Draga braćo i sestre, dobar dan!

Na našem hodu kroz temu molitve, uviđamo da Bog nikada nije volio imati „lagane“ molitelje. Ni Mojsije ne će biti „lak“ sugovornik, od prvog dana svoga poziva.

Otkad ga je Bog pozvao, Mojsije je, ljudski gledajući, „promašaj“. Knjiga Izlaska prikazuje ga u Midjanskoj zemlji kao bjegunca. Od svoje mladosti imao je samilosti za svoj narod i zauzimao se za potlačene. No, ubrzo otkriva, usprkos dobrim namjerama, kako od njega ne dolazi pravda, već samo nasilje. Tu se ruše snovi o slavi: Mojsije više nije obećavajući službenik, predodređen za brzouzlaznu karijeru, već netko tko je izigrao vlastite mogućnosti, i sada pase stado, koje čak i nije njegovo. I baš tu, u tišini Midjanske pustinje, Bog poziva Mojsija, očitovavši mu se u gorućem grmu: „Ja sam Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.“ Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati. (Izl 3; 6)

Bogu koji govori, koji ga poziva da se ponovno zauzme za Izraelski narod, Mojsije se protivi svojim strahovima i prigovorima: nije dostojan ovog poslanja, ne zna Božje ime, Izraelci mu ne će vjerovati, muca… Mojsije ima brojne prigovore. Riječ koja najčešće izlazi iz Mojsijevih usta, u svakoj molitvi koju upućuje Bogu, je pitanje: „Zašto?“. Zašto si me poslao? Zašto želiš osloboditi ovaj narod? U Petoknjižju čak ima i jedan dramatični događaj, gdje Bog optužuje Mojsija zbog nedostatka povjerenja, nepovjerenja, zbog kojeg će mu oduzeti mogućnost ulaska u obećanu zemlju.

S tim tjeskobama, srcem koje često luta, kako Mojsije može moliti? Mojsije je čovjek poput nas. To se također događa i nama: kada sumnjamo kako možemo moliti? Ne uspijevamo moliti. Upravo zbog te svoje slabosti kao i zbog njegove snage ostajemo zaprepašteni. Iako zadužen od Boga da prenese Zakon svom narodu, utemeljitelj božanskog kulta, posrednik najuzvišenijih otajstava, on ne će prestati održavati tijesnu  povezanost i solidarnost sa svojim narodom, napose u trenutku napasti i grijeha. Uvijek je bio privržen narodu, nikada nije zaboravio svoj narod. To je veličina pastira: ne zaboraviti narod, ne zaboraviti korijene. Kao što Pavao kaže mladom biskupu Timoteju: sjeti se svoje majke i bake, tvojih korijena i naroda. Mojsije nije nikada zaboravio svoj narod, svoje korijene. Mojsije je do te mjere prijatelj s Bogom da može razgovarati s Njim licem u lice (usp. Izl 33; 11); i ostat će veliki prijatelj ljudi, jer osjeća samilost zbog njihovih grijeha, iskušenja, zbog iznenadne nostalgije koju prognanici osjećaju prema prošlosti, razmišljajući o vremenu kad su bili u Egiptu. Mojsije nije zanijekao Boga ali ne niječe ni svoj narod. Dosljedan je svome narodu; i dosljedan je Božjem glasu.

Mojsije stoga nije autoritarni i despotski vođa. Doista, Knjiga Brojeva definira ga kao „veoma skromnog čovjeka, najskromnijeg na zemlji.“ (usp. 12;3). Unatoč svom povlaštenom stanju, Mojsije se ne ustručava pripadati mnoštvu siromašnih duhom, koji žive vjerujući Bogu koji je okrjepa na njihovom putu. Mojsije je čovjek naroda.

Stoga će najprimjereniji način Mojsijeve molitve biti zagovorna molitva (usp. Katekizam Katoličke crkve, 2574). Njegova vjera u Boga sjedinjena je s osjećajem očinstva koji gaji za svoj narod. Sveto pismo ga obično prikazuje s rukama ispruženima prema gore, prema Bogu kao da tako čini samog sebe mostom između neba i zemlje. Čak i u najtežim trenucima, čak i onog dana kad narod odbacuje Boga i njega kao vođu, načinivši zlatno tele, Mojsije i onda ne odbacuje svoj narod. „To je moj narod, to je Tvoj narod! Ne niječe ni Boga ni narod. Kaže Bogu: „Jao! Narod onaj težak je grijeh počinio napravivši sebi boga od zlata. Ipak im taj grijeh oprosti… Ako ne ćeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao“ (Izl 32; 31-32). Mojsije ne prodaje svoj narod. On je most, zagovornik između naroda i Boga. On je između! Ne prodaje svoj narod kako bi stvarao vlastitu karijeru, već je zagovornik za svoje ljude, svoj narod, svoju povijest i Boga koji ga je pozvao. On je most. Kako lijepi primjer za sve pastire koji trebaju biti most. Zato ih se zove pontifex – mostovi. Pastiri su mostovi između naroda kojemu pripadaju i Boga kojemu pripadaju po pozivu. Tako je i Mojsije. „Oprosti Gospodine mom narodu. Ako ne, izbriši i mene iz svoje knjige. Ne želim stvarati karijeru na račun svoga naroda.“

Ovo je molitva koju istinski vjernici gaje u svom duhovnom životu. Čak i ako iskuse nedostatke ljudi i njihovu udaljenost od Boga, ovi molitelji ih ne osuđuju, niti odbacuju. Zagovor je vlastitost svetaca koji su, oponašajući Isusa, “mostovi” između Boga i njegovog naroda. U tom je smislu Mojsije bio najveći Isusov prorok, naš zagovornik i posrednik (usp. Katekizam Katoličke crkve, 2577).

I danas je Isus pontifex, most između nas i Oca. Isus nas zagovara! Ocu pokazuje svoje rane koje su cijena našeg spasenja. Isus zagovara! I Mojsije je figura zagovornika kako Isus moli za nas, zagovara nas.

Mojsije nas potiče da molimo istim Isusovim žarom, da zagovaramo svijet, da se sjetimo kako unatoč svim svojim krhkostima, on uvijek pripada Bogu. Svi pripadaju Bogu: i najokorjeliji grješnici, najgori ljudi, najkorumpiranije osobe su sinovi Božji. Isus to osjeća i moli za sve.  A svijet živi i napreduje zahvaljujući blagoslovu pravednika, pobožnoj molitvi koju svetac, pravednik, zagovornik, svećenik, biskup, Papa, laik, svaki krštenik neprestano upućuje za ljude, na svakom mjestu i u svim vremenima kroz povijest.

Sjetimo se Mojsija – zagovornik. I kada poželimo nekoga osuditi i iznutra se naljutimo… dobro je naljutiti se, dobro je za zdravlje ali osuditi nije dobro. Ti se naljutiš i što trebaš učiniti? Moli za tu osobu. To će puno pomoći.

Na kraju apel:

Danas je „Dan savjesti“ nadahnut svjedočenjem portugalskog diplomata Aristidesa de Sousa Mendesa, koji je, prije osamdeset godina, odlučio slijediti glas savjesti te je spasio živote tisuće Židova i drugih prognanika. Neka uvijek i svugdje bude poštivana sloboda savjesti; da svaki kršćanin može dati primjer dosljednosti ispravne savjesti  prosvijetljene Božjom riječju.