papa Turska

U razgovoru s novinarima u avionu 19. siječnja 2015. godine na putu iz Manile prema Rimu, nakon završetka svoga hodočašća u Aziju, papa Franjo je prenio svoje iskustvo s Filipina; progovorio o nadolazećem putovanju u Philadelphiju i druge američke gradove; o odgovornom roditeljstvu bez posezanja za kontracepcijom; širenju rodne ideologije i mogućem putovanju u Afriku.

Donosimo cijeli transkript razgovora između pape Franje i novinara koji su bili prisutni na tom letu.

Papa Franjo: Na početku bih vas želio sve pozdraviti: dobar dan i hvala vam na vašem radu. Bilo je dosta izazova, i kako mi na španjolskom kažemo „pasado per agua“ (kišilo je na paradi). Bilo je prekrasno i zahvaljujem vam na svemu što ste učinili.

Kara David, GMA Network: Dobar dan, Sveti Oče. Govorit ću na engleskom. Hvala vam puno što ste posjetili našu zemlju i pružili toliko nade Filipincima. Voljeli bismo da se vratite u našu zemlju. Moje pitanje jest: Filipinci su dosta toga naučili slušajući vašu poruku. Postoji li nešto, Sveti Oče, što ste vi naučili od Filipinaca, od vašeg susreta s nama?

Papa Franjo: Geste! Dotakle su me se geste. One nisu protokolarne geste, one su prekrasne geste, geste koje se mogu osjetiti, geste iz srca. Neke geste čak tjeraju na suze. Sve je u njima sadržano: vjera, ljubav, obitelj, nadanja, budućnost. Geste očeva koji žele da papa blagoslovi njihovu djecu. Posebno geste očeva. Bilo je dosta onih koji su podizali svoju djecu dok smo prolazili cestom. Geste koje ne možemo vidjeti na drugim mjestima, koje govore „ovo je moje blago, ovo je moja budućnost, ovo je moja ljubav. Za ovoga se isplati raditi, za ovoga se isplati trpjeti“. Gesta koja je iskrena, rođena iz srca.

Druga gesta koja me dotakla jest entuzijazam koji nije izblijedio, radost, sreća, otvorenost prema slavlju. Jedan mi je voditelj ceremonije rekao kako je sretan zato što oni koji su posluživali u Taclobani, pod kišom, ni u jednom trenutku nisu izgubili osmijeh na licu. To je radost, nepatvorena radost. Nije to lažan osmijeh. Ne, ne! To je bio osmijeh koji je sam dolazio na lice i iza tog osmijeha stoji iskustvo svakodnevnog života s patnjama i problemima.

Tu su i geste majki koje su dovele svoju bolesnu djecu. Majke uvijek dovode svoju djecu. Ali obično majke ne dižu svoju djecu toliko visoko, samo do određene visine. Očevi ih dižu. Postoje mnoga djeca s poteškoćama koja ostavljaju utisak na tebe; majke nisu skrivale svoju djecu, one su ih dovele Papi kako bi ih on mogao blagosloviti: „Ovo je moje dijete, on je ovakav, ali je moj.“ Sve su majke bile svjesne toga, one dižu svoju djecu. Dotakao me način na koji to rade. Gesta očinstva, majčinstva, entuzijazma, gesta radosti.

Postoji riječ koju je nama teško razumjeti jer je prečesto korištena na loš način, te je negativno shvaćena, ali to je riječ koja posjeduje čvrstinu: prihvaćanje. Ljudi koji znaju patiti i sposobni su se podići. Jučer dok sam razgovarao s ocem Kristelom, osjetio sam se potaknut primjerom mlade volonterke koja je umrla u Taclobani. On je posvjedočio kako je umrla služeći, pokušao je pritom pronaći riječi kojima bi sebe utješio u toj situaciji kako bi je mogao prihvatiti. Ljudi koji znaju kako podnijeti patnju, to je ono što sam vidio i protumačio kroz geste.

Jean Louis de la Vessiere, France Press: Sveti Oče, dva puta ste posjetili Aziju. Katolici u Africi još očekuju vaš posjet. Znate da u Južnoj Africi od Nigerije do Ugande mnogi vjernici pate od siromaštva, rata, islamističkog fundamentalizma, oni se nadaju vašem posjetu ove godine. Želio bih vas pitati kada i gdje ih kanite posjetiti?

Papa Franjo: Odgovorit ću na ovo hipotetski. Plan je posjetiti Srednjoafričku Republiku i Ugandu, ove godine te dvije države. Mislim da će to biti pri kraju ove godine, prvenstveno zbog vremena. Izračunali su kada neće biti kiše, kada neće biti lošeg vremena. Ovaj je posjet pomalo prezadužen zbog problema s ebolom. Velika je odgovornost održati ovako velik skup zbog mogućnosti zaraze, je li tako? No u ovim dvjema državama nema problema. Ova dva moguća posjeta, potencijalnim državama, planiraju se ove godine.

Pater Lombardi: Dajemo riječ našem prijatelju Izzu Salvatoreu, iz talijanske novinske agencije AGI.

Izzo Salvatore: Sveti Oče, u Manili smo bili smješteni u prekrasnom hotelu. Svi su bili uredni i jeli smo jako dobro, no nakon što smo napustili hotel susreli smo se s moralnom blijedom, siromaštvom. Vidjeli smo djecu kako se igraju u smeću i kako se prema njima odnosi kao prema smeću. Sada imam sina koji ima šest godina i sramim se jer se ta djeca nalaze u tako jadnim uvjetima. Moj sin Roko, on vas odlično razumije kada govorite kako treba dijeliti sa siromašnima. Na putu prema školi i on nastoji podijeliti svoju užinu sa siromasima koje susretne. Za mene i za druge ljude to je ponekad puno teže. Samo je jedan kardinal prije 40 godina napustio sve kako bi otišao živjeti među gubavcima – to je Leger (nadbiskup Paul-Emile Leger iz Montreala, koji se 1968. godine sa 64 godine povukao iz svoje službe i otišao živjeti među oboljelima od gube, op. a.). Želio bih znati zašto je tako teško nasljedovati sličan primjer kardinalima? Želio bih vas pitati još nešto. Vezano je za Šri Lanku. Tamo sam vidio mnoštvo „favela“ na putu prema aerodromu. Te „kuće“ su izgrađena uz stabla i njihovi stanovnici praktički žive pod stablima. Većina su Tamilci (podskupina u Šri Lanci) i diskriminirani su. Poslije masakra u Parizu, možda prenaglo, ste rekli kako postoji izolirani terorizam i terorizam vođen od strane države. Što ste mislili pod ovim drugim? To mi je palo na pamet kada sam vidio takvu diskriminaciju i patnju ovih ljudi.

Papa Franjo: Hvala. Hvala vam.

Salvatore: Još jedna stvar, Sveti Oče, želio bih vam reći da moja agencija AGI uskoro slavi 65 godina. Uvažavajući posao koji radi ANSA, jako puno radimo u Aziji pokušavajući nastaviti gdje je Enrico Mattei stao. AGI surađuje s manjim agencijama u Palestini, Pakistanu, Alžiru i brojnim drugim državama. Željeli bismo vaše ohrabrenje. Postoji oko 20 agencija koje su povezane s radom u zemljama u razvoju.

Papa Franjo: Kada me jedan od vas pitao koju poruku donosim Filipinima, rekao sam: Siromaštvo! To je poruka o kojoj Crkva danas progovara; to je ujedno poruka za Šri Lanku, Tamil i sve koji su diskriminirani. Siromašni su žrtve kulture koja sve odbacuje. Ovo je istina. Danas se obični papir i ono što nam ostane ne baca. Odbacujemo ljude. I diskriminacija je način na koji ih odbacujemo: ovi ljudi su odbačeni. I tako nam dolazi u um slika kasta, zar ne? Ovo se ne smije nastaviti. No danas se odbacivanje stvari čini normalnim. Spomenuli ste slike luksuznih hotela i slike straćara. U mojoj dijecezi u Buenos Airesu postoji novo naselje koje se zove „Puerto Madero“, uz kolodvor, a do njega stoji naselje koje se zove „Villas Miserias“. U tom novom naselju postoji 36 luksuznih restorana. Ako odete jesti tamo, skinut će vam glavu. Baš se tamo nalazi glad. Jedno pored drugog. Često se znamo priviknuti na neko stanje stvari, zar ne? Na ovo, na ono… da smo ovdje, da smo tamo, da odbacujemo ljude. Ovo je siromaštvo. Mislim da Crkva mora dati primjer – uvijek više primjera – odbijajući svaku svjetovnost. Biti posvećeni biskupi, svećenici, časne sestre, laici koji stvarno vjeruju da je najveći i najteži grijeh prionuti uz ovaj svijet. Nije lijepo vidjeti oko sebe one posvećene isključivo svjetovnom, pogotovo ljude iz Crkve. Ružno je. Ovo nije Isusov put. Ovo je put NGO-a (nedržavnih agencija) koji sebe nazivaju „Crkvom“, ali taj NGO nije Isusova Crkva. Upravo zato što Crkva nije NGO, već drugačija stvarnost; kada ti pojedinci postanu svjetovni, oni postaju NGO i prestaju biti Crkva. Crkva jest Isus koji je umro i uskrsnuo za naše spasenje i za svjedočanstvo kršćanima koji slijede Krista. Taj skandal koji ste spomenuli jest istinit. Da, skandal! Mi kršćani prečesto izazivamo skandale. Bilo da smo svećenici ili laici, Isusov put nam je često pretežak. Istina je da bi Crkva treba biti „osiromašena“.

Dali ste mi razmišljati kada ste spomenuli državni terorizam. Ovo odbacivanje je poput terorizma. Nisam previše razmišljao o toj temi iskreno, ali me tjera na razmišljanje. Nisam siguran što bih vam odgovorio na to, no sigurno se ne bi radilo o odobravanju. To je kao da kažete „ne, ne ti – iziđi van“. Ili naprimjer kada je jednog beskućnika u Rimu bolio stomak. Jadan čovjek. Kada vas boli stomak trebali biste ići na hitni prijem kako bi vam dali aspirin ili nešto tako, ne da vam zakažu termin za petnaest dana kasnije. Nakon toga je posjetio jednog svećenika koji je bio ganut i rekao: „Odvest ću te u bolnicu, ali želim da mi učiniš jednu uslugu. Kada krenem objašnjavati koji problem imaš, pravi se da si se onesvijestio.“ Tako se dogodilo. Bio je umjetnik i upalilo mu je. Radilo se o upali trbušne maramice. Ovaj je čovjek bio odbačen, umirao je i bio je odbačen. Svećenik je bio mudar, te mu je pomogao. Klonite se svjetovnosti, može? Zahvaljujem i čestitam vašoj agenciji.

Jan Cristoph Kitzler:  Volio bih se vratiti na vaš susret s obiteljima. Govorili ste o ideološkoj kolonizaciji. Možete li mi više reći o ovoj ideji? Spomenuli ste Pavla VI. koji govori „partikularnim slučajevima“ koji su važni kod pastoralne skrbi za obitelji. Možete li mi dati primjer ovih slučajeva i reći je li potrebno otvoriti vrata, imati otvoren put, kod ovakvih slučajeva?

Papa Franjo: Ideološka kolonizacija. Dat ću vam samo jedan primjer kojem sam i sam svjedočio. Prije dvadeset godina, 1995. godine., ministrica obrazovanja je tražila veliki zajam kako bi sagradila škole za siromašne. Dali su joj zajam pod uvjetom da se djeca određene dobi uče na prethodno dogovorenoj knjizi. Radilo se o knjizi za školu, koja je bila izvrsno didaktički pripremljena, u kojoj se poučavala rodna ideologija. Ova je žena pristala na to, iznova i iznova, i tako je ideološka kolonizacija pustila svoje korijenje. O ovome se radi, oni pokušaju unijeti ideje koje nemaju veze s narodom koji ih sluša. Možda s manjom grupom, ali ne i narodom. Koloniziraju narod s idejama koje mijenjaju i žele mu promijeniti mentalitet i strukturu.

Za vrijeme sinode, afrički su se biskupi pobunili protiv toga. Radilo se o sličnoj priči, davanje zajma u zamjenu za određene uvjete – o ovom govorim samo zato što sam tome svjedok.

Zašto progovaram o ideološkoj kolonizaciji? Zato što se ona prima, stvarno se prima. Ideologija iskorištava potrebu jednog naroda kako bi se u njemu ukorijenila i narasla jaka – zajedno s djecom. Ne radi se o nečem novom. Slično je učinjeno i kod diktature prošlog stoljeća. U Italiji i u Njemačkoj je kroz pokret Balilla (Mussolinijeva fašistička mladost) i Hitlerove mladeži. Oni žele kolonizirati ljude. Bez obzira koliko patnje bilo – ljudi ne smiju izgubiti svoju slobodu. Ljudi imaju svoju kulturu, svoju povijest. Svaki čovjek ima svoju vlastitu kulturu. No kada postoje uvjeti nametnuti od strane kolonizatora, onda dolazi do gubitka vlastite osobnosti i stvaranje uniformiranosti. Dolazi do globalizacije sfere – sve točke se nalaze jednako udaljene od centra. No prava globalizacija – ja to volim reći – nije sfera. Svaka osoba, svaki dio, čuva svoj vlastiti identitet a da ne postane ideološki zarobljena.

Postoji knjiga, oprostite ako je reklamiram, koja je možda malo preteška na početku s obzirom na to da je napisana 1903. godine u Londonu. Autor te knjige je u svoje vrijeme vidio ideološku kolonizaciju, te je napisao knjigu. Zove se „Lord of the Earth“ ili „Lord of the World“. Jedan od ta dva naziva.  (Hrvatsko izdanje je “Gospodar svijeta”, prim ur.) Autor se zove Benson, predlažem vam da ju pročitate. Čitajući je razumjet ćete što mislim kada govorim o ideološkoj kolonizaciji. Toliko o prvom pitanju.

Drugo, što želim reći vezano je za Pavla VI. Prava otvorenost životu je preduvjet sakramenta braka. Muškarac ne može dati sakrament ženi i žena ga ne može dati njemu, ako se ne slažu po pitanju otvorenosti prema životu. Dok se ne slože oko otvorenosti životu, sakrament braka je ništavan. To uzrokuje ništavnost samog braka, zar ne?

Pavao VI. je proučavao ovo pitanje, zajedno s komisijom, kako bi pomogao mnogim slučajevima. Radi se zaista o ozbiljnom problemu, ponekad iznad same ljubavi u obitelji, zar ne? Ne radi se samo o problemu pojedinca, za kojeg ispovjednicima kaže da budu milosrdni i puni razumijevanja prema njegovoj situaciji. Gledajući širu sliku nailazimo na neomaltuzijanizam. No gdje vidimo ovaj neomaltuzijanizam? Natalitet u Italiji je manji od jedan posto, slično je i u Španjolskoj. Ovakav neomaltuzijanizam teži za kontrolom čovječanstva.

To ne znači da kršćani trebaju rađati djecu „kao na traci“. Susreo sam jednu ženu na župi prije par mjeseci koja je bila trudna s osmim djetetom, a prethodnih sedmero djece rodila je putem carskih rezova. Želi li ona ostaviti sedmero siročadi? Ovo znači kušati Boga. Govorim o odgovornom roditeljstvu. Ovo je pravi put, odgovorni put.

No što želim reći, jest da Pavao VI. nije zastario ili je bio zatvoren prema drugima. On je bio svojevrstan prorok koji je uočio neomaltuzijanizam i upozorio nas da ga se pazimo.

Pater Lombardi: Želio bih sada omogućiti Valentini da postavi pitanja, no prvo vam želim ukazati da se trenutno nalazimo iznad Kine – već smo se navikli davati pressice iznad Kine, kao kad smo se vraćali iz Koreje.

Valentina Alazraki: Na letu iz Šri Lanke iznijeli ste primjer kako bi da vam je Gasbarri (organizator Papina putovanja) uvrijedio majku, zaslužio udarac. Vaše riječi nisu dobro shvaćene u svijetu i mogu biti protumačene kao opravdanje pri korištenju sile u slučaju provokacije. Možete li bolje pojasniti što ste htjeli reći?

Papa Franjo: U teoriji možemo reći da nasilna reakcija kao odgovor na napad ili provokaciju nije dobra stvar i nitko ne bi to trebao činiti. U teoriji možemo reći da je ispravno ono na što nas Evanđelje potiče, da okrenemo drugi obraz. U teoriji možemo reći da imamo pravo izražavanja i da je to važno. U teoriji se svi slažemo. Ali mi smo samo ljudi, te postoji razboritost koja kao vrlina omogućava ljudsku koegzistenciju. Ne mogu neprestano vrijeđati ili neprestano provocirati neku osobu jer onda riskiram da tu istu osobu naljutim, što može dovesti do toga da primim nepravednu reakciju od te osobe. No to je ljudski. Zbog ovoga bih htio naglasiti kako sloboda izražavanja mora uzeti u obzir ljudsku stvarnost i upravo zbog toga biti razborita. Razboritost je ljudska vrlina koja usmjerava naše odnose. Mogu ići do ove ili one granice, preko toga ne smijem. Želim reći da se svi u teoriji slažemo: postoji sloboda izražavanja i nasilna reakcija kao takva nije dobra, ona je uvijek loša. Svi se mi slažemo, ali bismo se u stvarnosti trebali malo zaustaviti jer smo ljudi i riskiramo da povrijedimo druge. Upravo zbog toga slobodu govora treba pratiti razboritost. To je sve što bih htio reći.

Nicole Winfield, AP: Željela bih vas pitati o vašim putovanjima zakazanim za ovu godinu. Već ste nam rekli kako planirate otići u Sjedinjene Američke Države i spomenuli ste tri grada: New York, Washington i Philadelphiju. S obzirom na kanonizaciju oca Serra, je li moguć posjet Kaliforniji ili Meksičkoj granici. Rekli ste našoj kolegici Elizabeti kako se u Južnoj Americi razmatraju posjeti trima državama. Koje su to države? Kanite li proglasiti blaženim nadbiskupa Romera, kojeg smatraju mučenikom (od strane komisije teologa Kongregacije za proglašenje svetima i blaženima, op. a.)?

Papa Franjo: Krenut ću od zadnjeg pitanja. Vodit će se svojevrstan „rat“ između kardinala Amata i monsinjora Paglia (smijeh) zbog pitanja koji će od ove dvojice voditi beatifikaciju. Ne, beatifikacije normalno vodi kardinal iz Dikasterija za kauze svetaca ili drugi (biskup).

Vraćam se na prvo pitanje vezano za SAD. Da, tri grada za susret obitelji; Philadelphia, New York već ima dogovoren datum, ali ga se sada ne mogu sjetiti – za posjet UN-u; i Washington. Radi se o ova tri grada. Volio bih otići u Kaliforniju povodom kanonizacije oca Junipera, no mislim da mi vrijeme to neće dopustiti. To bi zahtijevalo dodatna dva dana. Mislim da će se kanonizacija dogoditi u Washingtonskom svetištu (Bezgrešnog Začeća) jer se radi o stvari na razini cijele države. Mislim da ima kip oca Junipera u Washingtonu na Kapitolu.

Ući u SAD s Meksičke strane bi bila prekrasna stvar, kao znak bratstva i kao pomoć imigrantima. Ali znate da bi otići u Meksiko bez posjeta Gospi (u Guadalupeu) stvorilo svojevrsnu dramu. Rat bi mogao izbiti (smijeh). To bi značilo još dodatna tri dana, što nije moguće. Stoga mislim da će biti samo ova tri grada. Kasnije će biti vremena za posjet Meksiku. Jesam li što zaboravio? Zemlje Južne Amerike? Ove smo godine zamislili posjetiti – još je sve u dogovoru – Ekvador, Boliviju i Paragvaj. Ove tri zemlje. Ako Bog da, sljedeće godine bih volio otići u Čile, Argentinu, Urugvaj i Peru – još ništa nije isplanirano i ne znamo kada bismo to dogovorili.

Pater Lombardi: Hvala vam. Već imate precizan i širok program (Papinih) putovanja. Za sad je sve privremeno (ovo je samo gruba skica) – ništa još nije odlučeno.

Carla Lim: Hvala vam što ste nadahnuli našu zemlju; u ime filipinskog naroda, hvala vam od srca. Oprostite mi jer ne govorim talijanski. Spomenuli ste, u nekim od svojih govora, korupciju, korupciju koja otima resurse  ljudima. Što može Vaša Svetost učiniti u borbi protiv korupcije, ne samo one državne, već i one koja možda postoji u Crkvi?

Papa Franjo:  Žestoka je ona, je li tako (nečujno)? Korupcija je danas u svijetu glavna tema. Koruptivni mentalitet danas tako lako pronalazi svoje mjestu u institucijama. To je zato što institucija ima toliko mnogo razgranatih grana, toliko mnogo direktora i zamjenika direktora… Vrlo je jednostavno upasti u nju ili pružiti mjesto korupciji, svaka institucija je podložna tome. Korupcija uzima od ljudi. Korumpirana osoba koja sklapa pokvarene ugovore ili korumpirana vlada koja naređuje da se sklapaju pokvareni ugovori, potkrada narod. Žrtve su oni koji se nalaze skriveni iza luksuznih hotela, zar ne? Oni su žrtve korupcije. Korupcija se ne zatvara u sebe; onda kruži i ubija. Razumijete li?

Danas je korupcija problem svjetskih razmjera. Jednom prilikom, mislim da je bila 2001. godina, pitao sam šefa kabineta predsjednika, iz vlade za koju smo smatrali da nije korumpirana: „Recite mi, pomoć koju šaljete u unutrašnjost zemlje, bilo da se radi o novcima, hrani ili odjeći – sve te stvari, koliko toga stigne na pravu adresu?“ Ovaj čovjek je odmah iskreno odgovorio: „35 posto“. Takva je bila 2001. godina u mojoj domovini. A sada korupcija u crkvenim institucijama. Kada govorim o Crkvi volim govoriti o krštenoj, vjerničkoj zajednici, cijeloj Crkvi. U tom slučaju, bilo bi bolje govoriti o grešnicima. Svi smo mi grešnici, zar ne? Ali kada govorimo o korupciji, mi govorimo ili o korumpiranoj osobi ili instituciji u Crkvi koja je upala u korupciju. Postoje slučajevi, da, oni postoje. Sjećam se jednom, bila je 1994. godina, kada sam bio imenovan biskupom u Buenos Airesu, pristupila su mi dva zaposlenika ministarstva i rekli: „Imate toliko potrebnih ovdje s obzirom na siromašne u Villas Miserias (siromašna četvrt).“ „Oh da“, odgovorio sam im. „Mi vam možemo pomoći. Imamo, ako hoćete, otprilike 400 000 pesosa koje bismo vam darovali.“ U to vrijeme pesos i dolar su imali jednaku vrijednost – jedan naprama jedan (400 000 $). „Stvarno ćete to učiniti?“, „Da, da“, odgovorili su oni. Pažljivo sam slušao, jer kada se radi o tako velikoj ponudi, ona može izazvati i sveca. Oni su nastavili dalje: „Kako bismo to uradili, mi bismo napravili depozit na banci, a onda biste vi nama dali polovicu novca nazad.“ U tom sam trenutku pomislio što bih mogao napraviti: ili ću ih izvrijeđati i udariti nogom u guzicu ili ću se praviti budalom. Pravio sam se lud i rekao, po istini, da ja kao voditelj biskupije ne posjedujem bankovni račun; morali bi napraviti depozit na ime nadbiskupijskog ureda s potvrdom. I to je bilo to: „Oh, nismo znali.“ I nakon toga su otišli. Kasnije mi je postalo jasno da su se ova dvojica na taj potez odlučila jer je već netko prije mene već rekao da. Da li se korupcija jednostavno događa? Sjetimo se ovoga: grešnici da, korupcija nikada. Moramo tražiti oprost za one katolike, one kršćane koji su nanijeli skandale korupcijom. To je rana na Crkvi. No postoji toliko svetaca, toliko puno svetaca. Čak i grešnih svetaca, ali nikad korumpiranih svetaca. Pogledajte i drugu stranu: Crkva je sveta. Postoje dobre i loše strane. Hvala vam na hrabrosti što ste postavili to pitanje.

Anais Feuga, Radio France: Trenutno letimo iznad Kine. Posjet  Koreji je, kako ste rekli, korak naprijed prema Kini. U svjetlu ove izjave, možete li objasniti zašto niste primili Dalai Lamu posljednji put kada je bio u Rimu prije nekog vremena? I kako trenutno stoje odnosi s Kinom?

Papa Franjo:  Hvala vam što ste me pitali ovo pitanje. Nije protokolarni običaj u državnom tajništvu primanja poglavara država i ljudi kada se oni nalaze na nekom međunarodnom sastanku u Rimu. Na primjer, za vrijeme FAO-a nisam primio nikoga. Postoji razlog zbog kojeg nije primljen. Vidio sam da u nekim novinama piše kako ga nisam primio zbog straha od Kine. To nije istina. Protokol je glavni razlog tomu. Motiv odbijanja nije bio osobne naravi, niti zbog straha od Kine. Da, otvoreni smo prema svima, želimo mir sa svima.

Kako stoje odnosi s Kinom? Vlada Kine je puna poštovanja kao i mi, idemo korak po korak. Tako se stvari rade, zar ne? Mi još ne znamo, ali oni znaju da sam slobodan primiti nekoga ili otići u posjet Kini. Oni znaju. Je li bilo još neko pitanje ili ne? Hvala vam.

Marco Ansaldo, La Repubblica: Sveti Oče, iza sebe imate prekrasno putovanje na Filipinima, bogato i ispunjeno. Volio bih se malo vratiti nazad, zbog terorističkih napada, na kršćane i katolike u brojnim dijelovima svijeta. Nedavno smo vidjeli takav primjer u Nigeriji, ali postoji  mnoštvo takvih primjera širom svijeta. Na posljednjem putovanju, vraćajući se iz Turske, pozvali ste islamske vođe na svojevrstan korak naprijed, čvrstu intervenciju po tom pitanju. Čini mi se da vaš poziv nije uzet u razmatranje ili čak nije dobrodošao. Postoje neke umjerene islamske države, možemo uzeti za primjer Tursku, koje imaju dvosmislen stav prema terorizmu – spomenimo na trenutak ISIS i Charlie Hebdo. Ne znam jeste li imali priliku razmotriti kakav bi korak slijedio nakon vašeg poziva koji je bio prije mjesec i pol dana, s obzirom na to da kod nekih on baš i nije bio dobrodošao.

Papa Franjo: Ovaj sam poziv ponovio pred diplomatskim zbora na dan kada sam krenuo prema Šri Lanki. U mom obraćanju diplomatskom zboru, rekao sam da se nadam – ne mogu se sjetiti točnih riječi – kako će se vjerske, političke, akademske i intelektualne vođe izjasniti po tom pitanju. Čak i umjereni muslimani pitaju svoje vođe za njihovo mišljenje. Pojedinci su učinili nešto. Mislim da tom pozivu trebamo dati još vremena: nije lako. Iskreno se nadam, s obzirom da ima dosta dobrih ljudi među njima, dosta dobrih vođa, siguran sam da će se oni odazvati. Želim naglasiti da sam taj poziv uputio na dan kada sam krenuo iz Rima na ovo putovanje.

Christoph Schmidt: Sveti Oče, na početku bih vam htio zahvaliti na svim impresivnim trenucima prošlog tjedna. Ovo je prvi put da vas pratim i htio bih vam na tome zahvaliti. Moje pitanje jest: govorili ste o velikom broju djece na Filipinima, o radosti u obiteljima zbog tolikog broja djece, no prema nekim anketama većina Filipinaca smatra da je velik rast populacije na Filipinima jedan od glavnih uzroka velikog siromaštva ove zemlje. Prosječna žena na Filipinima rodi troje djece u svom životu. Čini se da katolički stav o začeću izaziva najviše neslaganja kod velikog broja Filipinaca. Što mislite o tome?

Papa Franjo: Kada spomenete tri djeteta po obitelji – nije mi lako – mislim da stručnjaci za statistiku smatraju kako je važno održavati rast populacije. Tri djeteta po paru. Kada ovo opadne, događa se drugi ekstrem, poput onoga što se događa u Italiji. Čuo sam, ne znam je li istina, kako 2024. godine neće biti dovoljno novaca za isplatu umirovljenicima zbog pada u populaciji. Htio bih vam ukazati na nešto, ključnu riječ, na koju se Crkva uvijek poziva – odgovorno roditeljstvo. Kako doći do toga? Pomoću dijaloga. Svaka bi osoba trebala sa svojim župnikom razgovarati o tome kako biti odgovoran roditelj. Uzmimo primjer koji sam spomenuo ranije – žena koja čeka osmo dijete, a prethodnih sedmero je rodila putem carskog reza. To je neodgovorno. Ta žena može reći: „Ne, imam povjerenje u Boga.“ No Bog nam daje sredstva s pomoću kojih možemo biti odgovorni. Neki misle – ispričavam se na jeziku – kako bismo bili dobri katolici, moramo biti poput zečeva. Ne. Odgovorno roditeljstvo. Ovo je činjenica i zato u Crkvi postoje bračne skupine, stručnjaci u ovoj temi, svećenici, svatko može pronaći nekoga da ih savjetuje; znam toliko ljudi koji su sposobni pomoći drugima. Hvala vam što ste me pitali ovo pitanje.

Druga zanimljiva stvar s kojom se susrećem jest da je za siromašne dijete najveće blago. Treba i ovdje biti razborit, ali za njih je dijete blago. Neki kažu „Bog zna kako će mi pomoći“ i možda neki od njih nisu razboriti kada se radi o ovoj stvari. Važno je odgovorno roditeljstvo, pokušajmo uočiti darežljivost s kojom svaki otac i majka gleda na svoje dijete.

Elisabetta Pique, La Nacion: Predstavljajući španjolsko govorno područje, postavit ću dva pitanja. Vidjeli smo kako ljudi cijelo vrijeme plaču u Taclobanu, čak su i novinari plakali. Jučer ste rekli kako svijet treba proplakati. Želim vas pitati, je li taj trenutak – koji je bio iznimno dirljiv – bio za vas najdirljiviji trenutak? To je prvo pitanje. Drugo pitanje se odnosi na rekord koji ste jučer oborili, prešli ste rekord koji je postavio Ivan Pavao II. na istom mjestu, bilo je prisutno šest ili sedam milijuna ljudi. Kako vam je bilo vidjeti to mnoštvo – kardinal Tagle nam je rekao kako ste ga za vrijeme mise pitali koliko je ljudi prisutno? Kako se osjećate znajući da ste premašili bivši rekord i postali papa kojemu je najveći broj ljudi bio prisutan na misi? Hvala vam.

Papa Franjo: Najemotivniji trenutak za mene je bila misa u Taclobanu. Vrlo dirljivo. Vidjeti Božji narod kako stoji mirno i moli, nakon katastrofe koja ih je pogodila. Razmišljajući o svojim grijesima i tim ljudima koji su se nalazili ispred mene bio sam dirnut. Za vrijeme mise osjetio sam se izmoreno, gotovo nisam mogao govoriti. Ne znam što mi se dogodilo, možda je bilo previše emocija, nisam siguran. Posebno sam uočio pokrete: geste kojima su se kretali. Svaka pojedina gesta. Dok sam prolazio pored njih otac bi učinio ovo (podigao dijete) i ja bih ga blagoslovio, on bi se zahvalio. Za njih je blagoslov bio sve što su tražili. Razmišljao sam – ja koji toliko puno očekujem – želim ovo i želim ono. Mislim da je to dobro za mene, ne? Dirljivi trenuci. Kada sam saznao da smo sletjeli u Tacloban uz vjetar od preko 70 km/h, ozbiljno sam shvatio upozorenje kako moramo otići prije jednog sata jer bismo se onda mogli naći u još većoj opasnosti. Unatoč ovolikom velikom odazivu, osjetio sam se izmorenim. Ovo je Božji narod i Bog je bio prisutan. Radost Božjeg prisustva nam svjedoči kako smo svi mi (svećenici) sluge ovog naroda, ovi ljudi su protagonisti. Druga stvar se odnosi na suze. Jedna stvar koju ljudi izgube kada se nakupi previše bogatstva ili kada su vrijednosti krivo shvaćene ili kada se naviknemo na nepravdu, zbog kulture odbacivanja, jest sposobnost zaplakati. Ovo je milost koju moramo tražiti. Postoji prekrasna molitva u starom misalu za suze. Mislim da je zvučala ovako: „O Gospodine, koji si dopustio da Mojsije sa štapom proizvede vodu iz kamena, učini isto s kamenom koji je moje srce, kako bi voda suza potekla“. Radi se o prekrasnoj molitvi. Mi kršćani moramo tražiti milost suza. Posebno bogati kršćani. Plakati zbog nepravde i plakati zbog grijeha. Suze otvaraju put razumijevanju nove stvarnosti, i novih dimenzija prema stvarnosti. Ovo se odnosi na ono što me jedna djevojka pitala i što sam joj rekao. Ona je bila jedina koja me pitala ovo pitanje na koje nema odgovora: zašto djeca pate? Veliki se Dostojevski zapitao ovo isto pitanje, ali nije pronašao odgovor. Zašto djeca pate? Ona, sa svojim suzama, žena koja je plakala. Kada govorim kako je važno da žena bude bolje shvaćena u Crkvi, to ne znači da im se samo pruži bolja služba poput tajnice dikasterija – iako bi to bilo dobro. Ne, nego želimo čuti njihovo iskustvo, kako one gledaju i osjećaju stvarnost oko sebe. Žene gledaju na stvarnost s drugačije pozicije, širom slikom. Volio bih još naglasiti što sam rekao jednom mladiću koji neprestano radi, on daje i daje, organizira pomoć za siromašne. Ne smijemo zaboraviti da i mi trebamo biti prosjaci – za njih. Siromašni nam donose Evanđelje. Ako odbacimo siromaštvo iz Evanđelja, ne možemo razumjeti Isusovu poruku. Siromasi nam donose Evanđelje. Ja idem evangelizirati siromašne, može, ali dopusti da i oni progovore tebi kroz Evanđelje. Oni nose vrijednosti koje ti nemaš.

Hvala vam na vašem radu, cijenim ga. Hvala vam puno. Znam da se radi o osobnoj žrtvi. Hvala vam puno. Volio bih posebno zahvaliti našoj dopisnici, čiji je danas rođendan (Valentina Alazraki). Ne smijemo reći koliko je stara, ali radili ste ovdje od kada ste bili dijete, kao dijete. Sve vam najbolje želim.

Alan Holdren/ Andrea Gagliarducci | CNA

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net