Riječi koje Ivan Pavao II. upućuje ženama koje su pobacile odražavaju na osobit način mišljenje koje Crkva ima o njima i što bi im htjela reći:

“Crkva zna kolike su uvjetovanosti mogle utjecati na vašu odluku, i ne sumnja da se u mnogim slučajevima radilo o tegobnoj, možda dramatičnoj odluci. Vjerojatno rana na vašoj duši još nije zarasla. U stvari, ono što se dogodilo bilo je i ostaje duboko nepravedno. Pa ipak, ne dopustite da vas zahvati obeshrabrenje i ne ostavljajte nadu. Znajte razumjeti, prije svega, to što se dogodilo i protumačite to u istini. Ako to još niste učinile, otvorite se ponizno i povjerljivo pokajanju: Otac svakog milosrđa očekuje vas da bi vam ponudio svoj oprost i svoj mir u sakramentu pomirenja. Zamijetit ćete da ništa nije izgubljeno i moći ćete tražiti oprost i od svog djeteta, koje sada živi u Gospodinu. Pomognute savjetom i blizinom prijateljskih i stručnih osoba moći ćete stati sa svojim patničkim svjedočanstvom među najgorljivije branitelje prava svih na život. Svojim zalaganjem za zaštitu života, okrunjenim eventualno rođenjem novog stvorenja, prihvaćanjem i pažnjom prema ljudima koji su najpotrebniji ljudske blizine, bit ćete tvorci novog načina gledanja na život čovjeka.”1

Borba protiv pobačaja

Jedina stvarna snaga vrijedna spomena koja se suprotstavlja ovom iznimno jakom mehanizmu ubijanja jest Katolička Crkva i njezini saveznici, i to svojom trostrukom službom istine, ozdravljanja i pomaganja.

  • Služenje istini

Ako protivnici zasada samo drže uši zatvorene kao ljudi kad je Stjepan bio kamenovan, Crkva mora, bilo to zgodno ili nezgodno, reći istinu:

−    istinu o tome kada “čovjek”, dakle osoba koja će reći “ja”, počinje postojati (ne: “ljudski život”, jer “ljudski je život također ljudska spolna stanica, kao i ljudski, još živući organ, kao i uzgoj od ljudskih stanica”);

−    istinu o nepovredivoj svetosti života svakog čovjeka od početka i neovisno o njegovoj kvaliteti.

Obrana pobačaja kao “dobro pravo žena” ili čak i dužnost, kada je dijete “neželjeno”, započinje uvijek od jedne od dviju točaka. Tvrdi se da “ono” što raste u ženi uopće nije čovjek ili se poriče nepovredivost nevinoga, ljudskog života i podvrgava se prosudbi odmjeravanja koja može biti i njemu na štetu: naime onda kada dotični čovjek ima neke nedostatke i, tako reći, ne može postići traženi postotak kvalitete.

– Istina o čovjeku koji je stvoren za Boga

Kako se možemo tako varati? Ivan Pavao II. podsjeća u svojoj životnoj enciklici na ono što je Koncil rekao: čovjek sam sebi, kada zaboravi Boga, “postaje neshvatljiv”. Od slike Božje čovjek postaje živo biće među mnogim drugima, postaje “jedna stvar” kojom se može raspolagati.2 Epidemija pobačaja današnjeg svijeta posljedica je zaborava Boga, ona je dio one ledene hladnoće koja nastaje kada se, prema grandioznoj slici F. Nietzschea, zemlja odvaja od njezina sunca, naime Boga, i srlja u mrtvi svemir ateizma.

Stoga u ovoj borbi između života i smrti ništa toliko ne pomaže kao vjera u Krista koji je došao da imamo život u izobilju (usp. Iv 10,10).3

−    Istina o Božjoj zapovijedi koja kaže da nikada nije dopušteno ubiti nedužnu osobu.4 To je ispravno tumačenje pete zapovijedi.

−    Istina o tome što pobačaj uistinu i jest. Zna se kako je u današnjem svijetu medija tabuirana tamna, sablasna strana pobačaja.5

−    Istina o pobačaju u svjetlu Božjih zapovijedi. Objektivno je riječ o svjesnom ubijanju nedužnoga, tj. o ubojstvu i time je pobačaj teški grijeh.6 Pritom je subjektivni grijeh često posve različito podijeljen, ponekad posve drukčije nego što se to vjeruje. Jer nerijetko je, kako Ivan Pavao II. kaže, pobačaj – prije svega nakon spolnog nasilja – “prije zločin kojim se treba opteretiti čovjeka i sudjelovanje okoline, nego krivica koja se treba nametnuti ženi”.7

−    Istina o lošim posljedicama pobačaja koje ženu čine drugom žrtvom. Kod toga su žene koje pate od posljedica pobačaja (stručno nazvane PAS = post-abortion-syndrom), zapravo one zdrave, a one koje pobačaj “obave” bez vidljive reakcije mnogo su teže bolesne, jer im je duša otvrdnula i jer im je savjest oslijepila. Kada netko neku ozljedu čak i ne osjeća, mora da su živci već uništeni, a rana je posebice opasna! Kako jake mogu biti ideologije koje zasljepljuju ljude pokazuje rasprava o medicinskim posljedicama kemijske kontracepcije koja nije vođena: samo povremeno dolaze izvještaji – sve do smrtnih slučajeva kao posljedica uzimanja pilula – u javnost, ali onda opet nastupa šutnja i posljedice se ne prosuđuju.

−    Istina o tome koju pogibelj za svijet predstavlja globaliziranje pobačaja. Majka Terezija uvijek je govorila “da je pobačaj glavni rušitelj mira u današnjem svijetu”. Njezina je logika nepobitna: “Ako jedna majka može ubiti svoje dijete, što tebe i mene onda sprečava da jedno drugo ne ubijemo?”

Ono što Crkva kaže o pobačaju, Ivan Pavao II. u svojim je snažnim riječima, koje podsjećaju na inače samo dogmama pridržani crkveni jezik, izrazio ovako:

“Prema tome, vlašću koju je Krist predao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima koji su u više navrata osudili pobačaj i u prethodno citiranom savjetovanju jednodušno se složili glede ovoga nauka – izjavljujem da izravni pobačaj, tj. hotimični kao cilj ili sredstvo, sačinjava uvijek teški moralni nered, jer sadrži namjerno ubojstvo nedužnoga ljudskog bića. Taj je nauk utemeljen na prirodnom zakonu i na napisanoj Riječi Božjoj, njega prenosi predaja Crkve i naučava redovno i opće učiteljstvo. Nikakva prilika, nikakva svrha i nikakav zakon na svijetu neće moći dopustiti jedan čin koji je u biti nedopustiv, jer je protivan zakonu Božjemu, napisanom u srcu svakog čovjeka, razumom prepoznatljiv i od Crkve proglašen.”8

  • Služba izlječenja – kada je izvršen pobačaj

Čak i ateistica Simone de Beauvoir zna “koliko se samo žena muči zbog sjećanja na dijete koje nije rodila”. Patnja nakon pobačaja “pogađa” cijelu ženu, stoga je potrebno liječenje od PAS-a koje uključuje suradnju svećenika, liječnika i psihologa. Najvažniji zadatak Crkve u tome je ne samo da ženama kao i liječnicima i muškarcima sukrivcima propovijeda opraštanje grijeha, nego da im ga daruje, ponajprije sakramentom ispovijedi. Što joj brže uspije da ponovno zadobije ovaj sakrament, tim će prije moći dati svoj poseban doprinos za liječenje rana pobačaja. Crkva treba poručiti ženama:

−    “Hajde, dakle, da se pravdamo, govori Jahve. Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” (Iz 1,18)

−    “Pa kad bi koja (žena) i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao.” (Iz 49,15-16)

−    Vaša su djeca kod Boga, ona se mole za vas – tako je rekla Marthe Robin, velika mističarka 20. stoljeća. Jer dijete smije sebi reći: “Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti.” (Ps 27,10)

  • Služba pomoći – ponuda u krizi

Crkva mora sve učiniti da ugroženim ženama ponudi potrebnu pomoć savjetovanjem i duševnom podrškom, ali i materijalnim ponudama svake vrste. Ovaj trud s ciljem spašavanja ne treba ništa ispustiti: demonstracije, javna okupljanja, osobne razgovore i ohrabrenja, novčanu potporu, pronalaženje prostora za stanovanje, primanje u obiteljsku zajednicu… što je uvijek baš potrebno i što nedostaje. Nitko se ne treba izuzeti. Ma kako institucije bile važne, bez osobnog odnosa, prije svega žene prema ženi, “krugovi spašavanja” ne stižu do onih koji ih očajnički iščekuju. Kada žena prevlada krizu i odluči se za dijete, onda zalaganju nije kraj, nego se tek pravo treba početi pitati što je potrebno da žena može na prikladan način dobiti dijete i odgajati ga.

Osobito je važno uzeti u obzir ponudu obitelji koje žele njegovati dijete. Jer one ženi u potpunom miru omogućuju da odluči i to, a to je ovdje važno, a da dijete “u međuvremenu” smješteno u domu ne mora “platiti” vrijeme čekanja duševnim odricanjima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andreasa Launa “Ljubav i partnerstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. 

1 Ivan Pavao II., Evangelium vitae, 99.
2 Usp. Ivan Pavao II., Evangelium vitae, 22.
3 Usp. Ivan Pavao II., Evangelium vitae, 28.
4 Usp. Ivan Pavao II., Evangelium vitae, 57.
5 Usp. H. Wagner, Medien-Tabus und Komunikationsverbote.
6 Usp. Ivan Pavao II., Evangelium vitae, 58.
7 Ivan Pavao II., Pismo ženama, br. 5.
8 Ivan Pavao II., Evangelium vitae, 62.