Svjedočanstvo kapelana broda Costa Concordia
Don Raffaele Malena je kapelan broda Costa Concordia. Iznosi svoje svjedočanstvo o panici među putnicima, naporima posade i očaju nesretnog kapetana.
Don Raffaele Malena je bio na brodu Costa Concordia 13. siječnja 2012. kada se zbila nesreća. Ima 73 godine i svećenik je punih 25 godina. Rodom je iz Kalabrije, prvorođenac je od devetero djece, a dvadeset godina kapelan na brodu Costa Crociere.
Mnogo je kritika i optužbi na račun posade broda. Mnogi putnici su prijavili kaos i nespremnost…
Najlakše je reći nespremnost. Nered nije stvorila posada, nego ga je stvorila panika i strah među putnicima. Panika učini svoje. Ondje, u onim trenutcima, u životnoj opasnosti… Ali posada je dala sve od sebe, nije istina da je bila pasivna. Naprotiv, vidio sam junačka djela; ima onih koji su poginuli spašavajući putnike. Nemojmo blatiti posadu. Oni su spustili čamce za spašavanje u more i 4.200 osoba je uspjelo doći na kopno.
Čega se još sjećate iz tih trenutaka?
Udar u stijenu se dogodio oko 21:35 h. Novine i televizija su objavile različito vrijeme koje nije točno. Razglas na Costa Concordiji je obavještavao da se dogodilo zamračenje – blackout: nisu mogli reći da je riječ o stijeni visokoj 70 metara jer tek tada bi nastala panika. Napuštanje broda najavili su nakon 50 minuta, a ne nakon sat i 20 minuta kako sam čuo da drugi govore. Započeli su spuštati čamce za spašavanje u more u 22:30 h, a ne u 23 h. Na nesreću, brod se počeo naginjati pa je stoga bilo nemoguće spustiti sve čamce – i onda je nastupio nered.
Ali, je li poziv na uzbunu kasnio…?
Mislim da se nije odmah oglasila uzbuna za napuštanje broda… Tražili su drugu mogućnost kada se brod počeo naginjati: otišli su u strojarnicu vidjeti mogu li riješiti problem. Ali bilo je previše kasno za to, jer već nakon 20 minuta strojarnica se napunila vodom – nije se ništa moglo učiniti.
A kapetan Francesco Schettino?
Kapetan je pokušao doći brodom do rive, što bliže luci, ali se brod počeo naginjati 150 metara od luke. Jedna stijena od 70 metara ne oprašta, šalje te odmah na dno.
Jeste li razgovarali s kapetanom Schettinom?
Da, oko 2:30-2:45 h sam ga susreo na kopnu. Bio je sa mnom 15-ak minuta, plačući. Pogreška se dogodila, nema povratka. Kapetan je čovjek kao i svi drugi, pogriješio je. Ali je dobar čovjek i pokušao je učiniti što je bilo u njegovoj mogućnosti… Bio je shrvan, zagrlio me, priznao je svoju pogrešku, što je trebao drugo učiniti? Bio je bez riječi, nije imao više volje za život. Ohrabrivao sam ga. Sada ga obasiplju drvljem i kamenjem, ali je pravda ta koja treba razjasniti stvari.
Don Raffaele, kakvu ste Vi pomoć pružili putnicima?
Kapelan treba trčati kamo ga pozovu. Ohrabrivao sam ih… Bilo je puno djece, jednu djevojčicu su gazili: uzeo sam je u naručje, pozvao sam njezinu majku i odmah ih ukrcao u čamac za spašavanje. Tako sam učinio s mnogim drugima. Učinio sam ono što je bilo u mojoj moći.
A putnici?
Puno sam toga vidio: bilo je onih koji su pomagali drugima, bilo je mnogo solidarnosti. Ma vidio sam i putnike koji su udarali posadu šakama i nogama. Bilo je onih koji su vikali: ”Ukrali su mi prsluk za spašavanje!” Ne sudim nikog. U tim trenutcima nitko ne rasuđuje, vrijedi ona: mors tua, vita mea (tvoja smrt, moj život). Svi smo bili u strahu, pa i ja, susreli smo se sa smrti u lice. Ja, kada sam shvatio da je u pitanju stijena od 70 m, otišao sam u brodsku kapelicu i rekao Isusu: ”Misli Ti! Neka ih što manje umre“. I zapravo, moglo ih je mnogo više izgubiti život.
Stanovnici otoka Giglio su izrazili solidarnost…
Da, trebam mnogo zahvaliti župniku otoka Giglio koji je odmah otvorio crkvu. To je jedan otok s 1.200 stanovnika preko ljeta i 700 preko zime. Svi su željeli pomoći: otvorili su pansione, dali su nam jesti, dali nam pokrivače, sve ono što su imali su davali. Stanovnicima otoka Giglio uistinu trebamo podignuti spomenik.
Don Raffaele, hoćete li se vratiti na brod?
Naravno da ću se vratiti na brod, ali sada trebam malo odmora, još mi u glavi odzvanjaju povici putnika. Budim se noću. Dolazi mi na pamet ona djevojčica koju su ljudi gazili, dolaze mi u misli oni invalidi u kolicima i jedan gospodin koji im je pomagao.
Bila je to velika tragedija koja se mogla izbjeći?
Naravno, bila je to tragedija koja se mogla izbjeći. Ali ja sam svećenik i zaustavljam se na stvarima vjere.
Famiglia Cristiana n. 5 – 29. siječanj 2012.
S talijanskog preveo: J. M.
