Proteklog vikenda u predgrađu Toronta, Etobicokeu, dogodio se tragičan događaj nasilja u kojem je majka troje djece ubijena hicem iz vatrenog oružja. Tridesetpetogodišnjoj ženi, u trenutku napada trudnoj s trećim djetetom, na žalost nije bilo pomoći, ali su liječnici carskim rezom uspjeli spasiti dijete koje je nosila. Ovaj čin ubojstva mlade žene i majke, sam po sebi dovoljan za osudu i kaznu, poprima dodatnu težinu kad uzmemo u obzir činjenicu da je žrtva bila trudnica. Napadač ne samo da je ubio majku već je smrtno ugrozio i život djeteta koje u majčinoj utrobi u potpunosti ovisi o životu majke.

Ubojstvo u Etobicokeu s pravom je zaslužilo znatnu medijsku pažnju kanadskih lokalnih i nacionalnih medija. U središtu svih vijesti, uz ubojstvo trudne žene ističe se činjenica da su liječnici uspjeli spasiti njezino dijete koje se po navodima torontske policije nalazilo u petom mjesecu razvoja. Ne mogu se oteti dojmu da pažljivo čitanje medijskih izvještaja tragičnog događaja otvara i neka druga pitanja. Ruku na srce, ona pokazuju sve licemjerje društva u kojem živimo kad je u pitanju pravo na život, te nekonzistentnost tzv. “prava na izbor” odnosno “prava na pobačaj”. Otkad je kanadski Vrhovni sud 1988. srušio zakon iz 1969. godine kojim je legaliziran pobačaj, u Kanadi do dana današnjega na postoji nikakav pravni okvir koji uređuje pitanje pobačaja pa sukladno tome ne postoje niti pravni uvjeti po kojima se pobačaj može zabraniti. Drugim riječima, u Kanadi je pobačaj dozvoljen u svakom trenutku trudnoće (u Hrvatskoj zakon dozvoljava pobačaj do 10. tjedna trudnoće). To što se većina zabilježenih pobačaja tiču vremena do 15. tjedna, ne umanjuje činjenicu, što je u ostalom i zabilježeno, da se u Kanadi pobačaji redovito prakticiraju i nakon 21. tjedna, pa sve do 34. tjedna. Iz svog iskustva života u Kanadi osobno znam za nekolicinu takvih slučajeva pobačaja, što iz pastoralne prakse što iz drugih izvora.

E sad. Dijete je spašeno tako da su liječnici iz mrtvog tijela majke carskim rezom izvukli živo dijete (u 22.-25. tjednu razvoja, nije potpuno jasno). Zašto je ovo dijete dobilo priliku da se bori za svoje temeljno pravo, pravo na život? Što razlikuje ovo dijete spašeno nakon smrti majke i neko drugo dijete u istom stupnju razvoja koje se pobacuje, ubija, u nekoj klinici za “reproduktivna prava žene” ili bolnici. U čemu je razlika? Medijski izvještaji o ovom događaju obiluju terminima poput djetešce, dijete, beba, pa čak i dječak jer se naknadno pojavila informacija o spolu djeteta. Ni traga terminima “fetus” ili “plod” (termin koji po sebi nije sporan, ali je često manipulativan), “nakupina stanica”, “biološki život” itd. Spašeni petomjesečni fetus odmah je postalo dijete, dječak, ranjivo nedonošče koje treba zaštititi, spasiti te učiniti sve da preživi.

S pravom se možemo pitati kako to da su isti mediji, koji bez imalo kritičkog stava promoviraju agendu “prava na izbor” koja se koristi gore navedenim lingvističkim trikovima s ciljem opravdavanja prava na pobačaj, u ovom slučaju nedvosmisleno i bez imalo ustezanja u petomjesečnom fetusu prepoznali ljudsko biće koje ima pravo na život? Medijski izvještaji o ubojstvu u Etobicokeu jasno ukazuju da se radilo o dva ugrožena života – majčin i djetetov, koji su očito povezani, ali različiti jedan od drugoga. U suprotnom, zašto su se, nakon što su ustanovili da majci nije bilo pomoći, liječnici borili za život djeteta? Nažalost, u vremenu u kojem većina medija promovira argument po kojem je pobačaj opravdan jer “žena ima pravo učiniti sa svojim tijelom što želi”, ovakvi događaji indirektno raskrinkavaju i ogoljuju “pro-choice” agendu svakog racionalnog uporišta.

Zašto su liječnici učinili sve da spase život ovom djetetu, a u drugim zgodama u trenutku kad je dijete u identičnom stupnju razvoja smatraju da je posve opravdano taj život uništiti? Za promicatelje kulture smrti ovakva pitanja nisu poželjna, kao što nisu poželjni ni ovakvi medijski izvještaji koji premda nesvjesno otkrivaju nelogičnost agende koja zagovara i brani “pravo na pobačaj”. Šef torontske policije opisao je ubojstvo u Etobicokeu kao gnjusan čin. A što reći onda o stavu po kojem netko ima pravo odlučivati koje će začeto dijete živjeti, a koje neće? Licemjerje i sumrak razuma, svijesti, savjesti, morala. Žena koja je zvjerski ubijena, očigledno je čuvala svoju “nakupinu stanica”, svoje dijete koje ju neće nikada upoznati ali koje će jednog dana od nekoga doznati da je njegova majka izabrala život.

Borna Puškarić | Bitno.net