TONČI MATULIĆ O NOVOM ATEIZMU (2)

Tko misli da se Boga može opovrgnuti znanstvenim eksperimentom, taj se odrekao zdravog razuma

Bitno.net će prenijeti u dva dijela izvrstan tekst prof. dr. sc. Tončija Matulića o fenomenu tzv. “novog ateizma”. U tekstu originalno objavljenom u časopisu “Crkva u svijetu” u prosincu 2010. profesor zagrebačkog KBF-a “obračunava” se s glavnim tezama novog ateizma i njegovih korifeja poput Richarda Dawkinsa, Sama Harrisa i drugih

Dawkins

Anglikanski teolog iz Oxforda Alister E. McGrath, koji je, nota bene, i sam bio ateist u mladosti, objavio je knjigu samo šest mjeseci prije Dawkinsove knjige, dakle u mjesecu ožujku 2006., i to pod naslovom Suton ateizma. Uspon i pad nevjere u modernome svijetu,[1] u kojoj iznosi svoje viđenje uspona i polaganog nestanka modernog ateizma. Iščezavanje ateizma McGrath je posebno prepoznao u revivalu – ponovnom buđenju – pentekostalnog i evangeličkoga kršćanstva među protestantima i, analogno tome, karizmatskoga gibanja u Katoličkoj crkvi. Isto je prepoznao i u rastućoj potražnji za religioznim i duhovnim iskustvima među širokim masama raskršćanjenoga zapadnog svijeta. Povratak religije u postmoderno društvo je, dakle, glavni argument u McGrathovu obrazloženju sutona ateizma kao masovne društvene i kulturne pojave u zapadnim društvima.

Zasigurno je upravo McGrath bio najviše iznenađen pojavom novog ateizma, koja ga je natjerala na raspravu s oxfordskim kolegom Richardom Dawkinsom. McGrath je s Dawkinsom već ranije vodio dijalog, kritizirajući njegovo poimanje religije. [2] Sad je protiv Dawkinsovih obmana bio prisiljen nastupiti više polemički. U mjesecu lipnju 2007. godine Alister McGrath i Joanna Collicutt McGrath objavili su zajedno knjigu Dawkinsova obmana? Ateistički fundamentalizam i nijekanje božanskoga.[3] U knjizi McGrathovi ne napuštaju uvjerenje da religija u postmodernom društvu proživljava renesansu, ali istom priznaju da ateizam nije sasvim mrtav. Ateizam je samo promijenio svoju strategiju djelovanja, preobrazivši se u jednu “novu svjetovnu religiju” koja nagovještava rat tradicionalnim religijama. Glavna optužba tiče se njegovanja praznovjerja i raspirivanja religijskog fundamentalizma. No, McGrathovi pokazuju da je novi ateizam jednako, možda čak i više fundamentalistički nastrojen od religijskih fundamentalizama. Paradoksalno je, ali istinito da ponovno buđenje religije u postmodernom društvu uzrokuje ponovno buđenje ateizma. Novo buđenje vjere izaziva novo buđenje nevjere. Ispada da ćemo odsad stanje vjere morati vrednovati i stanjem nevjere u suvremenom društvu.

Nadalje, Charles Taylor, kanadski filozof, također je snažno naglasio argument ponovnoga vjerskog buđenja, posebno u SAD-u. No za njega se to buđenje najviše očituje u obliku fundamentalističkih i fanatičkih izraza različitih kršćanskih denominacija te islamskoga fundamentalizma diljem svijeta. Za Taylora je pojava novog ateizma usko povezana s pojavom i širenjem religijskih fundamentalizama. Novi ateizam je za njega sekularna reakcija na religijsku akciju protiv modernih vrijednosti zapadnih društava.[4]

Tekst nastavlja ispod oglasa

Taylor također ističe da uzroke pojave novog ateizma treba tražiti u nepodnošljivom teretu stavljenom na pleća moderne prirodne znanosti, osobito evolucijske biologije, a on se sastoji u uvjerenju mnogih prirodoznanstvenika da konačno moraju dokazati da Boga nema ili, ako ne to, onda barem da su sve, ama baš sve religije, uključujući i kršćanstvo, čisti proizvod prirodnoga evolucijskog procesa. Od prirodne znanosti očekuje se da konačno prihvati zahtjeve materijalističkoga redukcionizma kao jedine važeće spoznaje za čovjeka. Slijedom toga religija je proizvod prirodne selekcije i borbe za opstanak i ništa više od toga.[5]

U prije spomenutom fundamentalističkom smislu novi ateizam predstavlja fanatički i utoliko iracionalni strah od religije, na koju gleda kao na izvor i korijen svih zala kako danas, tako i u čitavoj povijesti čovječanstva. U tom smislu novi se ateizam otkriva novim samo u iracionalnom strahu. Novi ateizam nije zaokupljen solidnim argumentima, nego je zaokupljen vlastitim strahom od religije, koja bi opet mogla preuzeti značajniju ulogu u suvremenom društvu.

U prije spomenutom materijalističkom smislu novi ateizam predstavlja otvoreni poziv prirodnoj znanosti da se konačno opre­dijeli protiv Boga, odnosno da proglasi materijalizam znanstveno dokazanim i zaokruženim pogledom na svijet, u kojemu nema mjesta za Boga. Tu se radi o ideološkoj zloupotrebi znanosti, jer se od prirodne znanosti zahtijeva metodološki nemoguća misija. Može se zaključiti da su se klasičnom ateizmu istrošile misaone i duhovne baterije te sada u ruhu novoga ateizma pokušava cijelu prirodnu znanost uvući u svoje prljave ideološke rabote. Ideološka zloupotreba znanosti nije nova stvar. Novo je jedno otvoreno i javno pozivanje prirodne znanosti da se također otvoreno i javno okrene protiv religije, da znanstveno linčuje religiju te da definitivno zauzme stav protiv Božje egzistencije. U tom treba prepoznati još nešto više od puke ideološke zloupotrebe znanosti. U tom se razabire otvoreni poziv na odricanje od zahtjeva zdravog razuma.

  Novi ateizam nije zaokupljen solidnim argumentima, nego vlastitim strahom od religije, koja bi opet mogla preuzeti značajniju ulogu u suvremenom društvu. 

Otvoreni poziv prirodnoj znanosti da hipotezu o Bogu proglasi čisto prirodoznanstvenom, te da na čisto prirodoznanstvenim osnovama dokaže kako Boga nema, odnosno kako Bog uopće ne može postojati, nije samo poziv na prekoračivanje metodoloških granica nego je kudikamo više poziv na odricanje od zahtjeva zdravog razuma. Zahtijevati opovrgavanje Božje egzistencije znanstvenim eksperimentom, može samo netko tko se rastao od zdravog razuma.

No odricanje od zdravog razuma je već prepoznato u spisima novih ateista. To dokazuje iracionalnu stranu novog ateizma.

Na temelju svega možemo reći da je novi ateizam samo utoliko nov ukoliko jednim dijelom sikće ostrašćenom, zlonamjernom i jednostranom kritikom protiv religije. Drugim dijelom izražava žestoku, tj. fundamentalističku i fanatičku ili iracionalnu reakciju na ponovno buđenje religije u postmodernom društvu, osobito u prepoznatljivim oblicima islamskih i kršćanskih fundamentalizama. Treba imati stanovito razumijevanje za iracionalnu reakciju novog ateizma prema američkim kršćanskim fundamentalizmima, oso­bito onima, temeljenim na ideologiji kreacionizma, biblijskoga literalizma i inteligentnoga dizajna, koji se predstavljaju kao zakonite znanstvene alternative prirodoznanstvenim objašnjenjima materijalnoga svijeta. U njima nije teško prepoznati neprihvatljive fideističke stavove.

Poznato nam je da Crkva osuđuje i odbacuje fideizam, tj. nauk po kojemu božanska objava nije vjerodostojna po vanjskim znakovima, nego isključivo po subjektivnom doživljaju koji se u svim stvarima ravna naukom Svetoga pisma. Fideizam Sveto pismo koristi i kao izvor znanstvenih spoznaja, čineći znanost izlišnom. [6] Novi ateizam kao reakcija na fideizam teško može sakriti svoje scijentističko lice, tj. nauk po kojemu jedino pozitivnoznanstvena spoznaja vrijedi za čovjeka, a svaka druga spoznaja nemoguća je i nepostojeća. Crkva je isto tako osudila i scijentizam, kao drugu ekstremnu poziciju u odnosu na fideizam. [7]

Opravdano j e reći da novom ateizmu pristaje ime scijentističkog fundamentalizma. No, isto tako držimo da je opravdano reći kako fideističkom fundamentalizmu pristaje ime religioznoga ateizma, tj. samozvane obrane Boga bez dužne pažnje prema autentičnom smislu Boga kršćanske objave. Bog je Stvoritelj svijeta. No Bog je stvaralačka Ljubav. Lice te Ljubavi očitovalo se i darovalo ljudima u životu Isusa Krista – Sina Božjega. Prema tome, logos svijeta objavio se u Logosu druge božanske Osobe. To je glavni razlog koji umjesto radikalnog suprotstavljanja razuma i vjere zahtijeva nužni dijalog među njima.

Ukratko, novi ateizam predstavlja novi aranžman scijentizma koji ostrašćeno reagira na nove aranžmane fideizma svih vrsta.

Posljedično, novi ateizam intelektualna je karikatura sekularnoga fundamentalizma koja sikće mržnjom na odraze svoga lica u ogledalu religijskih karikatura fideističkih fundamentalizama svih vrsta u suvremenom svijetu. Sve to nas, ipak, ne bi smjelo navesti na krivi zaključak da je novi ateizam samo jedna bezazlena pojava na koju bismo mogli i smjeli odmahnuti rukom. Objavljivanje knjiga i članaka, njihovo masovno prevođenje na mnoge svjetske jezike te prodaja u milijunima primjeraka svjedoči da potražnja za ateističkim idejama postoji te da i više od jednoga zainteresiranog takvu literaturu konzumira jer mu uistinu hrani dušu lišenu vjere i osjećaja transcendencije. S ateizmom nema šale ni kad izgleda tako bijedno i smiješno kao što to izgleda novi ateizam.

“Novo” u novome ateizmu – articula fidei novog ateizma

Dogmatika novoga ateizma može se sažeti u nekoliko glavnih teza ili ateističkih članaka vjerovanja, koje su već donekle došle do izražaja na prethodnim stranicama. Dakle, articula fidei novog ateizma mogu se sintetički formulirati kako slijedi:

  1. Priroda je sve. Izvan prirode nema ničega. Sve što postoji, postoji u prirodi kao priroda. Dakle, nema Boga. Nema duše. Nema života poslije smrti. Prvi članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem u jednu, evolvirajuću, slijepu i hladnu prirodu.
  2. Priroda je samoorganizirajuća pojava koju nije stvorio nikakav Bog, nego je plod slučajnih mutacija i prirodnih zakona. Sve što postoji, postoji zahvaljujući zakonitostima evolucije. Drugi članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem u materijalističku varijantu neodarwinističkog evolucionizma.
  3. Svemir nema ni uporišta ni svrhe, premda ljudi mogu živjeti svrhovitim životima. Nema objektivnog smisla. Nema objektivne svrhe. Nema objektivne vrijednosti. Sve je stvar slučaja, spleta okolnosti, a kad su ljudi u pitanju, i stvar dogovora. Treći članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem u besmisleni svemir u kojemu se slučajno pojavio čovjek kojemu se smisao života nameće kao priviđenje, iluzija.
  4. Budući da Bog ne postoji, svako objašnjenje svijeta i uzroka je čisto prirodno i zbog toga se može ispravno shvatiti jedino pomoću prirodne znanosti. četvrti članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem u jednu sveznajuću prirodnu znanost, u jednu jedinu prirodoznanstvenu spoznaju ili u scijentizam.
  5. Sve posebnosti živih bića, uključujući ljudsku duhovnu dušu, inteligenciju, slobodu, ponašanje i vjerovanje, mogu se konačno i uvjerljivo objasniti isključivo pomoću prirodnih procesa i zakonitosti. Sve što postoji je materija, samo što materija poprima različite oblike organizacije i u tim organizacijskim oblicima, manifestira različite funkcije. Peti članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem u materiju kao jedinu zbilju  i jedini temelj cjelokupne zbilje te priznajem redukcionistički materjalizam kao jedini zakoniti izvor spoznaje.
  6. Nadalje, vjera u Boga je ljudska izmišljotina te treba znanstvenom metodom dokazati da je ona posve iracionalna, djetinjasta i utoliko čovjeka nedostojna pojava. Šesti članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem u moć razuma da može likvidirati vjeru u Boga.
  7. Vjera u Boga, ali i religija općenito, izvor je svih zala u svijetu te je stoga treba na etičkim osnovama odbaciti kao nemoralnu pojavu. Sedmi članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem da je religija temelj i izvor svega zla općenito i svakog zla posebno.
  8. čovjek je moralno biće zahvaljujući adaptivnim sposob­nostima ljudske vrste prema zakonitostima slučajnih mutacija i prirodne selekcije u borbi za opstanak. Prema tome, ljudska moralnost ne treba Boga, nego treba samo dobro razumijevanje evolucijskih, neurobioloških i sociokulturnih čimbenika koji su stvorili uvjete za moralno ponašanje. Posljedično, osmi članak novoateističkog vjerovanja može glasiti: Vjerujem da se ljudi bolje ponašaju bez vjere u Boga, budući da ih vjera u Boga nagovara da čine zlo i da kao sljedbenici svojih religijskih vjerovanja uzrokuju neviđene patnje nevinim ljudima.[8]

Osam članaka novoateističkog vjerovanja jesu stožerne teze pomoću kojih novi ateisti objašnjavaju svoje ateističko viđenje svijeta, života, čovjeka i Boga. No njihova misaona građevina ostaje bez uvjerljivih argumenata, jer snagu crpe iz otvorenih napada, jednostrane kritike i neskrivene mržnje prema religiji. Njihova promišljanja nedopustivo i kronično boluju od metodoloških nedostataka. Ne poštuju legitimne razlike između različitih razina stvarnosti s pripadajućim zakonitim načinima ljudske spoznaje. U tom smislu s velikom sigurnošću možemo reći i tvrditi da kronično ne poznaju bit ljudske spoznaje, a kamoli bit religije. Ne poznaju osnovnu dinamiku vjerskog iskustva. Ne znaju ništa istinski relevantno o Svetome pismu. Posve ignoriraju postignuća kršćanske teologije. O naravi i poslanju Crkve, odnosno religije govore kao o “reliktu prošlosti” koji definitivno treba, ako ustreba i na silu, gurnuti u ropotarnicu povijesti.

Možda će zazvučati neumjesno, ali istine radi treba reći da su glavni predstavnici novog ateizma totalni ignoranti osnovnih kršćanskih istina, da posve zanemaruju solidne teološke argumente pomoću kojih kršćanstvo obrazlaže nadu koju svjedoči. Dakle, nemaju elementarnog intelektualnog poštenja, jer ono o čemu govore, uopće ne poznaju. Njihov govor se nameće kao postupak opovrgavanja Božje egzistencije, a pritom ne pokazuju nikakav interes da bi barem htjeli upoznati ono o čemu tako ostrašćeno, ignorantski i ništa manje iracionalno govore.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Keith Ward, već spomenuti oksfordski teolog, ističe da “(…) dok Dawkins govori o teologiji, on, prema vlastitom priznanju, govori 0  predmetu koji ne postoji. Tradicionalna definicija oksfordskih učenjaka glasi da oni sve znaju o ničemu (dok učenjaci s Cambridgea ništa ne znaju o svemu). Tako se profesor Dawkins nalazi u dobroj oksfordskoj tradiciji. Ali kada neki predmet uopće ne postoji, onda se nema što ni znati o njemu. Stoga pretpostavljam da profesor Dawkins zapravo ništa ne zna o teologiji”.[9] No, slično se može reći i za Dawkinsovo poznavanje filozofije, barem u dijelu koji se tiče njegove problematične knjige. I tu su Wardove riječi više nego indikativne: “Ali kad ulazi u svijet filozofie, njegov [Dawkinsov, op. a.] ga žar počinje nadvladavati te se on katkada srozava na stereotipno oponašateljsko pisanje, ne pristupajući više argumentima svojom uobičajenom ozbiljnošću i revnošću.”[10]

Terry Eagleton, teoretičar književnosti, za kojega se ne može reći da slijedi stav uobičajene teološke obrane vjere, glede poznavanja predmeta (religije) izjavio je sljedeće: “U tom pogledu smijem ustvrditi samo da teologiju poznajem otprilike dovoljno da mogu uočiti kad netko poput Richarda Dawkinsa ili Christophera Hitchensa, dvojca koji ću odsada praktičnosti radi svesti na zajednički označitelj ‘Ditchkins’, napamet lupeta o stvarima o kojima nema pojma.”[11] Također i John Haught, izvrsni teološki stručnjak za odnose vjere i znanosti, potvrđuje zabrinjavajuće nepoznavanje religije od strane novih ateista. On ističe da se “njihova strategija zapravo sastoji od prešućivanja bilo kakvog značajnog teološkog glasa koji bi mogao i želio stupiti u razgovor s njima. Kao rezultat tog prešućivanja, intelektualna kvaliteta njihova ateizma nepotrebno je umanjena. Njihovo razumijevanje religiozne vjere dosljedno ostaje na istoj nestručnoj razini kao nepromišljena, praznovjerna i doslovna religioznost onih koje kritiziraju.”[12]

Može se reći da gotovo svi značajniji kritičari novih ateista, s većom ili manjom otvorenošću, naglašavaju jednu te istu opasku vulgarno prosvjetiteljstvo i nedostatno poznavanje predmeta rasprave. U tom je smislu i Klaus Muller, njemački teolog, iznio svoj kritički sud o novim ateistima i njihovom govoru o Bogu i religiji. “Problem rasprave o većini [novoateističkih, op. a.] izdanja jest njihova kvaliteta: među spomenutim autorima [Dawkins, Dennett, Hitchens, op. a.] upravo upadljiva upotreba, bez ikakve nelagode, starih klišeja primitivnog prosvjetiteljstva čini raspravu s njima nevrijednom truda, štoviše, uistinu nemogućom zbog nedostatka intelektualnoga pokrića; dijagnoza je to načina podijeljenog među promatračima koji su slobodni od bilo kakve sumnje – budući da nisu bliski teologiji. Razlog zašto se samo nekoliko natpisa dobro prodaje isključivo u SAD-u, vjerojatno leži u tome što ih se smatra glasnogovornicima skupine ‘nevjernika’ koji su uglavnom osuđeni na šutnju u američkoj političkoj matici”.[13] Novi ateisti strastveno reagiraju na nepodnošljivo stanje života na marginama glavnih društvenih i političkih tokova u suvremenom društvu.

Ne postoji žešći izazov za vjeru u Boga od ateizma, tj. od deklarirane nevjere koja se hrani duhovnošću radikalno suprotstavljenom duhovnosti vjere

Postavlja se pitanje zašto se uopće baviti novim ateistima i njihovim “križarskim pohodom” na religiju, ako u njihovu govoru nema filozofski i teološki relevantnog argumentiranja, nego se on svodi samo na vulgarnu isključivost, nesnošljivost i mržnju prema svemu što ima veze s religijom i vjerom u Boga? Držimo da novi ateizam nije tek jedna bezazlena pojava na koju bismo mogli i smjeli odmahnuti rukom. Objavljivanje knjiga i članaka, njihovo masovno prevođenje na mnoge svjetske jezike te prodaja u milijunima primjeraka svjedoči da ateizam nije mrtav, da potražnja za ateističkim idejama postoji. Zasigurno mnogima novoateističke ideje hrane dušu i srce. Teolog ne bi smio previdjeti činjenicu da su takva duša i takvo srce izgubili osjećaj transcendencije, da su lišeni iskustva vjere u Boga. S ateizmom, dakle, nikad nema šale, pa ni onda kad se njegov govor otkriva ignorantski, kad su motivi zlonamjerni, a argumenti slabašni i zadojeni samo ideološkom nesnošljivošću i mržnjom. Za vjeru i teologiju ateizam je uvijek ateizam, nijekanje Boga, neovisno o tome radi li se o staroj ili novoj, sustavnoj ili zbrkanoj, masovnoj ili sporadičnoj pojavi. Ateizam je vjekovječna provokacija vjeri u transcendentnoga Boga, o kojemu teologija zakonito govori pa ga onda treba zakonito i braniti kad je napadnut. Ne postoji žešći izazov za vjeru u Boga od ateizma, tj. od deklarirane nevjere koja se hrani duhovnošću radikalno suprotstavljenom duhovnosti vjere. Teolog i njegova teologija trebaju stalno bdjeti i biti budne u noćima suvremenih ateističkih izazova i provokacija. Teološka budnost i bdijenje ne poznaju alternativu. To je zahtjev nadnaravne vjere koju kršćanska teologija pretpostavlja.

Odgovor na novoateističku frazeologiju

Novi ateisti uporno ponavljaju da vjera kronično boluje od nedostatka prirodoznanstvenog dokaza. Tu tvrdnju, međutim, nisu ničim dokazali ni potkrijepili, jer vjera nije predmet prirodne znanosti. Jedini dokazi su gomila vulgarnih prosvjetiteljskih fraza i uvreda upućenih na račun religioznih vjernika. Zbog toga moramo izokrenuti njihovu tezu i reći da njihovi prirodoznanstveni dokazi protiv vjere kronično boluju od metodološke pogreške u dokazivanju. Boluju i od nedostatka vjere, dakako, ne vjere u Boga, nego vjere u vrijednost života, a zajedno s tim onda u objektivno, istinito i pošteno prikazivanje egzistencijalnih stavova neistomišljenika.

Novi ateisti, nadalje, uporno uvjeravaju svoje čitatelje da su monoteističke religije “atomske bombe” ispunjene zlom i nemoralom u svijetu te da je konačno došlo vrijeme da im se otvoreno suprotstavi razumom i prirodoznanstvenim dokazima. Navodno ih je vrijeme pregazilo te je vrijeme zaglupljivanja širokih narodnih masa vjerskim sadržajima nepovratno prošlo. I ovdje treba okrenuti tezu i reći da nije religiozna vjera stvorila atomsku bombu, nego ju je stvorila apsolutizirana “znanstvena vjera”, tj. ljudski razum zatvoren poticajima vjere. Upravo je to eklatantan primjer ideološke zloupotrebe znanosti u svrhe koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i ponižavaju dostojanstvo ljudskog razuma.

Novi ateisti uporno i bez dlake na jeziku, u čemu prednjači Dawkins, dobroga i milosrdnoga Boga nazivaju najpogrdnijim mogućim imenima, od luđaka, psihotika i delikvenata do proždrljivca, nasilnika i netolerantnog nasilnika. Zbog toga smo opet prisiljeni okrenuti tezu i reći da ono što čitamo u njihovim pismotvorinama, tj. njihove analize, stavove, prijedloge i zaključke o vjeri smatramo notornim budalaštinama koje sikću otrovom mržnje i netolerancije, žare opsesivnom mržnjom na Boga te šire ostrašćeno neprijateljstvo prema religioznim ljudima. U knjigama novih ateista često nema zdrave logike, nema solidnih argumenata, nema suvisloga dokaznog postupka, postoji samo omalovažavanje, obezvrjeđivanje, zadirkivanje, podcjenjivanje ili, ukratko, pljuvanje po svemu što ima veze s religijom i vjerom u Boga.

Novi ateisti uporno ponavljaju tvrdnju da je vjera intrinzično štetna i opasna, da je moralno zla u svim svojim pojavnim oblicima te da treba sve poduzeti da bi se ona iskorijenila iz društva, a posebno da je treba po hitnom postupku iskorijeniti iz odgoja i obrazovanja, iz politike i međunarodnih odnosa. Opet treba okrenuti tezu i reći da se novi ateisti u očima vjernika otkrivaju kao intrinzično opasni, pa čak i nemoralni, jer povijest izokreću naglavačke, dokazujući da je religiozna vjera odgovorna za ono za što je odgovorna “znanstvena vjera”. Treba reći da je žrtve velikih svjetskih ratova u XX. stoljeću, kojih ima više nego svih žrtava zajedno otkad ljudi ratuju, uzrokovao ljudski razum zatvoren poticajima religiozne vjere, a ne obrnuto. Novim ateistima nedostaje minimum intelektualnoga poštenja. Novi ateisti nemaju puno zajedničkoga s klasičnim predstavnicima ateizma kojima je bilo stalo i do argumenata. Stari su otvoreno napadali, ali su i poštivali, dok novi ateisti gube – makar samo kurtoazno – poštovanje.

Novi ateisti uporno tvrde da sjedište religiozne vjere nije ranjeno ljudsko srce, nego slabi, neprosvijećeni i zatucani ljudski um koji treba privesti razumu i prirodoznanstvenim dokazima kako bi konačno shvatio da je vjera u Boga zapravo stvar nezrelosti, nedoraslosti, i nejakosti čovjeka u vremenima vladavine razuma i znanosti. Opet treba okrenuti tezu i reći da je, primjerice, Pascal govorio da razlozi vjerovanja daleko nadmašuju logiku razuma, jer u vjerovanju nije uključen samo razum, nego nešto što daleko nadvisuje razum – povjerenje i predanje. Vulgarna kritika vjere od strane novih ateista ne promašuje samo bit vjere i vjerskoga iskustva nego promašuje i bit razuma, budući da kod njih razum poprima obilježja svemoći: primjerice da razum može dokazati da Boga nema. Nasuprot tome novi ateisti odriču pravo razumu na one moći koje ima: primjerice, da može spoznati temelj svijeta ili da može shvatiti kršćansku vjeru.

Novi ateisti uporno tvrde da je došlo vrijeme obračuna i s toliko hvaljenom vjerskom tolerancijom u demokratskim društvima. Tvrde da je vjerska tolerancija postala netolerantna i da nas vodi u propast. Novi ateisti pozivaju na netoleranciju prema vjerskoj toleranciji, dakako, u ime konačnog obračuna s vjerom u Boga. Opet moramo okrenuti tezu i reći da vjerska tolerancija nije kapitulacija modernoga društva pred vjerom u Boga, nego je vjerska tolerancija, barem kako je katolici razumiju, evanđeoski zahtjev nasljedovanja Isusa Krista. Stoga prizivanje netolerancije prema vjerskoj toleranciji možemo razumjeti kao fundamentalistički poklič novih ateista da se krene u otvoreni rat protiv vjere, protiv vjernika. Usprkos tome kršćani ljubomorno čuvaju dar ljubavi prema svojim neprijateljima.[14]

Na kraju se opravdano pitamo jesmo li očekivali ovakav intelektualni juriš protiv religiozne vjere od takozvanih prosvijećenih, obrazovanih, naprednih, uglađenih i dobro viđenih ljudi u suvremenom društvu? Kako bilo, svemu tome ne treba pridavati eshatološko značenje, ali to ne treba ni podcjenjivati. Treba njegovati evanđeosku budnost da maleni u vjeri ne budu vrijeđani i omalovažavani. Za teološki upućene mnogo je lakše, no uz vršenje zadaće da stanu u obranu vjere kad je ostrašćeno i vulgarno napadnuta.

Umjesto zaključka

Ljubav prema istini glavni je razlog zašto Dawkinsa, Harrisa, Dennetta, Hitchensa, kao i sve ostale dionike novoga ateizma. teologija treba shvatiti ozbiljno i kritičkom vrednovanju podvrgnuti njihove analize i poglede. Iako se bez pretjerivanja može reći da su knjige novih ateista loše argumentativne i utoliko nemaju nikakvu dokaznu snagu, one u isto vrijeme ipak skrivaju i otkrivaju nešto od stvarnoga stanja duha i svijesti jednoga, i to većega, dijela suvremene znanstvene elite, koja presudno utječe na obrazovanje i oblikovanje javnoga mnijenja u društvu. Ako teologiju takvo stanje duha i svijesti ne zabrinjava, držimo da je onda mora smrtonosno zabrinuti lakoća s kojom nove generacije, primjerice nadobudnih prirodoznanstvenika uzimaju kao (prirodoznanstveno) dokazano ono što uopće nije tako dokazivo, budući da po tko zna koji put treba ponoviti da prirodna znanost ima metodološke granice te, zbog toga, predstavlja samo jedan način ljudske spoznaje i osigurava samo jednu vrstu ljudskoga znanja. Ili se pak uzima kao (prirodoznanstveno) nedokazivo ono što je već na razne načine doživjelo temeljitu i uvjerljivu kritičku provjeru ljudskoga iskustva tijekom mnogih tisućljeća, budući da čovjek, želi li živjeti ispunjenim i  smislenim životom, ne može živjeti samo od prirodoznanstvenih spoznaja, tehničke moći i složenih aparata.

To su razlozi koji bi teologiju morali trgnuti iz “agnostičkoga sna” u kojemu je ona blaženo usnula “snom pravednika”, oslanjajući svoju glavu na formulu metafizičkog agnosticizma po kojemu se o Bogu ništa suvislo ne može racionalno spoznati niti tvrditi. Pa kad se bez ikakve daljnje rasprave pozitivna znanost sakrila iza tvrdnje kako se ništa suvislo racionalno ne može spoznati ni govoriti o Bogu, nisu nam jasni razlozi zbog kojih bi se iza te tvrdnje sakrila i teologija. Za neke ta konstatacija možda spada u sferu subjektivnoga dojma ili čak zanovijetanja. No, držimo da je u igri nešto daleko veće. U igri je vjerodostojnost teološkoga govora danas, zajedno s argumentima koji su sposobni doprijeti i do umova prosvijetljenih, a ne samo do srca pobožnih ljudi, naših suvremenika.

Teologija u susretu s novim ateizmom nije možda na prvome mjestu izazvana na obranu vjere u Boga, nego je kudikamo više izazvana na obranu autentičnog dostojanstva ljudskog razuma

Poznato je da se zadaća teologije ne sastoji u produbljivanju iracionalnih temelja vjere, nego, upravo suprotno od toga, u produbljivanju njezinih racionalnih temelja. Fides qaerens intellectum. Po tom je načelu teološki razum/um (intellectus fid.ei) trajno vezan odgovornošću istraživanja dubljega i obuhvatnijeg razumijevanja objavljene istine, a tu zadaću može vršiti jedino uz pomoć razuma, tj. u otvorenom kritičkom dijalogu vjere s razumom, ali i obratno, u otvorenom kritičkom dijalogu razuma s vjerom.[15] Prema tome, svaki je agnosticizam, u obliku teorije ili prakse, isključen iz teologije kao strategija po kojoj ona može samozadovoljno “spavati na lovorikama” uvjerena da ni jedna pozitivna znanost, počevši od prirodnih preko društvenih do humanističkih, ne može racionalno dokazati da Bog ne postoji. Pritom, međutim, treba imati na umu i drugu stranu medalje. Dominantna suvremena svijest na svim područjima ljudske spoznaje drži i suprotno od toga, naime da pozitivne znanosti ne mogu racionalno dokazati ni da Bog postoji. Dakle, pozitivne su znanosti, u smislu čisto ljudske spoznaje, blagotvornom formulom metafizičkoga agnosticizma pacifizirane. Od njih ne treba očekivati nikakvu utemeljenu i opravdanu provokaciju za vjeru i teologiju, jer su one metodološki slijepe za Boga. Je li to prihvatljivo za katoličku teologiju?

Na kraju, ni to nije ključno pitanje. Ključno se pitanje tiče same teologije, dakako ne samo u kontekstu suvremene universitas studiorum nego općenito. Što teologija, kao Theo-Logia, dokazuje? Ako ona nešto, ipak, dokazuje, onda se pitamo kako ona to dokazuje? Dokazuje li ona to možda iracionalno, tj. mimo ili bez razuma? Tko smije proglasiti moralnu obvezu na prihvaćanje iracionalnoga dokaza? Iz same teologije znamo da njezin intellectus ide zajedno s vjerom, upravo kao intellectus fidei, ali da to nipošto ne znači odricanje od razuma, nego da znači služenje razumu da se on izdigne iznad vlastitih ograničenja, a da pritom ne izgubi dostojanstvo ljudskog razuma. Intellectus fidei pomaže da ono isto što je već u skladu s inherentnom otvorenošću razuma za univerzalno, za beskonačno, za duhovno, za transcendentno, pronađe u svjetlu i okrilju one iste sigurnosti koju posjeduje vjera utemeljena na sebepriopćavajućem Bogu u povijesti spasenja. Sigurnost vjere, dakle, ne zahtijeva ukidanje razuma, nego njegovo prosvjetljenje i uzdignuće do dostojanstva koje mu pripada po Bogu. U tom prepoznajemo razlog zbog kojeg teologija mora biti smrtonosno zabrinuta nad pojavom novog ateizma. Novi ateizam prisiljava ljudski razum da ono što već elementarno ljudsko iskustvo potvrđuje kao iracionalno odsad znanstveni razum proglasi i prihvati kao racionalno – prirodoznanstveno dokazivanje kako Boga nema.

Koliko je paradoksalno, toliko je ujedno i istinito da teologija u susretu s novim ateizmom nije možda na prvome mjestu izazvana na obranu vjere u Boga, nego je kudikamo više izazvana na obranu autentičnog dostojanstva ljudskog razuma.Ne postoji žešći izazov za vjeru u Boga od ateizma, tj. od deklarirane nevjere koja se hrani duhovnošću radikalno suprotstavljenom duhovnosti vjere. A da bi teologija tu zadaću faktički mogla izvršiti, potrebno je da se trgne iz konformističkog “agnostičkog sna” koji privilegira diplomatsku metodu dodvoravanja umjesto otvorenoga kritičkog sučeljavanja s misaonim strujanjima svojega vremena u svrhu dublje spoznaje objavljene istine.

Na kraju naših promišljanja skrećemo pozornost na dvije važne izjave pape Benedikta XVI. Prvu uzimamo iz enciklike Spe salvi u kojoj Papa poziva na nužnu samokritiku suvremenoga doba, ali da pritom “(… ) mora ukorak ići samokritika suvremenog kršćanstva, koje se mora uvijek iznova propitkivati o tome kako ono samo sebe shvaća imajući uvijek pred očima, svoje izvorišne osnove”.[16] Drugu izjavu uzimamo iz enciklike Caritas in veritate u kojoj Papa nedvosmisleno ističe da je “Sudbina razuma bez vjere, opčaranoga isključivim pouzdanjem u tehniku, gubljenje u iluziju vlastite svemoći. Vjera bez razuma, pak, vodi otuđivanju od konkretnoga ljudskog života”.[17] Razvidno je da se teološki nauk današnjega pape, kao uostalom i dojučerašnjega kardinala i teologa, vrti oko njegova nepoljuljanog uvjerenja da razum i vjera trebaju jedno drugo kako bi se mogli autentično izraziti. Razum i vjera ne mogu jedno bez drugoga, a da u svakom tužnom odvajanju ili suprotstavljanju, o čemu najrječitije svjedoči upravo pojava novog ateizma, i razum i vjera ne izgube nešto od svoje autentične naravi i poslanja.



[1]Usp. A. E. McGrath, The Twilight of Atheism: The Rise and Fall of Disbelief in the Modern World, Doubleday, New York – London, 2006.

[2]Usp. A. E. McGrath, Dawkins’ God: Genes, Memes, and the Meaning of Life, Blackwell Publishing, Malden (Ma) – Oxford – Carlton, 2005.

[3]Usp. A. E. McGrath – J. Collicutt McGrath, The Dawkins Delusion? Atheist Fundamentalism and the Denial of the Divine, InterVarsity Press, Downers Grove, 2007.

[4]Usp. R. A. Kuipers, The New Atheism and the Spiritual Landscape of the West: A Conversation with Charles Taylor (Part One of Three), u: http://www. theotherjournal.com/article.php?id=375 (viđeno 18. rujna 2010.).

[5]Usp. Isto. O tome također usp. Ch. Taylor, A Secular Age, Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge (Ma), 2007., 711-727.

[6]Usp. Prvi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija Dei Filius o katoličkoj vjeri, 24. travnja 1870., u: H. Denzinger – P. Hunermann, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, UPT, Đakovo, 2002., br. 3033, [dalje DH].

[7]Usp. Isto, u: DH, br. 3031.

[8]J. F. Haught, God and the New Atheism: A Critical Response to Dawkins, Harris, and Hitchens, Westminster John Knox Press, Louisville – London, 2008., XIII- XIV.

[9]K. Ward, Zašto gotovo sigurno ima Boga…, 8.

[10]Isto, 12.

[11]T. Eagleton, Razum, vjera i revolucija. Refleksije o raspravi o Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010., 12.

[12]J. F. Haught, God and the New Atheism: A Critical Response to Dawkins, Harris, and Hitchens, Westminster John Knox Press, Louisville – London, 2008., XII- XIII.

[13]K. Muller, Neuer Atheismus. Alte Klischees, agressive Tčne, heilsame Provo- kationen, u: Herder Korrespondenz, 11 (2007.), 552.

[14]Opširnije o odgovorima na novoateističke prigovore protiv religiozne vjere vidi u: usp. J. F. Haught, God and the New Atheism…, nav. dj., 15-27. Također usp. D. Bentley Hart, Atheist Delusions: The Cristian Revolution and Its Fashonable Enemies, Yale University Press, New Haven – London, 2009., 219-241.

[15]To je pojednostavnjeno izrečena formula cjeloživotnoga teološkog i učiteljskog napora sadašnjega pape Benedikta XVI. Uzelo bi previše prostora navoditi sva bibliografska mjesta. To su uostalom danas opća teološka mjesta, koja su uglavnom svima dobro poznata.

[16]Benedikt XVI., Spe salvi – U nadi spašeni. Enciklika o kršćanskoj nadi, (30. studenoga 2007.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 22.

[17]Benedikt XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini. Enciklika o cjelovitome ljudskom razvoju u ljubavi i istini, (29. lipnja 2009.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., br. 74 (emfaza je u tekstu).


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 1. ožujka 2014.

Možda vam se svidi