uragani abortus

Ovih su dana hrvatski mediji pomno pratili situaciju s razornim uraganima koji su pogodili nekoliko zemalja u području sjevernog Atlantika, ubili preko 70 ljudi i nanijeli materijalnu štetu koja se mjeri u milijardama dolara.

Većini naših medija ipak je promaknuo jedan zanimljiv podatak – a možda i nije nego su ga oni naprosto smatrali nedovoljno „atraktivnim“. The Washington Times su, naime, objavili članak u kojem su analizirali sljedeći fenomen: kršćanske karitativne organizacije raznih denominacije bile su djelotvornije i brže u pružanju one presudne prve pomoći uraganima pogođenim područjima u Sjedinjenim Državama nego što su to bile federalne agencije utemeljene i organizirane upravo u tu svrhu.

Prema nekim procjenama, čak 80 posto pomoći u pitkoj vodi, odjeći i drugim namirnicama koje su bile potrebne ljudima u prvim satima nakon udara uragana – dolazili su od kršćanskih i drugih vjerskih organizacija, među njima i katoličkog Caritasa.

Volonteri – oni koji su bili potrebni radi izlaska na teren, njegova čišćenja, pomaganja ljudima – također su najvećim dijelom dolazili iz takvih organizacija. Njihov doprinos u prvim momentima nakon udara bio je neprocjenjiv.

Nisu vjerske organizacije bile jedine koje su pohrlile u pomoć Floridi, Teksasu i drugim uraganima pogođenim saveznim državama. Angažirale su se i druge nevladine organizacije.

Među njima je bila i jedna takva koja se zove Whole Woman Health (Cjelovito žensko zdravlje), što nas vodi do još jedne informacije koju su hrvatski mediji ignorirali.

Sudeći po imenu, čovjek bi na prvi dojam rekao da je riječ o organizaciji koja će pružiti zdravstvenu, psihološku ili materijalnu pomoć ženama koje su prošle kroz šok životnih tragedija u kojima su izgubile toliko toga, u nekim slučajevima i bližnje.

Ali, prvi dojam, kako to često zna biti, žestoko vara.

Naime, WWH je trudnim ženama iz Teksasa koje su zajedno sa svojom djecom koju nose preživjele uragan Harvey ponudio – besplatan abortus.

Jer, kako je medijima elaborirala čelnica te „humanitarne“ udruge Amy Hagstrom Miller, postoje „bezbrojni načini da prirodna katastrofa oteža ženama mogućnost abortusa“.

Ali, „zato smo mi tu da pomognemo“, doslovno je rekla Miller i obznanila kako je u tu svrhu prikupljeno nekoliko desetaka tisuća dolara. Njihove abortivne klinike u Austinu i San Antoniju već čekaju žene da im „pomognu“ u ubijanju njihove nerođene djece.

Usporedimo li ove dvije informacije, promotrimo li pažljivije njihov sadržaj, vidjet ćemo kako nam one govore o dvama dijametralno suprotnim mentalitetima koja danas nastanjuju svijet u kojem živimo.

S jedne strane to je mentalitet – ili, ako baš hoćete duh – života za drugoga, života za zajednicu i za bližnjega, pomaganja u nevolji, osjećaja solidarnosti koja je sve te volontere karitativnih organizacija dovela iz njihovih udobnih naslonjača u vodom poplavljeni svijet brata i sestre u potrebi.

S druge strane gledamo u mentalitet – ili, ako baš hoćete, zloduh – koji čak i u kriznoj situaciji kada treba služiti životu i jačati život nema ništa drugo na umu nego – širenje smrti.

Je li smrt nerođenih doista sve što organizacije poput WWH imaju za ponuditi društvu, pa i u onim njegovim najgorim vremenima?

Dakle, i u kriznim stanjima, kada solidarnost i briga za bližnjega stvaraju koheziju čak i u najpodjeljenijim društvima, feminističkim organizacijama jedino je na umu kako da ženama pomognu u ubijanju nerođene djece. Na umu im je kako iz te kohezije ukloniti one koji im smetaju – nerođene koje tretiraju poput najgorih neprijatelja koje treba eliminirati svugdje i u svakoj prigodi.

Civilizacija života protiv civilizacije smrti. Borba nepomirljivih protivnika koja, kako je to mudro opisivao sv. Ivan Pavao II., leži pomalo skrivena u temelju mnogih podjela koji muče naša društva.

A uragani koji su prošli sjevernim Atlantikom tu su borbu otpuhali na površinu, gdje je svima postala vidljiva.

Goran Andrijanić | Bitno.net