bi se svela na to da skoro sva povijesna događanja  vodi „Veliki Starac“ u čijim bi rukama veliki politike  i ekonomije bile samo lutke. Ali ovo nam ne smije dozvoliti zaborav da je  masonerija u povijesti bila u središtu bezbrojnih mikrozavjera, od kojih su neke uspjele u suradnji – a koji puta i u suprotnosti – sa drugim „jakim silama“ koji zasigurno nisu invencija nekog novinara. Zajedničko masonerijama – koje su različite od države do države,  od poslušnosti do poslušnosti, od povijesnog razdoblja do povijesnog razdoblja –  u mjeri u kojoj su uistinu vrste „masonerije“ – kako naučava učiteljstvo Crkve – da se protive ideji da postoje dogme, istine i „načela(vrjednote) o kojima se ne može pregovarati“, da im je temelj  ideologije  u biti relativistički.  Istinska masonska „zavjera“ – zvali je tako ili ne – najopasnija  s gledišta Crkve, ne sastoji se toliko u podršci ovoj  ili onoj vladi – ukoliko se može raditi o sredstvu u odnosnu na cilj – već u promicanju na kulturnom planu „antidogmatske“ metode koja širi viziju istine kao relativnu i uvjetovanu od neovisnih varijabli koje je determiniraju. Očigledno je da  se radi o antitetičkom stavu prema stavu  Crkve, za koju postoje istine koje ne mogu biti upitne i načela o kojima se ne može pregovarati a koje ne ovise u nečijem pristanku.

Stoga – bez obzira na stav pojedinih masona prema Crkvi, koji ne mijenjaju generalnu sliku – Crkva Izjavom o masoneriji iz 1983. godine Kongregacije za nauk vjeru, koju je potpisao tadašnji perfekt tada kardinal Joseph Ratzinger ali i supotpisao papa blaženi  Ivan Pavao II (1920-2005), tako da se mora prihvatiti kao nauk obvezujući za sve vjernike, a  još uvijek je na snazi, podsjeća da  „ostaje […] nepromijenjen negativni sud Crkve glede masonskih udruga, jer su njihova načela uvijek smatrana nepomirljivim sa naukom Crkve i stoga članstvo u njima ostaje zabranjeno.Vjernici koji pripadaju masonskim udrugama su u teškom grijehu i ne mogu pristupiti svetoj pričesti“

Marijo Udina | Bitno.net