Na početku ih je bilo desetak, a danas na svojim susretima okupljaju tisuće ljudi: Ovo je priča o molitvenoj zajednici Srce Isusovo

Hodam zagrebačkim Gornjim gradom. Kasnim. Prolazim pored crkve svete Katarine dok mi njezina barokna raskoš gotovo oduzima pažnju od laganog zvuka koji približavanjem Kamenitim vratima biva sve jačim.

„Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom…“, moli ženski glas, dok nekoliko stotina okupljenih ljudi, većinom mladih u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima, odgovara u preciznom ritmu.

Dok mole postaju kao jedan. Uskoro umjesto ritma riječi čujem samo „kuc-kuc, kuc-kuc“, otkucaje srca. Shvaćam – to je Srce Isusovo, ono koje nas obuhvaća, privlači sebi i vodi k milosrdnom Ocu kojemu je toliko omiljelo.

S njim, tim pravim, iskonskim srcem, sjedinila se zajednica „Srce Isusovo“. Njihove nakane i molitve koje spontano izgovaraju pred slikom Majke Božje od Kamenitih vrata, nakane su i Isusa samoga koji vapi k Ocu – za malene, bolesne, prognane i slijepe (duhovno i fizički).

Zbunjeni ljudi koji su prolazili kroz okupljenu gomilu nisu mogli poremetiti sabranost molitve koja se već četiri godine odvija u ovom popularnom zagrebačkom prolazu. Krunica, spontani zazivi i pjesma između svake desetice standardna je forma koja redovito, svakog utorka, privlači između 500 i 700 mladih.

A na početku ih je bilo samo desetak…

Foto: Alan Hržica, voditelj molitvene zajednice Srce Isusovo/Luka Marušić

„Evo ovdje je sve počelo“, govori mi jedan od osnivača zajednice, nekad popularni estradni pjevač, Alan Hržica dok otvara vrate male, neugledne kapelice čija običnost ne remeti pogled na ono najbitnije, Isusa u svetohraništu.

„Nas sedam-osam je krenulo iz ove kapelice. Tu smo se okupljali na molitvu dok mi nije palo na pamet: ‘Zašto ne bismo otišli na Kamenita vrata moliti krunicu?’ Otišli smo gore i više se nismo spustili jer smo vidjeli kako to ima smisla. Ljudi prolaze pored nas, budemo im čudni, pa stanu, gledaju i tako se događa jedna živa evangelizacija.“

Evangelizacija je upravo ono što obilježava ovu zajednicu koja se u jedno kratko vrijeme razgranala po cijeloj Hrvatskoj. Dapače, sam Alan kaže kako je Srce Isusovo zapravo evangelizacijska zajednica.

Pitam se što tolike ljude privlači k njima, ali me u kratko vrijeme demantira sjećanje na prekrasnu sliku iznad glavnog oltara u bazilici Srca Isusova, samo nekoliko metara udaljenoj od mjesta gdje sada razgovaramo. Koliko me puta ta slika privukla da zaronim u dubinu Gospodnje milosti…

Taj „nekontrolirani“ rast koji je zajednica osjetila uskoro je ukazao na potrebu za restrukturiranjem i ozbiljnijom infrastrukturom. Tako je zajednica ovog ljeta postala udruga zbog čega je Alan dao i otkaz na svom poslu potpuno se posvetivši zajednici.

Foto: kapela ‘u kojoj je sve počelo’/Luka Marušić

Sjedimo u malom uredu nasuprot Bazilike. Dijeli nas radni stol na kojem je netom održao sastanak, na njemu dvije šalice i pokoja olovka. Još uvijek razmišljam o slici, dok mi ovaj bivši boksač i estradna zvijezda, smirenim glasom priča o samim počecima „Srca Isusova“.

„Sve je počelo mojim obraćenjem“, govori mi dok mi nosi kavu iz improviziranog SKAC-ova kafića. „Imao sam 21-22 godine kad sam snimio svoje prve pjesme. Moj prvi album se dobro prodavao, snimali su se spotovi, potpisao sam ugovor s jednom izdavačkom kućom. Ispunjavao se moj san, ali ja sam zapravo bio sve isprazniji, sve nesretniji i nisam vidio smisao u tome. Bio sam dosta žestok momak. Volio sam stisnuti gas u nekim stvarima, onako mladenački… Ali onda me uhvatila depresija.“

Ova bolest, koja je sve prisutnija među mladima, uzrokovala je kod Alana migrene i nesanice. Tada se odlučio uteći molitvi. Ona mu se činila kao logično rješenje s obzirom na to da dolazi iz tradicionalne katoličke obitelji.

„Bilo je to ili lijekovi. Odbacio sam lijekove i nakon 2 i pol-3 godine izmolio svoje psihičko, ali i fizičko ozdravljenje… Nestali su svi problemi. S vremenom sam se vraćao Bogu – premda sam u 25. ozdravio, tek sam mu se u 30. godini potpuno obratio.“

Kako živi dva ugla iza bazilike Srca Isusova, popularne „Palmotićeve“, počeo je redovito navraćati u tu crkvu. Negdje u isto vrijeme ona je postala novi dom patera Ike Mandurića, popularnog zagrebačkog svećenika. Hržica na to gleda kao na Božji prst.

„Ike i ja smo uskoro počeli razgovarati i došli smo do ideje zajednice. Meni je samom želja bila imati molitvenu zajednicu na što su me inspirirali susreti drugih zajednica, poput Božje pobjede, gdje su mladi molili.“

Ipak Alan i Ike krenuli su malo drugačijim smjerom.

„Nekako mi je došlo da bi krunica trebala biti naša duhovnost, što je onako, neobično. Mladima je to malo teži zalogaj.“

Međutim mnogi su ipak zagrizli. Cijela stvar se počela toliko jako razvijati da sam Hržica danas priznaje kako je možda bio neoprezan u nekim stvarima.

„Počeli su dolaziti ljudi iz drugih gradova sa željom da pokrenu nešto slično u svom gradu. Ja sam im slijepo vjerovao i samo bih rekao: ‘Ok, ti si voditelj zajednice za to mjesto.’ Danas vidim da bi možda bilo mudrije da sam posvetio više vremena tome, da sam malo više razlučivao jer je ovo na jedan način bilo ludo. Ipak, Bog i dalje to drži.“

„U drugim gradovima se okuplja po 15, 20 i više ljudi, mole na iste nakane kao i mi, ali se susreću i s istim problemima.“

Foto: SKAC-ov ‘kafić’ u sklopu kojeg se nalazi i ured zajednice Srce Isusovo/Luka Marušić

Situacija je danas ipak malo drugačija, priča mi dalje Alan. Zajednica je podijeljena u nekoliko timova koji se bave različitim aktivnostima. I dok ih se 700 redovito okuplja na krunicama utorkom, u zajednici ih je tek 130, s još 40 koji ove godine postaju članovi.

„Tih 130 su baš ono vojnici – vojnici Vojske Kristove. Ta slika vojske mi se cijelo vrijeme vrti u glavi. To su ljudi koji su spremni služiti Gospodinu, proći formaciju, raditi na sebi, trenirati… To je baš rad, rad, rad.“

Jedan od tih vojnika, točnije vojnikinja je i Jadranka, mlada odvjetnica u ranim tridesetima. Sjedimo na terasi zagrebačkog kafića nakon netom završene krunice.

Jadranka ničim ne odskače od ostatka ekipe koja se tamo okuplja – lijepa je, mlada i vjerna Kristu za kojeg smatra kako je uvijek u njezinoj blizini. Kaže kako je kao mala imala jedan od onih blagoslova kad dobiješ pet kuna ili sladoled jer ideš na misu. Tako je oduvijek bila povezana s Crkvom, ali…

„U mojoj školi smatrali su me radikalnom, praktički sam bila svetica samo zato što sam išla na misu nedjeljom. Ipak, iako sam vjerovala u Isusa, mislila sam kako je on bio prije 2000 godina i da ćemo ga opet sresti kad umremo, ali da je on tu sada, na svakoj misi, to sam otkrila tek kad sam bila na jednoj duhovnoj obnovi kod fra Zvjezdana Linića.“

Iz Tabora se vratila, kako sama kaže, „gladna“… Počela je dolaziti sve češće u „Palmotićevu“ uskoro upoznavši i ljude iz zajednice. Kasnije im se redovito pridružila na krunicama, ali i hodočašćima u Međugorje koje se organizira svakih šest mjeseci.

„Malo po malo sam pričala svojim prijateljicama za Međugorje i zajednicu. Prvo su mi govorile, ‘pa zar opet ideš’, a onda su se i one prijavile i sad su u zajednici.“

Foto: molitva na Kamenitim vratima/privatni arhiv

Smatra kako je ono najvažnije što ovdje možeš dobiti neka, kako ju ona zove, „nevidljiva ruka zaštite“.

„Nebrojeno puta dogodila mi se situacija u kojoj dobijem poruku ili mail točno u trenutku kad mi treba tj. kad me nešto muči“, govori mi.

Poznato mi je to, podsjeća me na moju zajednicu, moju obitelj.

„Vezala sam se za njih. Čovjek dobije to neko zajedništvo i više nisi ti onaj ‘radikalist’ već osjetiš toplinu, ljubav i prijateljstvo na jednoj dubljoj razini. Nisi ni čuo sve priče tih ljudi, niti su oni čuli tvoju, a već se osjećaš prihvaćenim. Zapravo, to su definitivno različiti ljudi, različitih iskustava i možda se u drugim okolnostima ni ne bi družili. To je kao neko bezuvjetno prihvaćanje…“

Opet mi se vraća sjećanje na onu sliku. Isus koji razotkriva svoje srce, svoju nutrinu, pred svakim koji ulazi u crkvu, bio čest gost ili stranac. Međutim premda nam se on sam otkriva, mi smo ti koji bivamo ogoljeni pred pogledom njegovih prodornih očiju.

„Moć“ te slike spominje i Hržica. Kaže kako ju mnogi otkriju ulaskom u zajednicu: „Postaje im jasnija, živa… Onda ljudi počnu i istraživati o toj pobožnosti.“

Jedan od njih je i Ivan, crnokosi muškarac koji radi u velikoj hrvatskoj firmi. Pogled mu je topao, a riječi pažljive, kao da ima poruku koju mi mora predati.

I njega je dotakla slika.

„Piše iznad nje: ‘Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.’ To je to Srce koje zove umorne i opterećene ljude da dođu k njemu, da se otvore, priznaju svoj život, svoje grijehe i da krenu naprijed s njim.“

Foto: oltar u bazilici Presvetog Srca Isusova/www.zupa-presvetog-srca-isusova.hr

Dozvalo je i njega nakon ljubavnog kraha koji ga je ostavio slomljenog. Priča mi kako je već planirao vjenčanje i obiteljski život, ali stvari ipak nisu otišle u željenom smjeru.

Danas pak na to kaže: „Bogu hvala.“

„To me natjeralo da nakon tog nekog svjetovnog života koji sam vodio, dođem na Kamenita vrata moliti se zajedno s ostalima.“

Taj dolazak, na koji ga je potakla rodica uvidjevši da je, kako sam kaže, „malo pao u životu“, promijenio ga je u sekundi.

„Kad sam došao i čuo molitvu i pjesmu jednostavno me rasparalo. Shvatio sam da svjetovan život koji sam vodio nije bio pravi život. Shvatio sam da treba slijediti Krista, slijediti njegovu riječ i sve je više implementirati u život.“

Ipak svjestan je kako nitko nije savršen, pa ni on sam.

„Ima trenutaka kad čovjek padne. Probudim se ujutro i budem ljut na sebe, najradije bih pljunuo toga koga gledam u ogledalu jer je opet pobijedio, ali treba samo udahnuti i krenuti dalje, zato i postoji ispovijed.“

Dalje u razgovoru shvaćam kako on svoju pokoru plaća i to redovito. Naime Ivan je u timu zajednice koji se brine za nezbrinutu djecu.

Foto: popularni svećenik pater Ike i Alan Hržica tijekom molitve na Kamenitim vratima/privatni arhiv

Cijela zajednica podijeljena je u timove kojima treba pripadati svaki član. Postoji molitveni tim koji priprema molitve i nakane za cijelu Hrvatsku, zatim tim za onkologiju gdje članovi zajednice redovito posjećuju djecu, sviraju im, a svećenici služe misu.

Ivanovo pak zaduženje je dom za nezbrinutu djecu na Vrhovcu koji drže časne sestre.

„To su teške sudbine. Kad dođem gore i vidim njih pomislim: ‘Ma kakvih ti problema imaš? Ovo su pravi problemi, mi nemamo nikakvih problema’“, govori mi, smijući se.

„Pogledaj one prosjake, pogledaj tu djecu – to su situacije u kojima čovjek treba biti manji od makova zrna. Primi taj križ i nosi ga zdušno, savjesno i naprijed.“ Moram priznati da više nisam bio siguran govori li meni ili sebi.

Zajedno s Ivanom u timu za Vrhovec je i Jadranka. Priča mi kako se djeca uvijek navežu na volontere, kako znaju sve: kad si se ošišao, kad si kupio novu odjeću… Dok mi to govori u očima joj se pojavio kratki sjaj. I ona je zavoljela tu djecu, vidi se da je to – ali i obitelj u Vrbovcu kojoj pomaže na tjednoj bazi, također preko zajednice – ispunjava.

„Definitivno nema ljepšeg osjećaja kad si nekome, tko je u velikoj potrebi, izmamio osmijeh na lice. Nije to do materijalnog, već ljudi ne mogu vjerovati da postoje osobe koje su spremne žrtvovati svoje vrijeme i energiju kako bi pomogli nekome koga k tome vide prvi put u životu.“

„Često koristiš ne samo svoje slobodno vrijeme, već i radno vrijeme. Kao kad radiš za svoju obitelj, ne zbrajaš što si napravio nego samo gledaš kako možeš pomoći. To može biti i držanje bannera kada izvođači na koncertu daju izjavu za televiziju.“ (smijeh)

Ti koncerti postali su i jedno od najjačih evangelizacijskih oružja Srca Isusova. Onaj posljednji – „Kamenita vrata“ – okupio je 5000 ljudi, a Alanu su se na pozornici pridružile i brojne poznate ličnosti poput Nine Badrić, Ive Gamulina Giannija i sestara Husar.

Foto: Elizabeta Jozić, Kornelija Palić Papafava i Alan Hržica na koncertu ‘Kamenita vrata’/privatni arhiv

„Sve što sam ikada htio Bog mi je dao“, govori mi Alan. „Pokojni Đorđe Novković je vjerovao u mene, ali stvari su uvijek nekako zapele u toj svjetovnoj glazbi. Ili bi ih blokirao Bog ili ja. Ali sada imam sve to u novom životu.“

Alana ne smetaju govorkanja nekih ljudi sa strane koji smatraju kako oni koji nisu uspjeli na estradi sada uspjeh traže na duhovnoj sceni.

„Ja pozivam sve one koji nisu uspjeli, neka dođu na duhovnu scenu, nitko sretniji od mene. Pristajem na sve te ljudske komentare“, smireno odgovara.

Polako zaključujem razgovor, znam da ga žena, s kojom je tek nedavno stupio u brak, iščekuje doma.

Završavam s pitanjem: „Kakva je budućnost zajednice?“

„Konstantno restrukturiranje, konstantan rad na ljudima, konstantno primanje novih ljudi u zajednicu. Želimo se posvetiti radu na ljudima i nositi Krista kamo god je to moguće.“

Pozdravljam ga i lagano odlazim prema automobilu. Međutim jedna misao mi ne da mira: Što će napraviti kad Kamenita vrata postanu pretijesna za sve članove i podupiratelje Srca Isusova?

Ali to su već slatke brige.

Tino Krvavica

Glasnik Srca Isusova i Marijina | Bitno.net