“Drugi se nikada ne smije svesti na njegovu pogrešku“, jer pogreška “je epizoda, segment života, a ne jedino i definitivno stanje”. Naprotiv, “potrebno je pomoći svakoj osobi da s ljubavlju nadiđe vlastitu pogrešku”. To piše papa Franjo u uvodu u “Passiamo all’altra riva” (hrv. “Prijeđimo na drugu obalu”, usp. Mk 4,35), knjigu intervjua don Benita Giorgette s Luigijem Bonaventurom, bivšim mafijašem, a sada suradnikom pravde.

Svezak od 194 stranice, kojeg je izravno objavio autor na Youcanprint platformi, kao podnaslov ima riječi “Promjena života? U svakom od nas postoji još jedna obala do koje treba doći”, a “dodatna vrijednost” joj je u Papinom tekstu koji dobro sažima “često i snažno učenje” Svetog Oca “natopljeno u poruci Božjeg milosrđa” prema zatvorenicima, kako pojašnjava don Benito.

Rimski biskup posebice ističe važnost “bratskog ispravljanja” kao “geste ljubavi prema bratu”. To ne znači – pojašnjava – “osjećati se superiorno ili boljim, nego ohrabriti i pomoći drugome da prevlada svoje poteškoće, staviti rame pod njegov problem jer je on u tom trenutku slab, krhak i sruši se ako nema tvog ramena”. Uostalom, dodaje, “ispravljati znači ‘poduprijeti’: ne nabijati drugome grijehe na nos, nego im, budući da si bližnji, pomoći da ih prevladaju, zajedničkim hodom, za ozdravljenje ili za njegov početak”. Zapravo, “drugi će ozdraviti jer je osjetio tvoju ljubav i jer čezne za ljubavlju, da ljubi”. K tomu: “ako se drugoga ostavi u njegovoj zabludi, a da ga se ne ispravi, postajemo suodgovorni, ako mu ne pomognemo to je jednako propustu hitne pomoći”; poput onih koji svjedoče prometnim nesrećama i prođu bez zaustavljanja.

Ponekad se – nastavlja papa Franjo u svojoj analizi – “čovjek gotovo boji da ne bude kontaminiran” zlima, nečistima. Umjesto toga “moram se zainteresirati za njega, preuzeti odgovornost za njega, učiniti sve što je moguće da ga spasim”. Kako? Papa, u svom pastoralnom stilu, navodi niz praktičnih, konkretnih odgovora. “Prije svega – kaže – moram mu dati ono što treba. Odmah. Ljubiti ga iskreno, a zatim patiti zbog grijeha koje čini”. I potom “moliti za njega”, jer “molitva me čini Božjom rukom nad njim, znakom Njegove očinske skrbi kroz moju prisutnost. Duh Sveti će učiniti ostalo”.

Ukratko, sugerira Papa, “mora se napraviti prvi korak”, a “neprimjereno je kada jedna osoba gleda drugu odozgo sa stavom superiornosti”. Ovo “konkretan primjer pronalazi u iskustvu” sugovornika koji je “svojim hrabrim i riskantnim izborom postao sjeme nade posijano u brazdama društva koje je zauzeto isključivo poslovanjem i tisućama obveza, okrenuto od onoga što je stvarno važno. No to je sjeme posijano i u zemljama koje su najviše pogođene pošašću mafije. Kao što svako sjeme, koje prima kišu, propupa i niče, tako se svjedočanstvo mafijaša može ukorijeniti u savjesti i osjećajnosti onih koji žele društvo u kojem ima mjesta za prava osobe, za zakonitosti i dostojanstva priznata svima, posebno onima najslabijima, najkrhkijima, odbačenima i marginaliziranima”.

Istovremeno, “Bonaventurini odgovori-svjedočanstva bogato su izlaganje napaćenog života osobe koja je, indoktrinirana i opijena mafijom, djelovala zločinački, ali su i tračak svjetla i novog života jer, napuštajući logiku zloporaba, Luigi se otvorio novoj viziji”.

Papa Franjo stoga dolazi do zaključka da se “može”, štoviše, “mora promijeniti na način da ne bude pokopan učinjenim zlom. Uvijek se može prijeći na drugu obalu, pa i ako je plovidba naporna i puna opasnosti. Važno je da se ne osjećamo samima, već u pratnji. Upravo kao što je Isus rekao “ispred mora kada je pozvao učenike govoreći: ‘Prijeđimo prijeko, na drugu obalu’. On s njima. Ne sami!”