Prema kriterijima ovoga svijeta, život Chiare Corbelle nije bio priča o uspjehu: dvoje djece umrle kratko nakon poroda, ona sama slomljena agresivnim rakom, koji ju je ubio u dobi od samo 28 godina, ostavljajući za njom voljenog supruga i malenog sina. To nije materijal od kojeg su satkani snovi. Pa ipak, slušajući svjedočanstva njezinih prijatelja, muža i duhovnika, znajući više o njenoj priči i gledajući na fotografijama i video isječcima njeno predivno lice koje je zračilo, čovjek ne može, a da ne osjeti da je njen život bio izvanredan.

Svaki svetac ima posebnu karizmu, neku temu, neku Božju osobinu koju odražava, ovisno o svom karakteru, pozivu i priči. Po mom mišljenju, njezina je bila biti svjedok radosti usprkos silnoj nedaći, radosti koja se prelijeva iz srca unatoč tuzi zbog gubitka i smrti.

Chiara je umrla 13. lipnja 2012. i njezina se priča raširila kao šumski požar. Na njenom sprovodu, koji je vodio generalni rimski vikar, kardinal Agostino Vallini, crkva je bila krcata; društvene mreže, novinske agencije i tiskani časopisi razglasili su vijest i ona je uskoro postala poznata diljem svijeta. Ljudi su htjeli čuti više pa su dvoje njenih prijatelja, Simone Troisi i Cristiana Paccini, koji su bili prisutni tijekom svih važnih trenutaka u njenom i životu njenog supruga, napisali njenu biografiju Rođeni smo i nikad više nećemo umrijeti, koja je objavljena u lipnju 2013. godine. Moj primjerak iz siječnja 2014. već je 8. izdanje, što svjedoči o njezinoj ogromnoj popularnosti. Upravo sam (23. svibnja 2014.) prisustvovala danu molitve u Asizu, koji je bio usredotočen na Chiarin život i duhovnost. Kroz taj su nas dan vodili njezin duhovnik, fra Vito d’Amato i njezin suprug, Enrico. Prisustvovalo je oko tisuću ljudi, uključujući i brojne mlade parove s djecom, što je za Italiju neobično, s obzirom na to da se ljudi žene kasno i imaju malo djece.

Tragedija i preobilna milost

Chiarina i Enricova priča počela je kao i mnoge druge: zaljubili su se, vjenčali i osnovali obitelj. Gledajući video isječke s njihova vjenčanja, čovjek ostaje zapanjen njezinom ljepotom, njihovom zajedničkom pobožnošću i velikom ljubavlju koju su imali jedno za drugo. Chiara je nakon mjesec dana zatrudnjela. Majke koje su trudne s prvim djetetom obično sjaje, ali njeno lice na fotografijama iz tog doba ostaje ozbiljno. To je bila prva najava onoga što će doći. Nakon što je dijete povjerila Blaženoj Djevici Mariji od Porcijunkule, prema vlastitim je riječima osjetila da to dijete otpočetka nije namijenjeno njoj, da ga ne može zadržati. To se pokazalo točnim. Nakon sonograma u 14. tjednu trudnoće, ginekolog je primijetio da nešto ozbiljno ne valja. Djevojčica je, kako se pokazalo, bila anencefalna i bilo je izvjesno da će umrijeti ubrzo nakon poroda. Ta vijest je za Chiaru bila teška sama za sebe, ali još je gore bilo to što ju je ona morala prenijeti svom suprugu. Ipak, ono što se u tom trenutku činilo kao dodatna poteškoća (njen muž je bio u bolnici na operaciji) pretvorilo se u preobilnu milost. On je reagirao s velikom ljubavlju, potvrđujući njezinu vjeru u njega.

Njihova kći bila je blagoslov i oni su je voljeli i pratili tijekom njenog kratkog putovanja na Zemlji. Oduprli su se pritisku mnogih doktora koji su ih nagovarali na pobačaj; nisu željeli ni umjetno inducirati porod, što bi skratilo život njihove kćeri. Konačno, situacija je postala kritična, jer je Chiara imala previše amniotičke tekućine, a s obzirom na stanje njene kćeri to je moglo značiti da porod neće započeti prirodno. Protivno svojim željama, na kraju su pristali zakazati termin indukcije poroda, ali stavili su sve u Božje ruke. Na dan zakazane indukcije, Chiara je prirodnim putem rodila malu Mariu Graziu Letiziu. Ona je umrla 40 minuta nakon što je rođena, na rukama svojih roditelja, 10. lipnja 2009., primivši sakrament krštenja i bolesničkog pomazanja. Prema riječima njenih roditelja, njen je život bio savršen: bila je voljena i uzvratila je tu ljubav- ništa nije nedostajalo. Srca njenih roditelja bila su neobično ispunjena radošću; nisu iskusili razarajuću tugu koju su očekivali, iako su oplakivali njen gubitak. Kroz nju su uistinu naučili da ljubiti znači davati i da suprotnost ljubavi, kako je učio sv. Franjo, nije mržnja, nego želja za posjedovanjem.

Osvrćući se na to razdoblje, Chiara i Enrico rekli su da su bili sposobni za taj put jer su poduzimali jedan po jedan mali korak, a sa svakim korakom Bog im je davao dovoljnu milost da ustraju. Chiara je osjećala da je bila pripremljena za te kušnje kroz teško razdoblje njihove veze. Rekla je da ništa, ni smrt djece, ni njena bolest ni moguća smrt, nisu za nju bili tako teški kao period prije braka. Chiara i Enrico upoznali su se u Međugorju 2002., ona je imala samo 18 godina, ali znala je da je Enrico čovjek za kojeg se želi udati. No, imali su teške trenutke, često su se svađali, povremeno prekidali, samo da bi se ponovno vratili jedno drugome. Naposljetku, poslije jednog prekida, fra Vito je citirajući Otkrivenje rekao Chiari da ako Bog otvori vrata, nitko ih ne može zatvoriti, ali ako ih Bog zatvori, nitko ih ne može otvoriti (Otk 3:7). Iako je osjećala da bi u ljudskom smislu, njen život bio ispunjen samo udajom za Enrica, stavila je sve u Božje ruke. Ali, kao što je Enrico rekao u Asizu, u tome nije bilo ničeg fatalističkog.

Bog im je uvijek ostavljao izbor, bili su slobodni i njihovi životi ne bi bili besmisleni da se nisu vjenčali. Sreli su se nedugo nakon onoga što se činilo kao njihov konačan prekid, on se pripremio da je kritizira, a ona mu se, po prvi put, pokazala onakvom kakva je bila, bez pretvaranja da je bolja ili pokušavanja da stvari funkcioniraju pod svaku cijenu. Nije mogla prestati plakati i time mu je otkrila koliko ga voli. On se bez nje osjećao ugodnije, jer ga je ona izazivala, tražila od njega da se uzdigne na razinu ljubavi na koju se još nije bio spreman obvezati. No, kad je to učinio, stvari su počele sjedati na svoje mjesto i oni su se vjenčali u rujnu 2008. godine u Asizu, koji je za njih postao duhovni dom. Enrico ju je tamo zaprosio na hodočašću koje su organizirali franjevci. Njihova radost podsjećala je na onu sv. Franje, iskusili su preobilnu Božju ljubav, koju nijedna žalost nije mogla umanjiti.

Više tuge, više milosti

Ali Bog je pripremao njihova srca na još više – više tuge i više milosti. Nakon smrti Marie Grazie Letizie, molili su se i odlučili da nema razloga da čekaju. Chiara je ponovno zatrudnjela. Na početku se sve činilo u redu i svi su mislili da će to dijete biti njihova utjeha nakon nedavnog gubitka. Onda su otkrili da će njihov dječačić biti teško hendikepiran, da neće imati donje udove. Već su se počeli raspitivati za proteze, kad su saznali da ni on neće dugo živjeti, jer su mu nedostajali neki vitalni organi. Mali Davide Giovanni rođen je 24. lipnja 2010. i živio je samo 38 minuta; nakon što su ga krstili i prigrlili, i on je otišao Bogu. Njegovi su roditelji napustili bolnicu srca punih ljubavi i božanske utjehe. Radost koju su osjetili dok su držali svoju djecu u rukama bilo je nešto što nisu zamišljali i što bi im bilo uskraćeno da su ih abortirali. Dana kad su izvršili abortus ne bi se sjećali sa zahvalnošću, ali dan kad su njihova djeca otišla na nebo ispunili su s hvalom.

Još je manje ljudi došlo na taj drugi sprovod, rekao je fra Vito, i to nisu bili oni koji su došli na prvi. Mnogi od njihovih prijatelja u dobrim vremenima, sada su ih napustili. Kad križ baca svoju sjenu, to odbija malodušne. Novi prijatelji su bili prisutni i njihov je broj rastao, a oni će ih pratiti i na njihovom konačnom putovanju na Golgotu.

To su Šimuni Cirenci i Veronike koje Bog šalje za vrijeme puta da nam pomognu nositi križ i da nas utješe. Ali ima i onih koji nas napuštaju i onih čiji savjet dodatno opterećuje naša srca umjesto da olakša naš teret. Jobovi prijatelji bili su uvijek tu, tvrdili su da govore u ime Boga, ali zapravo su bili đavolji odvjetnici, tvrdeći da je čovjek sam odgovoran za svoje patnje. Neki su implicirali da su zbog svojih grijeha Enrico i Chiara imali bolesnu djecu, a Chiara sad ima rak. Njihovo je mišljenje bilo da nisu pokazali dovoljnu vjeru,  jer bi Bog inače učinio čuda. No, ono što im je promaklo je da je Bog činio čuda cijelo vrijeme u srcima Chiare i Enrica i onih oko njih. Obraćenje srca je najveće čudo na svijetu, u usporedbi s kojim je hodanje po vodi mačji kašalj. Bog je bio s njima tijekom cijelog putovanja, upravljajući njihove korake, a ne kažnjavajući ih za neke stvarne ili izmišljene mane.

To je bilo zaista natprirodno, naglasio je fra Vito, kako je Bog tješio Chiaru i Enrica u njihovim kušnjama. Naći Boga u situaciji koju bi većina ljudi smatrala nepodnošljivom i koja bi ih tjerala na očaj, to je čudo samo po sebi. Chiara i Enrico shvatili su da su vapeći za Bogom kao kad dijete vapi za svojim ocem, bili nošeni dalje; da je križ koji bi ih inače zgnječio, postao lagan. Na dan njene smrti, Enrico je pitao Chiaru je li se Kristovo obećanje ispunilo, je li križ lagan, čak i sladak. Ona se nasmiješila i rekla: da, ˝molto dolce˝.

Dijete je rođeno i patnja je prinesena

Nakon Davidove smrti, par se ponovno molio i opet su odlučili imati dijete. Problemi njihove djece nisu bili rezultat genetske bolesti, nije bilo poveznice između njihovih rijetkih i raznorodnih bolesti pa nije postojao razlog zbog kojeg bi i njihovo sljedeće dijete bilo bolesno. Uskoro, Chiara je ponovno zatrudnjela. Ovaj put, sve je bilo u redu, osim što je osjećala bolnu ranu na jeziku, koja nije zacjeljivala. Ispostavilo se da je to bio zloćudni tumor. Kao sv. Ivana Beretta Molla, Chiara je odlučila staviti svoje dijete na prvo mjesto i ne primati tretmane za rak koji su mogli naštetiti njenom nerođenom sinu. To je bila herojska odluka, s obzirom na to da i Crkva smatra da je moralno dopušteno podvrgnuti se tretmanima koji spašavaju život, iako bi oni indirektno mogli dovesti do smrti djeteta. (Ono što nikad nije moralno prihvatljivo je namjerno ubijanje nevine osobe, zbog toga pobačaj nikad nije dopušten.)

Za vrijeme trudnoće, operirali su joj jezik i puno je patila jer nije mogla uzimati vrlo jaka sredstva protiv bolova, koja bi bila potencijalno opasna za njeno dijete. Nije željela ni inducirati porod prije nego što Francesco bude imao sve uvjete za zdrav život. Francesco se rodio dva tjedna ranije nakon induciranja poroda, 30. svibnja 2011., a dva dana poslije njegovog rođenja ona je ponovno operirana. Ovaj put, to je bio pravi Getsemani. Jako je trpjela i njena duša je prošla kroz mračnu noć, činilo se da je Bog odsutan. Ali, to nije potrajalo i svi su se molili da zračenje iskorijeni njen rak. Po prirodnom tijeku stvari, samo pušači u svojim sedamdesetim godinama dobiju vrstu raka koju je ona imala. Ta je bolest bila jednako čudna, kao i ona njezine djece; sve su bile nepovezane, a ipak su tvorile priču koja će dovesti do velike svetosti.

U to vrijeme su Chiara i Enrico bili sretni što za promjenu mogu biti normalni roditelji, imati dijete i brinuti se za njega sa svim stresom i iscrpljenošću koji su s tim povezani. No, rak je napredovao unatoč daljnjim tretmanima i testovima. 4. travnja 2012. dobili su konačnu presudu: Chiara je smrtno bolesna. Nije željela znati koliko joj je vremena ostalo kako bi mogla živjeti sadašnjost u punini. Preselili su se u dom njenih roditelja na selo kako bi imali mir i tišinu, Enrico je prestao raditi i na neki način, to je bilo njihovo najsretnije razdoblje. To je također bilo i vrijeme velike milosti. Primili su blagoslov pape Benedikta tijekom jedne audijencije u srijedu i ukratko mu iznijeli svoju priču.

Na susretu u Asizu prikazan nam je dugačak isječak na kojem ona govori, pričajući svoju priču. Nosila je povez na oku (njen vid u desnom oku bio je oštećen od raka), mogao se vidjeti ožiljak od operacije na njenom vratu, njen smijeh je bio malo nakošen kao i njena usta kad je govorila. Ali, to se jedva primjećivalo: bila je prekrasna, zračila je smiješeći se. Kad nam je Enrico govorio, iza njega je bila projicirana velika Chiarina slika, a on je rekao: ˝Oh, zar nije bila lijepa? Njezina ljepota još uvijek odvlači moju pozornost.˝ Dok je u tom isječku davala svoje svjedočanstvo svojim prijateljima, povremeno se smijala kroz suze. Nije glumila, nije bila čvrsta, lažna – njezina je radost bila stvarna. Bila je pred svojim prijateljima sa svojom radošću i sa svojom boli. Vidjelo se da ne očekuje da će se izliječiti. Rekla je da predala sve Bogu: voljela bi da može poživjeti za svoga muža i sina, ali Bog zna najbolje i zato je prepustila njemu da odluči.

Fra Vito je bio s njima tih dana, služeći misu u njihovoj kući, vodeći je kroz zadnji odsjek njenog kratkog života. Imala je tri straha: od boli (koja će ju, bojala se, navesti da posumnja u Boga), povraćanja (imala je jake mučnine i jedva je mogla jesti) i čistilišta. Od smrti svoje dvoje djece, nje se više nije bojala. Čekala je da zaručnik dođe, željna svadbe. Kad nam je o tome pričao, fra Vito je odmahnuo rukom i spominjući njen strah od čistilišta rekao: ˝Ma va˝, ma daj, jer je mislio da će ona otići ravno u raj. Dana joj je milost da bude svjesna svega do samoga kraja. Molila je da ako mora umrijeti, umre brzo, i želja joj je uslišana. 13. lipnja 2012. udahnula je zadnji put i ušla u vječni život.

Fra Vito i Enrico nisu željeli da ovo okupljanje postane susret obožavatelja. To je bio dan molitve, vježbanja da kažemo: ˝Abba, Oče˝, ulazeći u Kristovo sinovstvo kao što je to Chiara učinila, vjerujući potpuno Bogu u svim patnjama. Enrico je bio zabrinut zbog opasnosti da je se stavi na pijedestal, ona je bila normalna, imala je svoje slabosti, iskušenja i patnje kao i svi mi. Ali ona je rekla ˝da˝ svemu što je Bog poslao na njen put i time je postala istinsko dijete Božje. Enrico je rekao da vjeruje da je bila svetica i da se nada da će njena slika jednom visiti na balkonu bazilike Sv. Petra. I ja to vjerujem, ali ja mislim da će tamo biti dvije slike: njezina i njegova.


O ovoj ganutljivoj životnoj priči Bitno.net je objavio članak Svijet ganut primjerom herojske majke koja je dala život za djecu: ‘Idem u nebo, a ti ostani s tatom. Od tamo ću moliti za vas’.

Nedugo zatim objavljeno je dojmljivo svjedočanstvo njezina supruga Enrica, kao i njegovu pjesmu posvećenu Chiari: Svjedočanstvo supruga herojske majke koja je žrtvovala život i ganula svijet: ‘Koliko puta sam te gledao, ali tek sada mi je tvoja ljepota otkrivena…’

Zajedničko svjedočanstvo Chiare i Enrica možete pročitati ovdje: Priča o ljubavi, obitelji, svetosti i žrtvi

Marie Meaney | Catholicexchange.com

Prijevod: L.Ć.|Bitno.net