U zemljama kao što su Mianmar i Nigerija progon kršćana prisutniji je u medijima zbog njegove nasilne prirode, međutim, na mnogim drugim mjestima progon obično poprima suptilniji oblik te je gotovo neprimjetan ljudima sa strane, prenosi Nedjelja.

Vjerojatno neće biti medijski eksponiran te neće biti dokumentiran, ali takvi su problemi veoma veliki za kršćane koji su njime pogođeni. Upravo o tom progonu djelatnici International Christian Concerna (ICC) govorili su s nekoliko državljana Bangladeša i Šri Lanke.

Bangladeš, južnoazijska nacija s ukupnom populacijom od 170 milijuna, gdje su više od 90% ljudi muslimani, a većina preostalog dijela su hinduisti.

Thomas (pravo ime zadržano radi zaštite identiteta), kršćanin u Bangladešu, kaže da mnogi ljudi “izražavaju svoju želju za obraćenjem” na kršćanstvo, ali to ne ispune zbog “prijetnji ubojstvom i progonom”. Mnoga djeca u Bangladešu “odrastaju s gadnim mentalitetom da mrze druge vjere”. U selima ta djeca često napadaju kršćanske obitelji “kako bi krali i uništavali farme i vrtove”. Thomas dodaje da kada se kršćani bune protiv takvog ponašanja, onda stvari postaju agresivnije.

Kako dokazati maltretiranje?

U gradovima Bangladeša antikršćanski osjećaji mogu isplivati na površinu kroz uznemiravanje od strane nekršćanskih zaposlenika ili zbog toga što nekršćanski zaposlenici odbijaju surađivati sa kršćanskim zaposlenikom. Kršćanski zaposlenik također bi mogao zapeti s radnim obavezama nedjeljom, tako da bi mogli birati između odlaska u crkvu ili zadržavanja posla.

Thomas nije siguran točno koji postotak bangladeških muslimana podržava djela progona kršćana. Kaže, međutim, da ne treba mnogo da jedna jabuka zarazi čitavu korpu. Dao je primjer u kojem možete imati “samo jednu osobu koja se bavi antikršćanskim aktivnostima u velikoj muslimanskoj obitelji.” Možda ostali članovi obitelji to “prešutno podržavaju”, ili se možda i sami “boje” svog neprijateljski raspoloženog člana obitelji. Autsajderu može biti vrlo teško odrediti koji je slučaj stvarnost.

Thomas kaže da je “antikršćanski mentalitet prisutan u cijeloj” zemlji među muslimanima koji su ili neobrazovani ili koji studiraju u fundamentalističkim medresama u kojima se uči da bengalski nije muslimanski jezik, te da je islam jedina legitimna religija. “To je dovoljno da dijete ograničenih shvaćanja pretvori u nasilnog fanatika”, kaže Thomas.

Stope kršćanstva mnogo su veće među autohtonim etničkim manjinama u Bangladešu. Thomas kaže da su ti domorodački kršćani obično “vrlo skromni i gostoljubivi”, osobito prema lutajućem radniku “koji vrlo bespomoćno dolazi raditi u to područje”.

On dijeli scenarij u kojem bi musliman mogao doći u kršćansko kućanstvo raditi poljoprivredne radove. Kršćanska obitelj bi muslimanu mogla dati nešto zemlje za život. Tada musliman “pozove drugu rodbinu i sagradi džamiju od bambusa”.

U ovom trenutku gost bi se mogao početi ponašati kao da je vlasnik. Thomas tada kaže da “oni postaju prijetnja lokalnom stanovništvu… odnose usjeve, kradu voće i povrće, prave kaos bez ikakvog razloga”.

Što se tiče pravnog lijeka Thomas kaže: “Bez pritužbe, policija nema odgovornosti. A ako se odete žaliti, morate platiti službenu pristojbu.” Onda policija traži dokaze:”Kako pokazujete maltretiranje i prijevaru?”.

Ljudi su skloni podnošenje kaznene prijave smatrati glavnim izvorom uznemiravanja. Kao što Thomas objašnjava: “Ako vas policija pozove u postaju, gubite dnevnicu, a možda čak i posao” te “ako policija dođe u vaš dom, morate ih usrećiti vanjskim gostoprimstvom, inače će prijava biti protiv vas.”

Službeno sekularna država to nije

“Ponekad, seoski poglavar ili viši autoritet podupire ljude protiv kršćana”, kaže Randall (pravo ime zadržano radi zaštite identiteta), pastor iz sjevernog Bangladeša. Dodaje da kršćanski obraćenici muslimanskog podrijetla imaju male šanse za pošten tretman.

Sekularna savezna vlada Bangladeša izrazila je zabrinutost zbog islamskog ekstremizma, ali Randall smatra da napor koji ulažu u vezi s progonom “nije plodonosan”.

Prema Randallovom mišljenju, “više od 90% bangladeških muslimana podržava djela progona kršćana”. Procjenjuje da oko polovica bangladeških hindusa podržava takva djela.

U Šri Lanki manjina protjeruje manjinu

Još jedna južnoazijska nacija, Šri Lanka, ima neobičan stupanj religijske raznolikosti, s četiri velike religije koje čine znatan postotak stanovništva (oko 70% budista, nešto više od 10% hindusa, a kršćani i muslimani, svaka nešto ispod 10% ).

Osim katastrofalnih uskršnjih bombaških napada 2019. koji su pogodili više crkava i luksuznih odmarališta, progon kršćana u Šri Lanki obično nije od one vrste koja dospijeva na naslovnice.

Elias (pravo ime zadržano radi zaštite identiteta), katolik u sjevernoj Šri Lanki, kaže da ne zna ni za jedan slučaj da je Šrilančanima oduzeta njihova zemlja upravo zbog njihove kršćanske vjere. “Ali kad je riječ o radnom mjestu, [šrilankanski] kršćani suočavaju se s mnogo izazova. Oni moraju raditi više od ostalih radnika kako bi preživjeli na tom radnom mjestu. A u mnogim slučajevima, oni nisu u stanju doći do najviših pozicija čak i ako imaju talente za vođenje”, kazao je Elias.

Progon kršćana u Šri Lanki često se povezuje s budističkim nacionalizmom koji je istaknut među većinskom etničkom skupinom, poznatom kao Sinhalezi. Elias kaže da muslimani Šri Lanke progone kršćane na način koji je nesrazmjerno jači od dijela ukupne populacije koju čine. Ova vrsta progona, kaže on, izraženija je na istočnoj obali zemlje, koja ima veći broj muslimanskog stanovništva.

U međuvremenu, u Bangladešu, s velikom muslimanskom većinom, neki su kršćani prisiljeni “ovisiti o muslimanskim odvjetnicima u borbi protiv [drugih] muslimana” koji su im uzeli zemlju prisilom ili s lažnim dokumentima. Ti su odvjetnici “vrlo pametni”, kako kaže Thomas jer oni “oduzimaju novac od kršćana i onda rade u ime muslimana”.

Thomas smatra da su kršćani nemoćni riješiti ovaj problem bilo legalno bilo ilegalno:”Dakle, ostaje kako jest.”