Papa

Papa je Benedikt XVI. 10. svibnja odobrio liturgijsko štovanje u cijeloj Crkvi svete Hildegarde iz Bingena, njemačke redovnice Reda svetoga Benedikta, koja je živjela u XII. stoljeću u Njemačkoj. O toj izvanrednoj ženi, proglašenoj svetom de facto, za Radio Vatikan govorio je kardinal Angelo Amato, pročelnik Zbora za proglašenje svetih. Napomenuvši odmah na početku da se Hildegardu stoljećima smatralo svetom, kardinal je podsjetio da joj je papa Benedikt XVI. posvetio dvije kateheze na općim audijencijama, kazavši: „I u stoljećima povijesti koja obično nazivamo Srednjim vijekom, više se ženskih likova ističe po svetosti svojega života i po bogatstvu poučavanja. Danas vam želim predstaviti jednu od njih, svetu Hildegardu iz Bingena.“

Slučaj Hildegarde iz Bingena vrlo je neobičan iz najmanje dva razloga – primijetio je kardinal Amato. Prvi se odnosi na posebni trenutak u povijesti – objasnio je – kada još nije bio potpuno završen prijelaz s biskupske kanonizacije na papinsku. Stoga prvi koraci u svrhu kanonizacije, odmah nakon Hildegardina preminuća, 1179. godine, još su uvijek učinjeni u prijelaznom razdoblju. Drugi je razlog ukorijenjeno i opće uvjerenje svetosti Hildegarde iz Bingena, uvjerenje koje praktički nije nikada prekinuto, sve do naših dana, a odnosi se na kanonizaciju de facto te mističarke, iako de iure nije nikada proglašena svetom.

Biografski izvori – i suvremeni, i oni nakon njezina preminuća – jasno govore o njoj kao „svetoj“ ili pak „blaženoj“ – napomenuo je potom kardinal te istaknuo da je uvjerenje o njezinoj svetosti poslije još bilo ojačano štovanjem njezina groba i njezinih relikvija, kao i liturgijskoga štovanja njoj u čast, uz odobrenje crkvenih vlasti, u cijelom benediktinskom redu. Poslije, sve do naših dana, njezino se ime može naći i u lokalnom, kao i u službenom martirologiju Rimske Crkve, i uvijek ga prati naziv „sveta“.

K tomu, – objasnio je kardinal – osim trojice papā koji su imali očitu namjeru pristupiti kanonizaciji Hildegarde iz Bingena, odnosno Grgur IX., Inocent IV. i Ivan XXII., ne nedostaje papā koji ju nazivaju „svetom“, poput Klementa XIII., Pija XII. te, kako smo vidjeli, Ivana Pavla II. i Benedikta Šesnaestoga. Zbog tog se općega uvjerenja podrazumijevalo da nije potreban, odnosno da je potpuno suvišan, ili pak već postignut poseban postupak za proglašenje svetom Hildegarde iz Bingena, koja je općenito već smatrana kanoniziranom.

Hildegarda iz Bingena, rođena je 1098. godine u Bermersheimu, u bogatoj plemenitaškoj obitelji – podsjetio je kardinal Amato. U dobi od osam godina primljena je u žensku klauzuru povezanu s benediktinskim samostanom u Disibodenbergu, gdje je 1115. godine obukla redovničko odijelo, a 1136., kada je imala trideset osam godina, imenovana je „magistrom“. Oko 1140. godine njezina mistična iskustva i viđenja, koja opisuje i tumači u svojim spisima, postaju sve snažnija. U početku nesigurna u izvor i vrednotu tih iskustava, oko 1146. se godine obratila za savjet Bernardu iz Clairvauxa, velikom svecu toga doba, koji ih je u potpunosti odobrio, a nakon nešto više od godinu dana, preko biskupa i opata, obratila se papi Eugeniju III., od kojega je praktički dobila papinsku potvrdu svojih viđenja i svojih spisa.

Zbog sve većega broja redovnica, te zbog nekih razilaženja s obližnjim benediktincima, oko 1150. godine Hildegarda je, okoristivši se i svojim obiteljskim dobrima, te financijskom pomoći jedne bogate obitelji, osnovala vlastiti samostan u blizini Bingena, kamo se preselila zajedno s 20 redovnica, koje su sve bile plemićkoga podrijetla. Zbog vrlo velikoga broja zahtjeva za ulazak u taj samostan, te posebno kako bi i neplemićkim kandidaticama omogućila pristup benediktinskom samostanskom životu, Hildegarda je u Eibingenu osnovala novi samostan, obnavljajući staru zgradu koja je nekada pripadala augustincima, te ostala poglavaricom oba samostana.

Osvrnuvši se na njezinu svetost, kardinal je Amato primijetio da su njezin nauk i stvarni život krajnje usklađeni. Na početku njezina prvoga djela, „Scivias“, Hildegarda strah Božji vidi kao najviši redovnički ideal, prema benediktinskom pravilu. Strahu se Božjem pridružuju druge kreposti, posebno važne u monaškom životu, poput poniznosti, poslušnosti, čistoće, uz važne stožere svakog vjernika, kao što su vjera, nada i ljubav. Nakon straha Božjega dolazi discretio, umjerenost, koja nije plod ljudskoga nastojanja, nego božanskoga djelovanja u čovjeku – napomenuo je kardinal.

Kao autorica spisa o svojim viđenjima, kao poglavarica zajednice sestara benediktinki, kao istaknuta osoba koja je često bila u dodiru s uglednicima svojega doba, postajala je sve više opće poznata. Zbog toga su se svi, njezine susestre, kao i vanjske osobe, mogli uvjeriti u dosljednost njezinih riječi i njezina ponašanja. Upravo je ta njezina savršena vještina potaknula Theodoricha iz Echternacha da sastavi djelo „Vita Sanctae Hildegardis“, koje je napisao upravo zato da upozna ljude s primjernim i svetim Hildegardinim životom.

U tom se životopisu vidi njezino konstruktivno ponašanje, ponajviše u samostanu, uz kreposti kao što je ljubav prema svima, djevičanstvo, poniznost, skromnost, šutnja i strpljivost. Gorjela je od ljubavi i revnosti, a posebno se isticala njezina poniznost koju je pokazala također prihvaćajući tjelesnu slabost i trpljenje koji su ju učinili sposobnom prihvatiti izvanredne darove milosti – istaknuo je kardinal Amato. (rv/bitno.net)