“Pazi da te ne otmu!”, tako se njegov provincijal šalio s nigerijskim isusovačkim redovnikom Samom Okwuidegbeom kada je ovaj na taj travanjski dan krenuo na duhovnu obnovu koju je trebao predvoditi u jednome gradu.

O. Sam se tada nasmijao, a kada se kasnije prisjetio te šale, kasnije nakon svega što je prošao, ponovno se nasmijao, ali ovaj put gorko.

Prije mjesec i pol Sam Okwuidegbe sjeo je u svoj automobil i uputio se prema gradu Onitshi, u državi Anambri na istoku Nigerije, gdje je trebao voditi duhovnu obnovu. Put kojim je išao bio mu je poznat, istom cestom vozio se toliko puta ranije. Međutim, taj se dan dogodilo nešto potpuno neočekivano. O tome je pisao u svojoj ispovijesti koju je objavio na internetskoj stranici afričkih isusovačkih provincija.

“Začuo sam pucnjeve. Stao sam i pogledao unatrag. Automobili iza mene počeli su se okretati. Tada sam shvatio kako je ispred mene neka opasnost. Pogledao sam prema naprijed i ugledao naoružane ljude. Bio sam tako uplašen. Pokušao sam okrenuti automobil, ali pokraj mene se pojavio čovjek s uperenim oružjem i rekao mi da izađem iz vozila ili će me ubiti”, prisjeća se isusovac.

Ljudi s oružjem pripadali su militantnoj skupini Fulani, onoj koju čine pripadnici istoimene etničke skupine i koja je 2014. bila proglašena četvrtom najsmrtonosnijom terorističkom skupinom na svijetu. Fulani, koji dolaze iz većinski muslimanskog naroda, uglavnom ciljaju farmere i otimaju im zemlju. Pri tome, najčešće su na udaru kršćani.

Teroristi su o. Sama i još dvojicu otetih ljudi odveli u svoje skrovište u šumi. To je značilo osam sati neprekidnog hoda i potpune iscrpljenosti, bez ikakvog odmora.

“Bio sam izvan sebe. I pitao sam se – je li ovo stvarnost? Što radim u ovoj šumi? Mislio sam – Bože, ovo mi se ne događa”, piše o. Sam.

Kada su stigli u sklonište, teroristi su ga pitali tko je i odakle je. Kada im je odgovorio da je svećenik bili su sumnjičavi. Oduzeli su mu sve što je imao, a ono što ih je razljutilo bila je činjenica da je isusovac ostavio svoj telefon u automobilu.

Pitali su ga sjeća li se nekog broja koji može nazvati i tražiti da ta osoba plati otkupninu za njega. Kada se traumatizirani svećenik nije mogao sjetiti niti jednog broja, počeli su ga okrutno tući.

“Bacili su me na zemlju i tukli me kundacima pušaka po glavi i cijelom tijelu. Derali su se na mene, prijetili kako će me ‘živoga zapaliti’. Bio sam siguran da će to i napraviti. Molio sam se cijelo vrijeme… Rekao sam u sebi: Gospodine, predajem ti duh svoj. Pomirio sam se s tim da mi je sudbina zapečaćena i da ću taj dan umrijeti”, prisjeća se teških trenutaka redovnik.

Naposljetku, udarci su ipak prestali.

Ono što je uslijedilo bili su dani očajničke tjeskobe i straha protiv kojih se o. Sam borio molitvom.

“Nadao sam se čudu. Molio sam sve molitve koje sam znao. Krunicu, Krunicu Božjeg milosrđa, molitve za zagovor sv. Ignacija… Često sam pjevao u sebi molitve, to me je umirivalo”, piše.

Ono što je ipak promijenilo njegovu situaciju bilo je stupanje u kontakt s isusovačkim poglavarima. Preko drugoga zatočenika došao je do broja isusovačkog provincijala. Ovaj je započeo pregovore s otmičarima o puštanju redovnika na slobodu.

“Ono što mi je davalo snagu jest činjenica da su braća i sestre doznali da sam otet. Znao sam da se mole za mene… Veliku utjehu imao sam i od čovjeka koji je bio otet na isti dan kada i ja. Bilo nam je zabranjeno govoriti međusobno, ali naučili smo davati potporu i ohrabrenje jedan drugome bez riječi”, napisao je Afrikanac.

Otmičari su počeli pričati o tome kako će ga pustiti na slobodu, jer je njegova provincija pristala platiti otkupninu.

Njegove molitve su se nastavile, ali ovaj put nije molio da prihvati svoju smrt mirno i kršćanski, kao što je to činio u danima najtežeg očaja, nego se molio za oslobođenje. Kaže kako mu je padala na pamet stara izreka: Gospodin te nije doveo do ovdje da bi te napustio. To mu je davalo utjehu.

Teroristi su ih jednog dana uzeli iz ćelije, a potom ostavili negdje u šumi. Bili su slobodni, ali morali su sami pronaći svoj put u sigurnost.

Danas o. Samuel  Okwuidegbe u cijelom tom iskustvu vidi – blagoslov.

“Da, iskustvo je bilo bolno. Ali, u svemu tome objavio mi se Bog. Kada sam se vratio, shvatio sam koliko se ljudi molilo za mene. Nisam bio sam, nisam bio napušten. Bog je čuo moje i molitve bližnjih i bio je sa mnom. To je iznova osnažilo moju vjeru u Boga, ali i vjeru u ljude, u Božji dar prijateljstva. Shvatio sam kako je sve ono što radim važno, kao što su važni i ljudi za koje to radim”, poručio je isusovac i dodao kako planira iskoristiti svoje iskustvo u pastoralnom radu.

“Sada imam više razumijevanja za one koji mi prilaze i traže utjehu, ohrabrenje, nadu. Tko zna, možda se sve to dogodilo upravo kako bih bio otvoreniji za potrebe drugih”, napisao je afrički isusovački redovnik.

Svemu ovome dodajmo kako su kršćani i dalje najugroženija skupina u Nigeriji, jednoj od najnestabilnijih afričkih država, kojom haraju skupine poput Boko Harama i Fulanija.

Goran Andrijanić | Bitno.net