21. LISTOPADA

Sv. Hilarion iz Gaze, opat i pustinjak – znamo puno o njemu zahvaljujući biografiji koju je napisao sv. Jeronim

Štovanje je sv. Hilariona bilo veoma prošireno na Istoku, o čemu uz drugo svjedoče i brojni svečevi životopisi na grčkom, armenskom i koptskom jeziku. Svi se ti životopisi temelje na opisu sv. Jeronima

Velika popularnost sv. Hilariona u duhovnoj literaturi duguje se njegovu životopisu što ga napisa Sv. Jeronim, naš zemljak, veliki učenjak i naučitelj Crkve.

Sv. Jeronim je napisao njegov životopis dvadesetak godina nakon svečeve smrti, a na Istoku je doživio mnoge prijevode i prijepise. Autor, Sv. Jeronim, kaže da se to njegovo djelo o Svetom Hilarionu temelji na sv. Epifaniju, biskupu Cipra, koji je osobno poznavao sveca te i sam o njemu napisao pohvalno slovo. Iz Jeronimova životopisa znamo najviše o Hilarionu, utemeljitelju palestinskog monaštva u IV. stoljeću. Nešto podataka o njemu imamo i od pisca Sozomena.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Hilarion se rodio u Thabati kod Gaze oko god 290. od poganskih roditelja koji su ga poslali na nauke u Aleksandriju. Ondje se obratio na kršćanstvo i zagrijao za monaški život. Sam je želio obići skupine pustinjaka. Nekoliko je godina bio učenik Sv. Antuna Pustinjaka, slavnog oca kršćanskog monaštva. Više od dva mjeseca proživio je oko g. 307. s njime u egipatskoj pustinji. Kad se vratio kući, nije više zatekao žive svoje roditelje. Poput svog učitelja i on je baštinjena dobra podijelio siromasima. Nakon toga se povukao u samoću kod mjesta Maiume. Tu je provodio život u veoma oštrim vježbama pokore, u neprestanoj molitvi, a ipak podvrgnut i teškim napastima.

Sv. Jeronim veoma zanimljivo opisuje taj period Hilarionova života. Oko g. 329. Hilarion je počeo oko sebe skupljati učenike pa su osnovali prvi samostan u Palestini. Glas se o Hilarionovoj svetosti proširio na sve strane, a pripisivala su mu se i čudesna djela: ozdravljenje bolesnika i oslobađanje opsjednutih od demona. Kako su ga ljudi salijetali sa svih strana, više nije imao mira ni samoće. Zbog mnoštva njegovih čudesa dolažahu mnogi k njemu tražeći duhovnu pomoć. Zato odluči poći na hodočašće. U želji za samoćom otišao je najprije u Egipat, zatim u Bruchio kod Aleksandrije, pa onda u jednu oazu u Libiji. Napokon se morem prevezao na Siciliju gdje je živio kod Pachina na rtu Capo Passero. Sa Sicilije je došao, kako čitamo u njegovu životopisu, »u Dalmaciju«, i to u blizinu starog Epidaura, u današnjoj Župi Dubrovačkoj, kod Cavtata. Tamo je spomen i štovanje svećevo još i danas živo. Narod ga zove sveti Ilar, a nije rijetkost da muškarci nose njegovo ime. Sveti Ilar je zaštitnik župe Mlini.

Svoj je životni vijek Sv. Hilarion završio u samoći kod Pafosa na otoku Cipru. Ondje življaše sakriven pet godina. Samo bi ga od vremena do vremena posjetio vjernu mu učenik Ezihije (Hesychios). Umro je kao osamdesetogodišnjak 21. listopada 371.  godine.Učenik je njegove posmrtne ostatke potajno prenio u Gazu. Oko god. 520. još se uvijek pozivalo ondje na njegov grob.

Štovanje je sv. Hilariona bilo veoma prošireno na Istoku, o čemu uz drugo svjedoče i brojni svečevi životopisi na grčkom, armenskom i koptskom jeziku. Svi se ti životopisi temelje na opisu sv. Jeronima. Na otoku Cipru bijaše veoma štovan, a kasnije u Pisi, te u Francuskoj, kamo su bile prenesene njegove relikvije u Duravel. Hilarionov kult je proširen u antiohijskom, jeruzalemskom, aleksandrijskom, carigradskom i moskovskom patrijarhatu. Kod nas se štuje u dubrovačkoj biskupiji. Nakon sv. Bede Časnog, koji je sv. Hilariona uvrstio u svoj Martirologij, činili su to isto i drugi pisci toga Popisa svetaca i mučenika.

Bernhard Kotting naglašava kako je sv. Hilarion ne samo legenda nego i strogo zajamčena povijesna osoba. Onaj životopis sv. Hilariona što ga napisa sv. Jeronim nije biografija pisana na naš suvremeni način, već onako kako su se nekoć pisali monaški životopisi da budu na pouku i pobudu, a što dakako ne niječe povijesnost dotičnog sveca ili pustinjaka. Sveti Jeronim ga je htio prikazati kao nekog sv. Antuna Palestine.

Sveti je Hilarion osnovao više samostana u Palestini i Egiptu. Kad je u 83. godini života bio na samrti, uhvatio ga je strah pred Božjim sudom tako da se sav tresao. Bila je to napast koju inače vrlo rijetko doživljavaju bogobojazne osobe koje su sveto živjele. Da svlada tu napast, Hilarion je sam sebi govorio: »Sedamdeset sam godina Bogu služio svim srcem – kako smijem sada strepiti pred Božjim sudom?« Na taj način svladao je napast te spokojno Bogu predao dušu. Svetac je bio u pravu jer se zbog tolikih svojih dobrih djela mogao oslanjati na Božju milost i u nju se pouzdati. Imao je i pravo, jer sveti Petar piše da »Gospodin može izbaviti prave štovatelje iz kušnje…« (2 Pt 1,9).

Sveci.net | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 21. listopada 2019.

Možda vam se svidi