GKFoto: GK
Dr. Manfred Lütz ugledni je njemački liječnik i direktor psihijatrijske bolnice u Kölnu, psihoterapeut i teolog, član Papinskoga vijeća za laike i Papinske akademije za život. Autor je nekoliko bestselera i poznati govornik o temama duševnoga zdravlja, religije i ateizma. Za knjigu »Bog – Mala povijest Najvećega« dobio je prestižnu književnu nagradu »Corine« u kategoriji publicistike, a knjiga je dobro primljena i kod publike, o čemu svjedoči i više stotina tisuća prodanih primjeraka. Na Danima kršćanske kulture u Splitu održao je vrlo zanimljivu tribinu o ateizmu i vjeri danas.

Fundamentalistički i iracionalni ateisti

Dr. Lütz, možete li nam za početak kazati što vjera znači suvremenom čovjeku i što Vas je potaknulo na pisanje knjige »Bog – Mala povijest Najvećega«?

Dr. Lütz: Pitanje o Bogu je najvažnije pitanje koje se postavlja u svim mogućim debatama i diskusijama. Danas je većina ljudi zainteresirana za Boga, ali ljudi u Crkvi ne nalaze mjesto gdje bi se govorilo o Bogu na način koji bi njima bio razumljiv. Jednostavno taj jezik za njih nije više razumljiv. Kad sam napisao svoju knjigu, onda su mi rekli knjižničari da je teološki jezik potpuno nerazumljiv i da ne treba uopće pokušati to tiskati nego je radije kopirati. Zato sam prvo dao knjigu svome mesaru. Budući da ju je on razumio, to mi je bio dobar pokazatelj da je knjiga jasno napisana. Prije nego sam počeo pisati knjigu predočio sam sebi zagriženoga ateista i što bih s njim razgovarao. Mislio sam da moram biti u stanju na normalnom njemačkom jeziku običnom čovjeku objasniti zašto vjerujem u Boga. Pisao sam je šest tjedana, dakle brzo, i onda je to zanimljivije. A onda je trebalo šest mjeseci kako bih zapravo provjerio je li to sve istina što sam napisao. Dao sam knjigu petorici teologa da je pročitaju i provjere je li sve točno, jer kad čovjek piše za široku javnost, a to je točno i nije točno, onda je to zavaravanje javnosti. I dva filozofa su je pročitali i jedan ateistički znanstvenik.

Koji bi bili razlozi praktičnog a koji teoretskog ateizma o kojem govorite u knjizi?

Dr. Lütz: Postoje kod nas neki ludi ateisti koji zastupaju teze koje su već u 19. stoljeću bile zastarjele. Nakon što sam napisao tu knjigu, trebao sam na njemačkoj televiziji sudjelovati u jednoj emisiji s Richardom Dawkinsom. Međutim, Dawkins se opro toj diskusiji jer je on fundamentalistički ateist, a fundamentalistički ateisti nerado diskutiraju. Međutim, većina ateista kod nas su ljudi koji imaju pitanja i koji žele postavljati pitanja. U Leipzigu sudjelovao sam u jednoj polusatnoj emisiji u kojoj sam govorio upravo o toj svojoj knjizi »Bog«, a cijela redakcija je ateistička. Ta emisija je kao za ateističke kućanice, popodne, i za tu emisiju su pitali ljude na ulici koji su bili veoma zainteresirani i otvoreni.

Teoretski ateizam je ateizam koji, služeći se argumentima iz 19. stoljeća, pokušava dokazati da Bog ne postoji. A praktični ateizam je ona vrsta ateizma koju i ja kao kršćanin katkada živim, kada kroz jedno razdoblje svoga života živim kao da Bog ne postoji. A to se zove grijeh.

Mnogi ateisti nisu dosljedni u svom ateizmu

U svojoj knjizi pozvali ste nevjernike da se ponašaju u skladu sa svojom nevjerom. Što bi to zapravo značilo?

Dr. Lütz: Uvijek sam govorio: kršćanin bi trebao čitati tu knjigu kako bi imao argumente za svoje ateističke susjede. Ali smatram da je knjiga i za ateiste koji bi trebali pročitati tu knjigu da mogu brusiti, oštriti svoje vlastite argumente. Jer ima mnogo ateista koji nisu dosljedni u svom ateizmu. Netko zbilja može biti pravi ateist pa bi se trebao upitati: Je li to zbilja tako? Kada vidi da njegov ateizam baš ne funkcionira, onda to ne ide baš tako.

Što ide u prilog uvjerenju da Bog postoji, odnosno da ne postoji?

Dr. Lütz: Smatram: ako se gleda na svijet samo sa stajališta vanjskog opisivanja, onda se neće doći do Božjeg postojanja. Vjerujem da su egzistencijalna iskustva ono što mene dovodi iznad onoga što se samo vanjski može opisati. Primjerice, ako se nekoga voli, to se ne može opisati samo preko hormona nego treba nešto više. Filozof Immanuel Kant je kazao da svaki čovjek iz svoje unutarnje jezgre zna da mora biti dobar. Ali to je samo razumski ako pretpostavimo tri stvari. Prvo, mora postojati sloboda jer bez slobode ne bismo mogli razlikovati dobro od zla. Drugo, kaže Kant, moramo pretpostaviti da je duša besmrtna (često vidimo da su u svijetu oni koji su dobri – smatrani glupima) jer mora biti nekakva nagrada ili nešto izvan ovoga svijeta. I kao treće, mora postojati nakon smrti nekakva instanca koja će donijeti nekakvu pravdu i tu instancu Kant naziva Bog. A to zna i svaki ateist, ali često nije dosljedan.

Primjerice, ateistu koji je dobio dijagnozu da ima rak i da će živjeti još samo šest mjeseci, dođe dobar prijatelj koji ima savršen plan kako opljačkati banku. Zašto on to ne bi učinio? Ako ne postoji Bog niti život poslije smrti, bilo bi nerazumno ne opljačkati banku. Možda ne može vidjeti krv, gadljiv je na krv, ali danas postoje dobre terapijske metode kojima se to rješava. Kao psihoterapeut i to bih vrlo brzo riješio. Ili mu je naprimjer majka rekla da ne priliči opljačkati banku. Ali takva jaka navezanost na majku danas se terapijski vrlo brzo može riješiti. Dakle, ne postoji baš nikakav razumski razlog protiv pljačkanja banke ako je siguran da ga nitko neće uhvatiti. Jedino ako postoji Bog. Dostojevski piše u »Braći Karamazovima«: »Ako Bog ne postoji, onda je sve dopušteno.« Racionalni ateist možda bi opljačkao banku, ali iracionalni neće opljačkati banku, i zato mislim da su mnogi ateisti iracionalni. Ipak, odobravam tu iracionalnost jer osobno imam novaca na toj banci.

Laici mogu učiniti mnogo više od svećenika

Član ste Papinskoga vijeća za laike. Koja je danas uloga laika u Crkvi i jesu li oni potrebni za uspjeh župnoga pastorala?

Dr. Lütz: Mi smo laici u većini i za to smo da se vjera prenosi dalje. Drugi vatikanski koncil veli da biskupi i svećenici nemaju u prvom redu »moć« i »vlast« nego da je njihova uloga služiti, i to služiti nama propovijedajući vjeru. Katkada se u javnosti govori o tome da laici žele imati veću moć ili vlast u Crkvi. Mislim da već sada imamo mnogo mogućnosti da naviještamo i živimo vjeru.

Moja je supruga u našem selu uvela jednu večer klanjanje. Nakon susreta mladih u Kölnu postoji u Njemačkoj pokret koji se zove »Night fever«. Izloži se Presveto koje bude osvijetljeno reflektorima, pjevaju se lagane tihe molitvene pjesme. Mladi stoje sa svijećama na ulici i pozivaju prolaznike da uzmu svjetlo i uđu u crkvu, i ako imaju molitvene nakane, da ih napišu na papirić. Onda se te molitvene nakane odnesu u jedan samostan u kojemu redovnice mole na te nakane. I zanimljivo je da 50% prolaznika uđe u crkvu i pomole se. Čak i muslimani. I to smo sada počeli kod nas u našem selu. Kod nas nedjeljom na misu dolazi 250 ljudi, a na tu večer klanjanja dođe ih 400. Kad je župnik došao u crkvu i to vidio, pitao je moju suprugu: »Jeste li vi njih to platili?« Dakle, moja supruga nije biskup ni svećenik nego laikinja i kao laikinja može mnogo napraviti. Laici mogu učiniti mnogo više od svećenika; zato oni ne bi smjeli htjeti činiti ono što čine svećenici.

Glas Koncila