Nakon što ga je prošloga mjeseca primio nagradu Charles J. Chaput, Marinovič se u razgovoru za CNA prisjetio svojeg logoraškog iskustva, te vjerskog sazrijevanja koje mu je to iskustvo donijelo.

U gulagu je završio 1977. godine, kao vođa Ukrajinskog helsinškog odbora.  Sovjetskim vlastima nije se svidjelo njegovo djelovanje i izvještavanje o kršenju ljudskih prava, te je sedam godina proveo u radnom logoru u Permu, a potom tri godine u izgnanstvu u Kazahstanu. Tih je godina, kaže, naučio što doista znači “ljubiti svoje neprijatelje”. Nakon sukoba s jednim stražarom, Marinovič je u svojoj ćeliji počeo razmišljati o svojim postupcima.

“Ovo utjelovljenje bijesa – jesam li to ja? Što je s mojim kršćanstvom?”, pitao se, ne želeći se pretvoriti u “čovjeka mržnje”.

“Počeo sam moliti. Krenuo sam hodati ćelijom naprijed-natrag, te odlučio: ‘Ne, ne želim da mržnja ovlada mojim srcem’. Počeo sam se ponašati poput kršćanina. Nisam morao mrziti ljude kako bih im rekao ono što trebaju čuti”, kazao je Marinovič.

S posebnim je osjećajima opisao logoraške proslave Uskrsa koje su, kako kaže, bila prava svjedočanstva “zatvorskog ekumenizma”. Ateistički sovjetski režim zabranjivao je bilo kakva vjerska okupljanja i aktivnosti u logoru, no kršćanske zatočenike to nije zabrinjavalo. Uoči Velike subote 1982. Godine stiglo je službeno upozorenje uprave kako će svi oni koji budu slavili Uskrs biti kažnjeni.

“Za nas kršćane, biti kažnjen zbog proslave Uskrsa bilo je sasvim u redu i mi smo, naravno, ignorirali to upozorenje”, kazao je Marinovič, te dodao kako su u znak međusobnog poštovanja i solidarnosti istočni i zapadni kršćani zajednički slavili Uskrs na oba datuma. Na taj su način, kaže, onemogućili službenike KGB-a da ih okrenu jedne protiv drugih.

“Sabrali smo se i molili, a među nama je bilo ljudi različitih konfesija. Jeli smo jednostavnu hranu koju smo toga trenutka imali. Tada su uletjeli stražari i odveli nas u samice na petnaest dana”, prepričao je Marinovič.

Nakon svega, zatvorenici su odlučili poslati pismo papi Ivanu Pavlu II. kako bi raskrinkali dvoličnost sovjetskog režima koji je s jedne strane podržavao raznorazne kršćanske pokrete u Europi, a s druge strane kažnjavao kršćane zbog slavljenja Uskrsa.

“Znali smo kako je on kao Poljak iznutra poznavao narav komunizma, za razliku od nekih talijanskih biskupa i kardinala. Njima su bile poznate aktivnosti talijanskih komunista, ali on ga je poznavao iznutra . Opisali smo mu situaciju i zamolili ga da upozna kršćane diljem svijeta s ovom situacijom – da smo kažnjeni zbog jednostavne proslave Uskrsa. Nakon izlaska iz samica definirali smo tekst pisma u dogovoru s drugim zatvorenicima i prošvercali ga do Moskve, a potom do Rima”, prisjetio se Marinovič.

Vijest da je papa Ivan Pavao II. pročitao njihovo pismo i slavio svetu misu za njegove potpisnike izazvala je snažne emotivne reakcije i oduševila zatvorenike koji su osjetili kako je izbor poljskog pape označio kraj komunizma i Sovjetskog Saveza.

Konačno, nakon pada Berlinskog zida Miroslav je dobio priliku osobno se susresti sa Svetim Ocem i zahvaliti mu na svemu.

“Uskraćene su mi mnoge životne radosti. Bio sam uhićen u 28., a oslobođen u 38. godini. A ipak predstavljam pravi primjer jedne važne istine: Bog čovjeku nikada nešto ne uzima, a da mu ne bi još obilnije uzvratio. Upravo zato svoje zatočeništvo nikad nisam smatrao prokletstvom. Sovjetski režim od mojeg života želio je napraviti pakao, no Bog je moje iskustvo logora pretvorio u blagoslov”, zaključio je Marinovič.

Miodrag Vojvodić, CNA | Bitno.net