Papa Benedikt XVI.: Stojimo pred prijetnjom da se u ime tolerancije odstrani tolerancija

Britanski pisac Aldous Huxley je 1932. u svome romanu o budućnosti Vrli novi svijet iskrivljavanje pretkazao kao određujući moment moderne. U krivoj stvarnosti s njezinom krivom istinom – na koncu ništa više nije važno. Ne postoji nikakva istina, ne postoji nikakvo stanovište. Istinu se u međuvremenu doista promatra kao odveć subjektivan pojam, a da bi se u njemu još moglo naći opće vrijedeće mjerilo. Čini se da je ukinuto razlikovanje između istinitoga i neistinitoga. O svemu se takoreći može pregovarati. Je li to relativizam na koji tako snažno upozoravate?

Očito je da je pojam istine dospio pod sumnju. Točno je, naravno, da je bio mnogo zlorabljen. U ime istine dolazilo je do netolerancije i okrutnosti. Zato se bojimo kada netko kaže: to je istina ili čak: ja posjedujem istinu. Mi je nikada ne posjedujemo, u najboljemu slučaju ona posjeduje nas. Nitko ne će poricati da moramo biti oprezni i pažljivi u polaganju prava na istinu. Ali jednostavno je odbaciti kao nedostižnu, djeluje upravo rušilački.

Velik dio današnjih filozofija doista ustrajava u tvrdnji da čovjek nije sposoban za istinu. Ali ako se tako gleda, onda nije sposoban ni za ethos. Tada ne bi imao nikakva mjerila. Tada bismo još samo morali voditi računa o tome kako ćemo se donekle nagoditi i tada bi u svakomu slučaju mišljenje većine bio jedini kriterij koji vrijedi. Kako većinska mišljenja mogu biti rušilačka, povijest je dovoljno pokazala, primjerice u sustavima kao što su nacizam i marksizam, koji su se posebice suprotstavljali istini.

“Nastaje diktatura relativizma”, ustvrdili ste u svome govoru prigodom otvaranja konklava, “koja ništa ne priznaje kao konačno i koja kao zadnje mjerilo priznaje samo vlastito ja i njegove želje.”

Zbog toga moramo imati odvažnosti reći: da, čovjek mora tražiti istinu, on je sposoban za istinu. Da su istini potrebni kriteriji verificiranja i falsificiranja, razumije se samo po sebi. Ona uvijek mora ići zajedno s tolerancijom. No istina nam naznačava i one stalne vrjednote koje su čovječanstvo učinile velikim. Zbog toga moramo iznova naučiti i prakticirati poniznost da priznamo istinu i učinimo je svojim mjerilom.

Da istina ne vlada nasiljem, nego svojom vlastitom moći, središnji je sadržaj Ivanova Evanđelja: Isus priznaje pred Pilatom da je on Istina i da je svjedok istine. On ne brani istinu legijama, nego je čini vidljivom svojom mukom te je time i ozakonjuje.

U svijetu koji je postao relativistički novo je poganstvo sve više i više preuzimalo vlast nad čovjekovim mišljenjem i djelovanjem. Odavno je pritom postalo jasno da pored Crkve postoji ne samo slobodan prostor, vakuum, nego da se potvrdilo i nešto poput anti-Crkve. Papu u Rimu treba osuđivati samo zbog toga – pisale su jedne njemačke novine – što se svojim pozicijama “ogriješio o religiju” koja danas “vrijedi u ovoj zemlji”, naime “civilnu religiju”. Je li tu nastala nova kulturna borba, kako je to analizirao Marcello Pera? Bivši predsjednik talijanskoga Senata govori o “široko zasnovanoj borbi laicizma protiv kršćanstva”.

Širi se nova netolerancija, to je sasvim očito. Postoje uigrana mjerila mišljenja, koja treba nametnuti svima. I potom ih se naviješta u takozvanoj negativnoj toleranciji. Dakle, kao kada bismo rekli: zbog negativne tolerancije u javnim zgradama ne smije stajati križ. U biti s time doživljavamo ukidanje tolerancije jer to znači da se religija, da se kršćanska vjera više ne smije vidljivo izražavati.

Ako se, primjerice, u ime nediskriminiranja Katoličku Crkvu hoće prisiliti da promijeni svoj stav prema homoseksualnosti i ređenju žena, onda to znači da ona više ne smije živjeti svoj vlastiti identitet i da se umjesto toga apstraktna negativna religija postavlja za tiransko mjerilo koje svatko mora slijediti. Tada je to prividno sloboda – već i zbog toga što je oslobođenje od dosadašnjega.

No ovaj razvoj zapravo sve više i više vodi k netolerantnu zahtjevu jedne nove religije koja tvrdi da ima opću valjanost jer je razumna, odnosno jer je sama po sebi razum koji zna sve i stoga naznačava prostor koji sada treba biti mjerodavan za sve.

Da se u ime tolerancije odstranjuje tolerancija, stvarna je prijetnja pred kojom stojimo. Opasnost je u tome što razum – takozvani zapadni razum – tvrdi da je doista spoznao ono ispravno i sada podiže zahtjev za totalitetom koji je neprijatelj slobode. Mislim da ovu opasnost moramo vrlo izričito prikazati. Nikoga se ne sili da postane kršćanin. Ali nikoga se ne smije siliti da mora živjeti “novu religiju” kao jedino određujuću, kao onu koja obvezuje cijelo čovječanstvo.

Agresivnost s kojom nastupa ova nova religija Der Spiegel je opisao kao “križarski rat ateista”. To je križarski rat koji ismijava kršćanstvo kao “Božju tlapnju”, a religiju svrstava u prokletstvo kojemu treba pripisati i sve ratove. Vi ste sami već govorili o “suptilnoj ili manje suptilnoj agresiji protiv Crkve”. I bez totalitarnoga režima danas vlada pritisak da se misli onako kako svi misle. Napadi na Crkvu pokazali su “kako ovaj konformizam doista može biti prava diktatura”. Tvrde riječi.

Ali stvarnost je doista takva da se određeni oblici ponašanja i mišljenja prikazuju kao jedino razumni i stoga kao jedino primjereni čovjeku. Kršćanstvo tada biva izloženo pritisku netolerancije, koji ga najprije čini smiješnim – kao izopačeno, krivo mišljenje – te mu u ime prividne razumnosti hoće oduzeti prostor za disanje.

Vrlo je važno da se suprotstavimo takvu polaganju prava na apsolutnost, određenoj vrsti “razumnosti”. Ona nije čisti razum, nego ograničavanje razuma na ono što se može spoznati prirodo-znanstveno – a istodobno i isključivanje svega onoga što vodi iznad toga. Dakako, istina je da je u povijesti bilo ratova zbog religije, da je i religija vodila k nasilju…

Ali ni Napoleon ni Hitler ni američka vojska u Vijetnamu nisu imali posla s vjerskim borbama. Upravo obrnuto, već je sedamdeset godina prošlo otkako su ateistički sustavi na Istoku i na Zapadu svijet pretvorili u ruševine; u vremenu udaljenu od Boga, koje je američki pisac Louis Begley nazvao “sotonskim rekvijemom”.

Tim više ostaje istinitom i velika snaga dobra koja je proizišla iz religije te preko velikih imena – Franje Asiškoga, Vinka Paulskoga, Majke Terezije itd. – ostaje prisutna i svijetli tijekom cijele povijesti. I obrnuto, nove su ideologije vodile k novoj vrsti okrutnosti i preziranja čovjeka, koja je prije bila nezamisliva, jer je još uvijek postojalo poštivanje čovjeka kao Božje slike, dok bez toga poštivanja čovjek apsolutizira sama sebe i smije sve – i tada stvarno postaje rušitelj.

S druge strane, moglo bi se reći da država, s obzirom na jednakost svih, mora imati i pravo uklanjati vjerske simbole iz javnih prostora, i Kristov križ. Je li to zamislivo?

Ovdje najprije treba postaviti pitanje: zašto ga mora ukloniti? Kada bi križ sadržavao tvrdnju koja bi drugima bila nezamisliva i neprihvatljiva, onda bi o tomu vrijedilo razmišljati. Ali križ sadrži to da je sam Bog patnik, da nas voli u patnji, da nas ljubi. To je tvrdnja koja nikoga ne napada. To je jedno.

Drugo, postoji, dakako, i kulturalni identitet na kojemu se temelje naše zemlje. Identitet koji pozitivno oblikuje i iznutra nosi naše zemlje – i koji još uvijek tvori pozitivne vrjednote i temeljni oblik društva, kojim se egoizam stavlja u njegove granice, te postaje moguća kultura čovječnosti. Rekao bih da takav kulturalni samoizričaj društva, koje od njega pozitivno živi, ne može uvrijediti nikoga tko ne dijeli isto uvjerenje te ga se stoga ne smije ni uklanjati.

Gornji tekst je izvadak iz knjige: Benedikt XVI. „Svjetlo svijeta“ Papa, Crkva i znakovi vremena – Razgovor s Peterom Seewaldom.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.
O knjizi „Svjetlo svijeta“ saznajte više na linku http://www.verbum.hr/knjige/svjetlo-svijeta-3734/  gdje je možete i prelistati.