Riječki nadbiskupi pozvali na solidarnost s izbjeglicama iz Ukrajine

Poziv na solidarnost s izbjeglicama

Draga braćo i sestre,

ne možemo uvijek spriječiti ljudsku patnju, ali je možemo ublažiti. Tako je i s patnjom ukrajinskog naroda koja danas nikoga razboritog ne ostavlja ravnodušnim, pa ne smije ni nas. Njihova patnja snažno vapi za našim kršćanskim angažmanom. Nismo u mogućnosti zaustaviti rat, ali jesmo solidarno i u ljubavi ublažiti njegove posljedice pružanjem pomoći i utočišta izbjeglicama. Gostoljubivost je jedna od temeljnih kršćanskih kreposti, a susret sa strancem je preduvjet i za ljudski rast i obogaćivanje.

Naša Nadbiskupija je već stavila na raspolaganje izbjeglicama iz Ukrajine svoje slobodne i trenutno spremne smještajne kapacitete. Krenuli smo u pripremu i dodatnih smještajnih jedinica za koje nam se čini da bi mogle poslužiti ovoj svrsi. To je mala, ali znakovita pomoć koja će dodatno dobiti na snazi ako župljani župa uključenih u prihvat izbjeglica budu dobri domaćini i prijatelji, budu braća i sestre. Da bi se to dogodilo trebamo za izbjeglice raširiti svoje srce i podijeliti s njima ono što imamo. Nije važno koliko je to. Važno je da je iskreno, sa srcem. Pozivam i sve druge ljude dobre volje da nam se pridruže u solidarnosti s izbjeglicama, da im i oni budu dobri susjedi i postanu prijatelji. Osobit poziv ipak upućujem onima koji izbjeglice mogu ugostiti u svojim vlastitim domovima ili slobodnim kućama i stanovima koji ispunjavaju uvjete za dostojanstven život. Onima koji prolaze traumu rata i izbjeglištva možemo, naime, najbolje pomoći ako im omogućimo smještaj koji će, uz krov nad glavom, uključivati i našu ljudsku i kršćansku blizinu i suosjećanje. Na to su pozvani i svi drugi, oni koji možda nemaju smještajne kapacitete, ali mogu i trebaju biti dobri susjedi. A dobri susjedi sa susjedima dijele život i ono što imaju. Od svega je ipak najvažnija djelotvorna ljubav koje nikad ne smije uzmanjkati, zbog nas i zbog drugih. Zbog nas, jer djelotvorna ljubav će pomoći nama samima da se pogledamo u ogledalu bez srama jer smo učinili ono što smo mogli učiniti. Zbog drugih, naših gostiju, izbjeglica, jer će im se pomoći da se osjećaju dobrodošlo i prihvaćeno. A to je prvi, zapravo najvažniji korak, dobre uključenosti ili integracije bez koje ova situacija ne može biti riješena na obostrano zadovoljstvo.

Preduvjet ovog osjećaja dobrodošlice i prihvaćenosti, kao prvog koraka dobre integracije, je ponajprije dostojanstven smještaj. Tek nakon toga su to učenje hrvatskog jezika i pronalazak radnog mjesta koji su inače puno teži, ako ne i nemogući, bez dostojanstvenog smještaja. Potrebno je prije svega odbaciti uvjerenje da je za dostojanstven smještaj dovoljno imati krov nad glavom i hranu. U tu obmanu upadaju svi oni koji smatraju da je to moguće ostvariti smještanjem izbjeglica u državnim prihvatnim centrima i raznim dvoranama i motelima. Prihvatni centri su često nužnost, i to uvijek privremena, ali nisu i ne mogu biti rješenje. Vidjeli smo to, uostalom, i na primjeru izbjeglica u vrijeme Domovinskog rata, kao i na primjeru beskućnika nakon potresa. Zato izbjeglice tamo trebaju boraviti što je moguće kraće, a trajniji smještaj trebaju pronaći u obiteljskim kućama i stanovima, ondje gdje mogu pronaći dostojanstven smještaj i započeti novi život. Dobar primjer ovakvog dostojanstvenog smještaja izbjeglica nam pruža Poljska koja je do sada primila više od milijun izbjeglica, a koja, kako izvještavaju mediji, nije otvorila centar za izbjeglice nego ih smješta u obitelji. Isto, ako želimo, možemo postići i mi u Hrvatskoj.

Iskustvo obrane od agresije, ali i iskustvo izbjeglištva i zbrinjavanja izbjeglica, su iskustva koja su pridonijela oblikovanju samosvijesti našeg naroda. Imamo slobodu zahvaljujući žrtvi brojnih pojedinaca, a mnogi imaju život zahvaljujući solidarnosti ljudi koji su ih bili spremni ugostiti. Ta samosvijest, u koju su utkane najviše moralne vrijednosti, potrebna je obnove i revitalizacije. Jedino nas ona može voditi u budućnost koja će biti oslobođena sebičnih interesa, korupcije, zlouporabe položaja i sličnih nemoralnih i kriminalnih radnji koje nagrizaju naše društvo, a u temelju kojih se zapravo uvijek i ponovno nalazi egoizam i nebriga za druge. To je ono što je mnoge naše sugrađane posljednjih godina potaknulo na svojevrsno izbjeglištvo. Naš narod je dobronamjeran narod, solidaran i gostoljubiv. Zato vjerujem da smo i na ovom planu spremni na puno veći angažman negoli ga trenutno iskazujemo. Uz gostoprimstvo kojim možemo ublažiti patnju drugih, neka u našim srcima uvijek bude živa i nada, koju pretvaramo u molitvu, da se ovaj strašni rat što prije završi i da se izbjeglice vrate svojim kućama. Međutim, dok se to ne dogodi, mi koji smo u mogućnosti za njih nešto učiniti, imamo moralnu odgovornost to i učiniti. To vrijedi za izbjeglice iz Ukrajine koji su nas više senzibilizirali za ovo pitanje, ali to isto načelo bi trebalo vrijediti i za druge izbjeglice, one sa Bliskog istoka, napose one koji i ovu zimu provode u kampovima i šumama obližnje Bosne i Hercegovine. Jer svaki čovjek je naš brat ili sestra.

Pozivam sve koji mogu pomoći da se to ostvari da to i učine, odnosno da uspostave mehanizme koji će omogućiti aktivaciju svih naših kapaciteta i dati nam priliku da iskažemo svoju blizinu i solidarnost sa svim svojim sestrama i svom svojom braćom u nevolji. Iskoristimo ovaj trenutak, koji je uza svu patnju koju za mnoge ljude sa sobom nosi, također trenutak milosti za sve nas koji smo na tu patnju pozvani odgovoriti svojom djelotvornom ljubavlju. Nemojmo stajati po strani kako taj milosni trenutak ne bi prošao bez nas i naše uključenosti jer će nas jednoga dana Gospodin pitati zašto mu nismo pomogli. Aktivirajmo se i svojim angažmanom i u ovoj stvari dajmo svoj doprinos stvaranju boljeg društva i boljeg svijeta koji je, uz svu patnju koju sa sobom nose naše međusobne mržnje, neprijateljstva i ratovi, uvijek i ponovno također i Božji svijet. Budimo u tom svom i Božjem svijetu kršćani i ljudi na Kristov način čineći dobro svima i dijeleći s drugima, potrebnima, ono što imamo, svoj prostor, materijalna dobra, svoje vrijeme. Darujmo svoju ljubav. Darujmo sebe.

U nadi da nećemo ostati ravnodušni na ovaj žurni poziv, želimo svima blagoslovljen nastavak korizmenog vremena koje, uz molitvu i post, treba uvijek biti snažno obilježeno i djelotvornom ljubavlju.

S poštovanjem i blagoslovom

Mons. Ivan Devčić,                                                       Mons. Mate Uzinić,

nadbiskup                                                                     nadbiskup koadjutor