Slavimo danas svetkovinu Svih svetih kojom nam Crkva želi posvijestiti najprije kako svetost nije samo za izabrane, već je svetost za svakoga čovjeka. Kad je Bog pozivao ljude na život i kad im je davao konkretne zadaće i iznosi pred njih svoja očekivanja, onda je jasno htio da hode putem svetosti slijedeći primjer njegove svetosti. No time što je Bog stvorio ljude za svetost i pozvao ih da idu putem svetosti, on je ujedno i naznačio koji je to konkretni put, tako da nije čovjeka ostavio neupućena i u neznanju glede toga što je istinska svetost i kako je postići. U tom smislu nam i danas odjekuju riječi evanđeoskih blaženstava u kojima Isus iznosi put svetosti, ali ne samo za neku izabranu elitu, već za sve one koji njega doživljavaju kao Učitelja i slušaju njegov glas.

Doista, Isus je u blaženstvima naznačio koji je to put kojim trebaju stupati oni koji žele postati sveti. To je put kojim se dolazi do kraljevstva nebeskoga, bez obzira što tko o njemu mislio. Premda može zvučati neobično, pa čak i odbojno, međutim Isus dobro zna, a i životom je potvrdio, da je put svetosti put strpljivosti, patnje, predanja i vjernosti evanđeoskim vrijednostima. Svetost se ne postiže naprečac, niti stihijski, već strpljivim i marljivim radom na sebi, te podnoseći nedaće života poradi kraljevstva Božjega. Ako Gospodin nije izbjegao taj put, već je njime hodio, a isto tako i svi sveti njegovi, onda i nama danas treba biti jasno kako nema drugoga puta do poniznog posvećenja i predanja u njegove ruke i volju, kao što to čine oni koji prihvaćaju put blaženstava.

Koliko je to istinito i ispravno možemo lako vidjeti u kontekstu šire društvene zajednice. Ako je svetost put za pojedince, onda je ona put i za društvo u cjelini, te se ne može govoriti o kvalitetnom i stabilnom društvu ako se ne izgrađuje na svetosti i ako svetost nije ideal i imperativ ljudima. Ljudi sačinjavaju i izgrađuju društvo, a društvo se izgrađuje ustrajnim i marljivim radom, tihom patnjom i naporom, podmetanjem leđa za istinske vrijednosti, kako nas uči Gospodin. Zato su Isusova blaženstva i put društva koje se želi izgraditi na pouzdanim temeljima, a ne na izvanjskim, zamamnim i prolaznim vrijednostima.

Danas nažalost, pojedinci i društvo u cjelini, kao da otvoreno odbacuju put koji je Isus naznačio u blaženstvima. Malo tko ozbiljno uzima u obzir da je put takve svetosti istinsko rješenje za društvo i njegove probleme. Uglavnom se danas nude brza rješenja koja nisu duhovne naravi, već tehničke i izvanjske. No takva rješenja nikada nisu dostatna za istinski napredak društva, jer napredak društva mjeri se svetošću ljudi, a ne njihovom zaradom. Ljudska i zemaljska rješenja su samo varka na kojoj ne bi trebalo graditi budućnost, jer vode prema zaboravu čovjeka i odbacivanju istinskih vrijednosti koje je Bog utkao u njegovo biće od trenutka stvaranja. Sav napredak koji se ne ide za izgradnjom i učvršćenjem njegova duha, doista su kratkoga daha. Zato je nama u našim prilikama danas poruka svetosti od iznimne važnosti, jer se samo duhom svetosti može se izgrađivati život društva, a sve drugo je zamamna, ali prozirna obmana.

Trenutak je da i ozbiljno mi koji vjerujemo Gospodinu prihvatimo put blaženstava kao put svetosti i napretka, te da tim putem vodimo svoj narod. Jer kao da smo se i mi umorili svjedočiti ovaj zahtjevni Gospodinov put i kao da zaboravljamo da se duša ne izgrađuje laganim i lagodnim sadržajima, već patnjom i žrtvom. To isto vrijedi i za društvo kao takva, koje se osipa i urušava onda kad nema svetaca koji bi izgrađivali njegov tkivo i svojom duhovnošću bili okosnica života. Zato i za nas danas vrijedi poziv da se vratimo iskonskom životu svetosti, kako nam je naznačio Gospodin u blaženstvima, a to znači da se trebamo suočavati s poteškoćama, te podnositi strpljivo sve nedaće, kako nas poučava i potiče Božja riječ.

Ako ne budemo imali onih koji će postojano ići naprijed, pogleda uprtoga u Gospodina, noseći breme povijesne odgovornosti, nećemo izgraditi svoje društvo niti narod učiniti stabilnim. Na nama vjernicima je u prvom redu ovo breme odgovornosti, jer sveci su kruna čovječanstva i kruna života jednoga naroda. Živimo sveto i time izgrađujmo narod koji nam Bog povjerava da o njemu skrbimo i da mu budemo primjer kako se samo blaženim životom može izgrađivati budućnost. Neka nas u tome zagovaraju svi sveti, oni koji su u skromnosti i anonimnosti živjeli tako sveto i blaženo, usprkos nerazumijevanja i odbacivanja, ali su čvrsto vjerovali u Božja obećanja. Živjeli su od nebeskih vizija, te su razmatrajući nebo izgrađivali zemlji. Trpjeli su na zemlji jer su vjerovali u nebesku domovinu, no nisu odustajali jer su dobro znali da bez vjere u nebesku, nestaje ova zemaljska.

Budimo poput njih i sebi jasno definirajmo cilj, ali i pravi put kojim nam je ići. Cilj je vječnost, a put kojim se dolazi do cilja je svetost. Ne zavaravajmo se pojavnošću, jer prolazi ovaj svijet i njegov sjaj, a mi postojano kročimo putem svetosti i izgrađujmo svojim svjedočenjem trajno i neprolazno prebivalište na nebesima uređujući mjesto ovozemaljskog boravka mjerom svetosti koju nam je Gospodin dao u blaženstvima.

Ivan Bodrožić | Bitno.net