Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude – ove riječi ispisujem sigurnom dušom i sigurnom rukom. U njima nema prigodnosti. Njima izričem – točnije: tek kušam izreći – ono što je godinama, desetljećima živo u meni (dakako, i u mnogima).

U burnim pa i prijelomnim vremenima u kojima sam živio, susreo sam mnoge uistinu velike ljude, ljude koji su obilježili ovo vrijeme svojom zauzetošću i svojom duhovnošću. Mnogi su za sobom ostavili snažan, neizbrisiv trag – i u mome životu mnogi – pa ipak, sa zahvalnošću svima njima, ispisujem ove riječi: živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude.

Imao sam sreće – bio sam blagoslovljen – što sam odrastao u vrijeme Drugoga vatikanskog sabora, u vrijeme rađanja Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti, u vrijeme prevođenja Biblije na hrvatski jezik i u vrijeme njezina objavljivanja. Naraštaj kojega sam dio, nije pristajao na život u okradenosti, koja mu se nametala u okolnostima onoga vremena, nego je išao ususret čuda, prepoznavao čuda u onome što bi ponetko nedovoljno upućen, olako mogao nazvati običnim.

Fra Bonaventura Duda bio je pokretač mnogih čuda ili u njih bio utkan, hrabro je i spremno podržavao čuda koje su iznjedrili oni s kojima je živio, oni koje je susretao, oni kojima je otvorena srca išao ususret.

U zahtjevnim okolnostima, u neshvatljivo kratkom vremenu, ljudi različitih svjetonazora, i svećenici i svjetovnjaci, i vjernici i nevjernici, koje je fra Bonaventura Duda potaknuo i povezao, ostvarili su taj pothvat – Bibliju u hrvatskom prijevodu – koji nas je na nov način udomio u ovom svijetu. Mnogi od nas s radošću i zanosom učili smo tada hrvatski jezik različit od jezika koji nam se nametao, učili smo – nazvat ću ga tako – biblijski hrvatski jezik. Zahvaljujući tome, u prilici smo izreći se i razumjeti se na jeziku naših duša.

Bez fra Bonaventure Dude, usuđujem se reći: i svijet u kojemu živimo, i Crkva u kojoj živimo, bili bi bitno drugačiji. On je u njih unio toliko svoje duše i srca, toliko gorljivosti i dobre volje. Da, i toliko srdačnoga smijeha i suza od ganuća.

Njegov će životopis biti silno teško ispisati. Jer toliko toga je učinio, toliko toga za sve nas, a uz to je imao mnogo vremena i raspoloživosti i za toliko osobnih susreta, za brižnost koju je iskazivao mnogima.

Vjerujem da bi ‘cvjetići’ – zgode o njemu – koje su ispisali, i koje bi mogli ispisati, najrazličitiji ljudi ispunile uistinu brojne stranice i pritom bi svaka od njih odisala svježinom, njegovom vjerom i njegovim ushitom.

Doimao se neumornim. Ali silina i raznolikost njegovih zauzetosti ne jednom ga je itekako iscrpila. No on se nije dao zaustaviti. I kada više nije bio u mogućnosti raditi, imao je i srca i volje raspitivati se o novostima u životima njemu bliskih, ohrabrivati ih i podržavati. Uvijek sa zahvalnošću za život, s osjetljivošću za njegove ljepote i dobrote. Uvijek s naglašenim svjedočenjem bliskosti u osmijehu i neskrivenoj suzi.

Njegova zauzetost i susretljivost ohrabrivala je mnoge da se odazovu životu svojom zauzetošću i susretljivošću, i tako je on bio povezan s mnogima. Nikada se nije izdizao nad druge ali, jednako tako, nikada nije prešutio umjesnu – a kada je bilo potrebno – i tvrdu riječ. Nije pristajao na sporost, kamoli na odustanak. Htio je u vremenu koje mu je darovano što bolje poslužiti i Bogu i čovjeku. I posvetio je sve svoje vrijeme, bez ostatka.

Bio sam u prilici – bio sam blagoslovljen – da sam kroz više od trideset godina, u ozračju Franjevačkoga samostana na Kaptolu, živio u njegovoj blizini, bio u prilici dijeliti život i vjeru, pa i sudjelovati s njim u istom trudu.

Pamtim ga s koliko se spremnosti odazivao najrazličitijim pozivima, s koliko se žara uključivao u osmišljavanje i predstavljanje različitih izdanja. Pamtim ga s koliko je uzbuđenja i potresenosti iščekivao i doživljavao međureligijski molitveni susret na koji su se, na poziv svetog pape Ivana Pavla II. 1986. godine u Asizu okupili predstavnici velikih svjetskih religija. Pamtim ga s koliko se jednostavnosti i skromnosti, ali i određenosti istodobno, uključivao u pripremu obilježavanja 800. obljetnice franjevačkog reda. I s koliko je upravo dječačke radosti i zahvalnosti proživio svečano obilježavanje šezdesete obljetnice njegova svećeništva. Pamtim… Moja duša pamti toliko toga. I toliko toga nerecivoga.

Moju je obitelj nazivao jednostavno – moja Lišca. Pratio je život moje obitelji, kao i živote tolikih obitelji, na mnoge načine iskazivao svoju pozornost i bliskost, svoju brižnost i povjerenje.

Dok sada prelistavam knjige u koje nam je upisao svoje posvete, otkrivam da su većina njih inačice zaključnih riječi druge Petrove poslanice: „Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista… do u dan vječnosti!“

Stablo njegova života svojom je krošnjom natkrililo tolike i toliko toga. I ne samo natkrilio, nego i proželo. Pritom nikoga nije zasjenilo, nego je sve uzdiglo ususret Suncu od kojega je živio. I u kojemu nastavlja živjeti.

Fra Bonaventura Duda umro je dan nakon blagdana Gospe od Anđela. Na taj blagdan spominjemo se i crkvice Gospe Anđeoske podno Asiza, crkvice koju je obnovio sveti Franjo Asiški i koju je doživljavao izvorištem i srcem reda. Fra Bonaventura Duda ju je spominjao s osobitom nježnošću. Nije mu bilo dovoljno nazivati je crkvicom. Za nju je skovao riječ – crkvičica.

U njezinoj blagoslovnoj malenosti i njegova je plemenita duša našla svoj spokoj.

Stjepan Lice | Bitno.net