“U Božjemu milosrđu svijet će pronaći mir, a čovjek sreću!” Ove je riječi, kratko prije nego će svijet posvetiti Božjemu milosrđu, sv. Ivan Pavao II. izgovorio prije dvadeset godina – 17. kolovoza 2002. – u Svetištu Božjega milosrđa u Łagiewnikima u Krakovu. One su odjek Isusovih riječi zapisanih u Dnevniku sv. Faustine:

“Čovječanstvo neće naći mira dok se s pouzdanjem ne obrati mome milosrđu. (Dn 300, usp. Dn 699) Kćeri moja, čini što je u tvojoj moći za širenje štovanja  mojega milosrđa (…) Reci napaćenom čovječanstvu neka se privije uz moje milosrdno srce, a ja ću ga ispuniti mirom.” (Dn 1074)

Bilo je to lijepo jutro u kolovozu. Već od ranih jutarnjih sati u Łagiewnike su počeli pristizati biskupi, svećenici i vjernici koji su imali propusnice za susret s Ivanom Pavlom II. u novosagrađenoj crkvi i po raznim sektorima samostanske poljane. Službe sigurnosti i medicinske ekipe bile su na svojim položajima, kao i novinari, fotoreporteri brojnih redakcija, snimateljska kola Poljske televizije i drugih TV postaja. Neposredna molitvena priprava pred sam događaj posvete trajala je nekoliko sati. Svi su osjećali da bi to za mnoge mogao biti posljednji susret s Papom u Poljskoj i da je ovo hodočašće svojevrstan „oproštaj“.

To je bio drugi dolazak Ivana Pavla II. kao Petrovog nasljednika u Łagiewnike. Pet godina ranije, 7. lipnja 1997., uronio je u molitvu pred čudotvornom slikom Milosrdnog Isusa i, na grobu tada bl. s. Faustine, tom prigodom rekao: “Čovjeku ništa nije toliko potrebno kao Božje milosrđe – ova milosna, sućutna ljubav koja podiže čovjeka iz njegovih slabosti u beskrajne visine svetosti.”

Ponovio je riječi iz enciklike “Dives in misericordia”, rekavši da je kroz cijelu povijest, a osobito u ovom presudnom trenutku čovjeka i svijeta, zadaća Crkve: zazivati Božje milosrđe protiv mnogostrukog zla koje tišti čovječanstvo i koje mu prijeti. Već je tada Božjemu milosrđu izručio sebe, svoju papinsku službu i Svetu Crkvu jer je tu poruku koja podsjeća na biblijsku istinu o milosrdnoj Božjoj ljubavi, a koju je Bog objavio s. Faustini, s ovoga mjesta ponio u Rim i ona je oblikovala njegov pontifikat.

Poruka o Božjemu milosrđu bila mu je, kako je sam naglašavao, jako draga i bliska. Pratila ga je od mladenaštva, od vremena kada je kao radnik u rudniku Solvaya dolazio u samostansku kapelicu i molio se pred slikom Milosrdnog Isusa. Razumijevanje te istine vjere u njemu je s godinama sazrijevalo te je pretočeno u encikliku “Dives in misericordia”, prvu u povijesti Crkve u cijelosti posvećenu upravo toj istini naše vjere. Situacija u svijetu i mnogovrsne egzistencijalne, moralne i duhovne prijetnje uvjerili su ga da je jedini spas za čovjeka i svijet – Božje milosrđe.

Na dan kanonizacije s. Faustine, 30. travnja 2000., istu je poruku predao Crkvi i svijetu za treće tisućljeće:  “Što nam donose godine koje dolaze? Kakva će biti čovjekova budućnost na zemlji? Nije nam dano znati. Ipak, sigurno je da, osim daljnjeg napretka, neće biti moguće izbjeći, nažalost, i mučne događaje. Ali svjetlo Božjega milosrđa, koje je Bog želio ponovno povjeriti svijetu po daru s. Faustine, rasvjetljavat će put čovječanstvu trećeg tisućljeća.”

Bio je duboko uvjeren da samo Božje milosrđe može biti brana svekolikomu zlu koje poput potopa preplavljuje svijet.

Tog jutra u kolovozu 2002. ništa nije dalo naslutiti nesvakidašnji događaj koji će se uskoro zbiti – posvetu svijeta Božjemu milosrđu. Nitko se tome nije nadao, iako je u ljudskim srcima tinjala ta želja, tako da je taj čin Ivana Pavla II. naišao na snažno oduševljenje i Posveta je postala molitva milijuna ljudi. Papa je otkrio i što ga je potaknulo na to, govoreći o situaciji koja je zahvatila svijet, koji sa svih kontinenata iz dubine ljudske patnje vapi za Božjim milosrđem.

“Tamo gdje vlada mržnja i želja za osvetom, gdje rat donosi bol i smrt nevinih, potrebna je ljubav milosrdnoga Boga u čijem se svjetlu otkriva neizreciva vrijednost svakog ljudskog bića. I potreba za milosrđem po kojem će svaka nepravda na svijetu imati svoj kraj u sjaju Istine. Zato danas u ovom Svetištu želim na svečani način posvetiti svijet Božjemu milosrđu.”

Imam osjećaj da je to bio vrhunac pontifikata Ivana Pavla II. Do toga su ga trenutka dovela sva njegova ranija djelovanja i naučavanja. Papa je tim Činom posvete Bogu Ocu milosrđa povjerio sudbine svijeta i svakoga čovjeka, moleći Ga da se sagne nad grješnike, izliječi ljudsku slabosti, porazi svako zlo i svim stanovnicima zemlje dade da dožive Njegovo milosrđe. U toj prošnji za milosrđem za nas i za čitav svijet prizvao se na najsnažniji argument: pregorku smrt i uskrsnuće Njegova Sina Isusa Krista, parafrazirajući riječi Krunice Božjega milosrđa.

Što svatko od nas prima po tom Činu posvete? Prvenstveno – uvijek iznova postajemo svjesni da nismo u beznadnoj situaciji sve da se ljuljaju i temelji zemlje, jer u životu i smrti pripadamo Bogu koji je naš Otac bogat milosrđem. Sudbina svijeta i svakoga čovjeka pripada Njemu. Problem može biti jedino u našoj slobodi koja može izabrati i drugačije i odbaciti milosrdnu ljubav Stvoritelja i Otkupitelja.

Ivan Pavao II., posvećujući svakoga od nas i cijeli svijet Božjemu milosrđu, naglasio je i potrebu širenja poruke koju je Isus objavio sv. Faustini. Činio je to sa žarkom željom da poruka milosrdne Božje ljubavi, koja je ovdje naviještena po sv. Faustini, dopre do svih stanovnika zemlje i ispuni njihova srca nadom. Neka se ta poruka s ovoga mjesta proširi na cijelu našu ljubljenu Domovinu i na cijeli svijet. Neka se ispuni čvrsto obećanje Gospodina Isusa da odovud ima izići iskra, koja će pripraviti svijet na Njegov konačni dolazak (usp. Dn 1732). Tu iskru treba raspirivati. Treba svijetu nositi plamen milosrđa. U Božjemu milosrđu svijet će naći mir, a čovjek sreću!

Sam Isus prenosi hitan poziv s. Faustini da životom, djelom, riječju i molitvom svjedoči svijetu to najljepše otajstvo naše vjere – otajstvo milosrdne Božje ljubavi. Danas tebe šaljem cijelom čovječanstvu sa svojim milosrđem. Ne želim kažnjavati ranjeno čovječanstvo nego ga želim izliječiti privijajući ga na svoje milosrdno srce. (Dn 1588) Dao joj je nove oblike štovanja Božjega milosrđa uz koja povezuje velika obećanja. Kardinal Franciszek Macharski o ovoj je pobožnosti izrekao snažne riječi: “To nije jedna pobožnost više, to nije još jedna knjižica i slika više. S nikim i ničim usporediva pobožnost Božjemu milosrđu odlučuje o sudbini svijeta, o sudbini čovječanstva. Nijedna diplomacija, nijedna politika, nijedna ljudska snalažljivost i znanje neće spasiti ono što – čini se, srlja u propast koju čovjek sprema ne samo drugomu čovjeku već čovječanstvu – osim Isusa, onog Raspetog i Uskrslog. I dodajem: po Mariji!”

Danas, u kontekstu rata u Ukrajini i neposredne ratne ugroze čitave Europe i svijeta, još bolje razumijemo značenje Papina Čina posvete svijeta Božjemu milosrđu. To je svojevrsna oporuka njegova pontifikata, ali i svjetlo koje rasvjetljava put za spas čovjeku i svijetu zarobljenu grijehom.

Prijevod s poljskog: Jelena Vuković; lektura: Marija Vuković