Prenosimo nagovor pape Franje uz današnju molitvu Kraljice neba

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas, posljednjega dana Vazmene osmine, Evanđelje nam govori o prvom i drugom ukazanju Uskrsloga učenicima. Isus se ukazuje za Pesah, dok su Apostoli bili zatvoreni u dvorani posljednje večera, ali pošto Toma, jedan od dvanaestorice nije prisutan, opet se vraća nakon osam dana. Usredotočimo se na ova dva glavna lika, Tomu i Isusa. Prvo ćemo pogledati učenika, a zatim Učitelja.

Apostola Tomu, prije svega. On predstavlja sve nas koji nismo bili prisutni u dvorani posljednje večere kada se ukazao Gospodin, i nismo imali drugih tjelesnih znakova o Njegovom ukazanju. I mi, poput tog učenika, često imamo poteškoća: kako da vjerujemo da je Isus uskrsnuo, da nas prati i da je on Gospodar našega života a da ga nismo vidjeli niti dotaknuli? Zašto nam ne da neki vidljivi znak njegove prisutnosti i njegove ljubavi? Eto, i mi smo poput Tome.

No, ne trebamo se toga sramiti. Pričajući nam Tomin događaj, Evanđelje nam kaže da Gospodin ne traži savršene kršćane, koji neće nikada posumnjati i razmeću se čvrstom vjerom. Ne. avantura vjere sastoji se, kao i za Tomu od svjetla i sjena. U protivnom, kakva bi to bila vjera? Ona poznaje vremena utjehe, poleta i oduševljenja, ali i umora, lutanja, sumnji i tame. Evanđelje nam pokazuje Tominu krizu, kako bi nam reklo da se ne trebamo bojati krize u životu i u vjeri. Mnogo puta nas to čini poniznima, jer nas lišava mišljenja da smo u redu, da smo bolji od drugih. Krize nam pomažu prepoznati sebe kao potrebitima: oživljavaju potrebu za Bogom i omogućuju nam da se vratimo Gospodinu, da dotaknemo njegove rane, da opetovano iskusimo njegovu ljubav kao i prvi put. Bolja je nesavršena i ponizna vjera, koja se uvijek vraća Isusu, nego čvrsta vjera, ali koja je umišljena, koja vjernika čini oholim i bahatim.

Pred Tominom odsutnošću i njegovim hodom, koji je takav često i naš, kako se Isus ponaša? Evanđelje dva puta kaže da je On došao. Prvi put, zatim drugi put, osam dana kasnije. Isus se ne predaje, ne odustaje od nas, ne plaše ga naše krize i slabosti. On se uvijek vraća: kada su vrata zatvorena, on se vraća; kada sumnjamo, on se vraća; kada, poput Tome imamo potrebu da ga sretnemo i dotaknemo izbliza, on se vraća. Uvijek se vraća i to ne moćnim znakovima pred kojima bi se osjećali malenima i neprimjerenima, već sa svojim ranama, znakovima njegove ljubavi koje su primile naše slabosti.

Braćo i sestre, osobito kada osjećamo umor ili trenutke krize, Isus, onaj Uskrsli, želi se vratiti kako bi bio s nama. Samo čeka da ga potražimo, zazovemo, osobito kada se, poput Tome, bunimo, izručujući mu svoje potrebe i sumnje. On se vraća, jer je strpljiv i milosrdan. Dolazi otvoriti vrata dvorana naših strahova i nevjere, jer nam uvijek želi pružiti drugu priliku. Sjetimo se kada smo se posljednji put u trenutku krize i poteškoće zatvorili u sebe, zabarikadirali se vlastitim problemima, ostavljajući Isusa izvan kuće. Obećajmo si da ćemo slijedeći put, u poteškoćama potražiti Isusa, vratiti se Njemu, njegovom oproštenju, onim ranama koje su nas izliječile. Tako ćemo postati sposobni suosjećati s drugima, približiti se neukočeno i bez predrasuda rana drugih.

Gospa, Majka Milosrđa neka nas prati na putu vjere i milosrđa.