U nedjelju, 16. listopada ove godine bit će kanonizirano petoro blaženika za koje je u ponedjeljak, 20. lipnja u Apostolskoj palači u Vatikanu održan javni redovni konzistorij, kojim je predsjedao papa Franjo.

Svetima će biti proglašen Salomone Leclercq, mučenik iz zajednice Braće kršćanskih školâ, Manuel González García, biskup Palencije, utemeljitelj Euharistijske obnoviteljske unije i Družbe Euharistijskih misionarki iz Nazareta, zatim svećenici Lodovico Pavoni, utemeljitelj Družbe Sinova Marije Bezgrješne, i Alfonso Maria Fusco, utemeljitelj Družbe sestara svetoga Ivana Krstitelja, te redovnica Elisabetta od Presvetoga Trojstva, iz Reda bosonogih karmelićanki.

Salomone Leclerq

Blaženi Salomon svoj je život odlučio posvetiti Bogu kroz poučavanje i odgoj, pristupivši redu Školske braće koji je osnovao sv. Ivan Krstitelj de La Salle. Godine 1790., tijekom Francuske revolucije, red je raspušten nakon što su neki njegovi članovi odbili položiti zakletvu vjernosti novoj vlasti koja je svrgnula kralja Luja XVI.

Sam Salomon ubijen je 2. rujna 1792. zajedno s još 190 drugih u dvorištu karmelićanskog samostana koji im je služio kao zatvor nakon što je francuska Narodna skupština sredinom kolovoza te godine zatvorila sve katoličke škole u Parizu i zabranila nošenje redovničke i svećeničke odjeće. Od svećenika je zatraženo da daju zakletvu državnoj organizaciji za svećenike koja je htjela kontrolirati svećenički rad, kao i biskupska imenovanja i to bez miješanja Vatikana i pape. Tom prilikom je 25 000 svećenika odlučilo napustiti zemlju.

Salomon Leclercq izabrao je ostati, međutim ubrzo je uhićen, zatvoren te ubijen od strane revolucionara naoružanih mačevima. On je jedan od oko 1300 ljudi ubijenih u tzv. “Rujanskom masakru”.

Manuel González García

Biskup Palencije te utemeljitelj Euharistijske obnoviteljske unije i Družbe Euharistijskih misionarki iz Nazareta, rođen je 1877. te je svoj život posvetio štovanju euharistije postavši poznat kao “biskup od svetohraništa”.

Godine 1902. seviljski biskup Marcelo Spinola y Maestre poslao ga je propovijedati u sklopu misija u jednu od župa. Blaženog Garciu pogodilo je kad je vidio koliko je župa zapuštena i prljava. Kleknuo je ispred svetohraništa odlučivši tog trenutka kako će cijeli svoj život posvetiti euharistijskoj službi na slavu Isusa Krista.

Kao biskup Palencije umro je 1940. te je sahranjen u katedrali u Palenciji. Njegova posljednja želja bila je: “Želim da me se pokopa odmah do svetohraništa kako bi nakon smrti moje kosti, kao i moj jezik i pero za života, mogle govoriti onima koji prolaze: ‘Ovdje je Isus! Tu je Isus! Evo ga! Nemojte ga ostaviti samog!'”

Lodovico Pavon

Talijanski svećenik iz Brescie, dobrotvor mladih, posebno siročadi za koje je, želeći im dati neki pošteni zanat, otvorio tiskaru i izdavačku kuću te osnovao Kongregaciju Sinova Bezgrešne koja je nastavila njegov rad.

Osim mladih, njegov pastoral uključivao je i gluhe i nijeme osobe, a 1849., netom prije smrti, pomagao je svojim sugrađanima oboljelima u epidemiji kolere. Umro je iste godine, u jeku sukoba između Austrije i Brescie.

Alfonso Maria Fusco

Sin Giuseppine Schiavone i Aniella Fusco, najstariji od petero djece, odgajan je u pobožnoj seljačkoj obitelji. Njegovi roditelji nisu mogli imati djece dok jedan dan, pred relikvijama svetog Alfonsa Marije Liguorija, nisu primili poruku kako će dobiti sina kojem će nadjenuti ime Alfonso i koji će živjeti život blaženika.

Blaženi Alfonso Maria Fusco bio je poznat po svojoj predanosti liturgiji, ali i kao nježan, očinski ispovjednik. U rujnu 1878. osnovao je, zajedno s Maddalenom Caputo i tri mlade žene, ono što će prerasti u Družbu sestara svetoga Ivana Krstitelja. Cilj Družbe bila je skrb i obrazovanje siromašne siročadi, napuštene djece i mladih delinkvenata. Uskoro su otvorili i prvu kuću za takvu djecu poznatu pod nazivom ‘Mala kuća providnosti’.

Blaženi Aflonso ipak je proživio brojne nedaće i lažne optužbe zbog čega ga je jedno vrijeme biskup htio maknuti sa čela Družbe, međutim na kraju je oslobođen svih sumnji.

Elizabeta od Presvetoga Trojstva

Élisabeth Catez rođena je 18. srpnja 1880. u mjestu Camp d’Avor (nedaleko Bourgesa), u vrlo pobožnoj obitelji. Njen otac, časnik, preminuo je svega nekoliko godina kasnije te se gospođa Catez sama morala pobrinuti za odgoj i obrazovanje svojih dviju kćeri.

Elizabeta je bila “jako živa, sklona ispadima bijesa, pravoga bijesa, vrlo izrazitoga”, kako je govorila njena sestra Guite. No, postojalo je još i ovo: privlačilo ju je sve veliko i lijepo te je imala velikodušno srce, koje se znalo otvoriti Isusu te je iz ljubavi prema Njemu željela pobijediti svoju “strašnu narav”.

Godinu dana kasnije, nakon jedne svete pričesti, Elizabeta prima od Gospodina poziv u Karmel, te na nj spontano odgovara zavjetom trajnoga djevičanstva. No, njena majka željela je provjeriti istinitost poziva, te joj nalaže neka pričeka do punoljetnosti. Djevojka je patila u tišini, te nastavila u posvemašnjoj jednostavnosti živjeti svjetovan život.

Dana 2. kolovoza 1901. Elizabetta ulazi u Karmel u Dijonu te odmah osvaja susestre svojom iznimnom sabranošću. Nakon milosti prvih mjeseci, Elizabeta, obukavši habit, ulazi u tamu i suhoću, duboko ih prihvaćajući. Svjetlost se vraća tek na dan polaganja zavjetâ.

Čini se kako se duhovni put sestre Elizabete vrlo rano koncentrirao u njenu jedinu žudnju: Krist, Trojstvo. “Svaka nam je minuta dana kako bismo se još većma ukorijenili u Bogu… Da bismo to ostvarili, evo tajne : zaboraviti, napustiti sebe, ne voditi o sebi računa, gledati u Učitelja, i samo u Njega”, govorila je Elizabeta. To je neće nimalo omesti u ljubavi spram drugih, svih drugih, svojim “velikim srcem prepunim ljubavi”.

*dijelovi teksta preuzeti su s web stranica sveci.net i catholicsaints.info

Tino Krvavica | Bitno.net