S politologom Jakovom Žižićem, asistentom na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, razgovarali smo o izborima za Europski parlament koji će se održati u nedjelju 26. svibnja, kampanji koja im je prethodila i mogućim posljedicama izbornih rezultata na hrvatsku političku scenu.

– Čini se kako je kampanja za ove europske izbore prošla bez nekih dinamičnijih tonova?

Jedan ogranak politološke teorije smatra europske izbore „drugorazrednim“. Uvijek ih karakterizira slaba izlaznost, a Hrvatska je tu među zemljama s najnižim izlaznostima u Europskoj uniji. Politička teorija izbore za Europski parlament vidi kao neku vrstu testa popularnosti vlade i parlamentarne većine. Činjenica jest da naši građani izbore za Europski parlament ne prepoznaju kao nešto važno, kao što niti ne prepoznaju političku moć te institucije. Govori o tome i činjenica da je odaziv na izbore za Europski parlament dvostruko manji nego onaj za Sabor.

– Pa koji su razlozi takve percepcije?

Europski politički sustav jest nejasniji nego što je to nacionalni politički sustav. U Hrvatskoj je jasna situacija: vlada proizlazi iz parlamentarne većine, ako tu većinu nema onda ‘pada’. U Uniji je to drugačije i odnosi između zakonodavne i izvršne vlasti puno su kompleksniji. To ljudima nije jasno, čak i politički stručnjaci imaju problem s objašnjavanjem toga sustava.

Nadalje, vjerojatno je i proces našeg priključivanja Uniji koji je dugo trajao i bio zahtjevan ostavio traga. Naposljetku, i odaziv hrvatskih građana na referendum o priključenju bio je nizak.

Zbog svih tih razloga, hrvatski građani i dalje imaju takav odnos prema europskim izborima. Unatoč trudu političke klase i medija da podignu interes građana za njih to se ne događa. A to nije dobro jer ti izbori imaju svoju važnost kada znamo da Unija svojim javnim politikama utječe i određuje naš svakodnevni život.

Ali, činjenica jest da među građanima općenito postoji sve manji interes za politiku te jača uvjerenje o politici kao „prljavoj djelatnosti“ što smatram jako lošim. Politika je i dalje područje gdje postoji mogućnost borbe za opće dobro, a ljudi tu percepciju gube što je loše.

Ali, valja reći kako niti politička elita ne doprinosi svojim potezima većem sudjelovanju građana. Dovoljno je podsjetiti na činjenicu da hrvatski birači kod mogućnosti preferencijalnog glasovanja mogu promijeniti redoslijed izborne liste tek ako neki od kandidata dobije 10 posto glasova, dok je u drugim državama EU-a tako postotak dvostruko niži. Kako ljude potaknuti na politički angažman kada im otežavate utjecaj na izbor svojih političkih predstavnika? Taj utjecaj mora biti povećan ako želimo veći angažman ljudi.

– Smatrate kako stanovitom nezainteresiranošću građani propuštaju sudjelovati u važnim procesima?

Svakako. Moramo biti svjesni činjenice da smo dobar dio svojega suvereniteta podijelili s Unijom. Postoji niz javnih politika koji to pokazuju. Uzmimo za primjer poljoprivrednu politiku, koja je nama Hrvatima važna, gdje Unija postaje ključna za njezino formiranje. Ili primjer pomicanja ljetnog vremena, gdje odluke Europskog parlamenta imaju utjecaj na našu svakodnevicu.

Dakle, Europarlament je važan u čitavom nizu situacija – od javnih politika gdje odlučuje o izdašnim financijskim sredstvima do naše svakodnevice. Čak i u politikama koje su pod nadležnošću nacionalnih država – poput socijalne ili mirovinske – sve je veći utjecaj Unije.

Nije, dakle, nimalo svejedno koga tamo šaljemo i moramo biti svjesni važnosti europskih institucija. Često se javljaju prigovori kako se politika otuđila od ljudi i kako je u rukama eurokrata i birokrata, ekonomske i političke elite. Upravo je zato važno da u Europski parlament, koji ima veće ovlasti nego prije, biramo ljude koji istinski predstavljaju interese građana. Doduše, kada bi ovlasti parlamenta bile jednako velike kako su to u nacionalnim sustavima, dakle kada bi parlament birao izvršnu europsku vlast, onda bi taj utjecaj bio još veći, a samim time i interes građana. Ali, izbori su važni i ovoj situaciji.

– Kako komentirate stanje na „konzervativnoj“ sceni gdje je došlo do političke diferencijacije i dijeljenja te opcije na nekoliko lista?

Moram reći da je to određenje „konzervativan“ prilično nejasno u ovom slučaju. Konzervativizam može biti primijenjen na svjetonazorska, moralna pitanja, ali može se odnositi i na ekonomiju gdje je blizak neoliberalnoj doktrini. Među desnim strankama u Hrvatskoj ne postoji neka ekonomska neoliberalna politika. Tako da mi se čini kako je opis „demokršćanski“ tu precizniji jer preciznije definira stanoviti odnos prema ekonomskim i socijalnim pitanjima.

U Hrvatskoj postoji klasična podjela na „ljevicu“ i „desnicu“ i ta se podjela dobrim svojim dijelom temelji na podjeli u odnosu prema religiji, povijesti…Ne na odnosu prema ekonomsko-socijalnim pitanjima, što je problem. Glavne stranke „lijevog“ i „desnog“ mainstreama imaju sličnu ekonomsku i socijalnu politiku, dok je razlikovanje u povijesno-simboličkim te moralnim pitanjima. Mi ne smijemo smetnuti s uma da je, recimo porezna politika, ideološko pitanje par excellence. Ideološko je pitanje hoćete li javnim novcima spašavati državne tvrtke. To kod nas nije definirano i zato imamo pojavu gdje ne znate tko što zapravo zastupa.

– Međutim, ta stanovita nejasnoća nazočna je i unutar te kategorije demokršćanstva gdje pojedini političari, primjerice, po pitanju abortusa zauzimaju kompromisna stajališta, u neskladu s kršćasnkim naukom?

Tu je temeljno pitanje jeste li mainstream ili ne. Onoga trenutka kada netko tradicionalnijih nazora želi ući u taj politički manistream, skloniji je, primjerice stajalištu „ja sam protiv pobačaja, ali nisam za zabranu“ i sličnim. Oni koje mainstream ne zanima moći će biti otvoreniji po tom pitanju i reći da je pobačaj ubojstvo i da ga treba zabraniti. Pozicija mainstreama povećava sposobnost političkog manevriranja.

– Ali, to znači gubljenje političke principijelnosti?

Da. Činjenica jest da što ste bliži političkom mainstreamu to se ideološki fluidniji. Gubite koherentnost, postajete proturječni. Onaj koji je dalji od mainstream može sebi dopustiti izraženiju svjetonazorsku definiranost i biti jasniji u svojim moralnim stavovima. Kada kažem „mainstream“ mislim prije svega na one parametre definirane na globalnoj političkoj razini, koje mi u Hrvatskoj jednostavno preuzimamo. Kao manja zemlja, samo preuzimamo tu europsku ideju o tome što je politički prihvatljivo, a što ne.

– Mogu li onda ovi izbori na neki način, „raščistiti“ tu situaciju na hrvatskoj desnici?

Europski izbori su, kako sam već rekao, neka vrsta referenduma o popularnosti aktualne vlade. To bi trebalo otvoriti veći prostor i za stranke, recimo tako, koje su „radikalnije“, „prosvjedne“. Kod nas, prema svemu sudeći, situacija je i dalje takva da dvije najveće stranke i dalje dobivaju najveći broj glasova. Te dvije stranke funkcioniraju kao „izborni strojevi“, to je činjenica. Pitanje je koliko se sada tu mogu probiti neki drugačiji glasovi.
Prema svemu sudeći, ne čini se kako će nam ovi izbori donijeti neke dalekosežnije zaključke o našoj političkoj sceni ili posljedice po nju. Ankete pokazuju kako će u Europski parlament ući već očekivane političke grupacije, a prilično velike šanse za ulazak imaju liste Marijane Petir i Mislava Kolakušića. Ali, postoji čitav niz stranaka za koje ne znate bore li se one zapravo za ulazak u Europarlament ili jednostavno za primat. Posebice kada govorimo o situaciji na „desnoj“ sceni gdje se očito vodi borba za stožernu stranku mogućeg okupljanja i grupiranja u budućnosti.

Jednu stvar bih primijetio…Kada je HDZ na vlasti, to ostavlja dosta prostora za prozivanje te stranke s nekih desnijih pozicija. Da ne odgovara zahtjevima svoga biračkog tijela. Često čujemo taj argument o velikoj diskrepanciji između HDZ-ove elite i njegova biračkog tijela. Mene taj argument baš ne uvjerava. Ne čini mi se da je biračko tijelo HDZ-a toliko udaljeno od elite stranke za koju glasa. Birači bi se, da je doista tako, ipak udaljili od HDZ-a. Imamo posla s biračkim tijelom koje ipak dijeli raspoloženje vodstva stranke. O tome govore i rezultati stranaka te desne opozicije.

– Što biste onda, kao politolog, poručili hrvatskim građanima. Zašto je važno da izađu na izbore?

Ja sam profesor katoličkog sveučilišta i trebam podsjetiti kako katolički socijalni nauk jasno govori o potrebi sudjelovanja građana u demokraciji. Ako nema toga sudjelovanja, onda nema niti istinske demokracije u kojoj su građani informirani i sudjeluju u političkom životu svoje zajednice. To sudjelovanje socijalni nauk Crkve jasno podržava i potiče.

Nadalje, mislim kako je važno da jačamo taj demokratski segment liberalne demokracije. Puno se govori o pravima, individualnim slobodama, ustavom zajamčenim pravima, cijelom tom liberalnom segmentu liberalne demokracije koji je iznimno važan. Ali, nemojmo zaboraviti da je taj demokratski segment jednako važan i da bez političkog sudjelovanja, narodne volje i narodne suverenosti nema demokracije. Narod mora utjecati na političke odluke. Sada svjedočimo suprotstavljanju izražavanju te narodne volje kroz formu izravne demokracije i referenduma. Nije tajna da jednom dobrom dijelu političkog establišmenta odgovara slaba izlaznost ljudi i zato je potrebno da građani budu svjesni važnosti političkog alata koji imaju na raspolaganju – a to su izbori. Moramo jačati taj demokratski segment liberalne demokracije koji znači priznavanje volje većine, uz, naravno, poštivanje prava manjine.

Nadalje, imajmo na umu kako je veliko pitanje možemo li mi dana, u uvjetima pluralne demokracije, naći na političara koji će odgovarati na sve naše zahtjeve. Možemo li mi naći političara koji će adekvatno odgovarati na sve etičke zahtjeve kršćanstva? Moram priznati da tu nemam odgovor…

– Ali, ne možemo odustati od tih zahtjeva?

Nikako. Moramo zadržati visoke prohtjeve prema našim političkim predstavnicima i moramo nastaviti tražiti od njih da zastupaju kršćanske vrijednosti u politici. To je ključno. Potrebno je pažljivo vrednovati i procjenjivati aktivnosti onih političara koji ih zastupaju. Na vrlo konkretan način. Aktivno ih provjeravati, pratiti što rade i koliko doista zastupaju ono što deklariraju. Tu je jako važna uloga medija.

Ako netko u svojoj javnoj politici zastupa kršćanske vrijednosti onda je potrebno pomno provjeriti njegova glasanja u Saboru i iz toga vidjeti koliko ih vjerno slijede.

Ta je dosljednost važna jer onda ona donosi i precizno definirana stajališta koja potom pomažu politički se sukobljavati u raznim koncepcijama upravljanja državom. Obično se govori kako treba izbjegavati „ideološke“ sukobe. Ja, pak, mislim da moramo biti vrlo jasni u svojim stajalištima, naučiti ih vjerno zastupati i potom se politički sukobljavati za njih. Pri čemu svoje neistomišljenike trebamo doživljavati kao političke suparnike, a ne neprijatelje.

Goran Andrijanić | Bitno.net