U Vatikanu je 9. travnja 2018. godine predstavljena nova Papina apostolska pobudnica „Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite“, u kojoj papa Franjo promišlja o pozivu na svetost te kako odgovoriti na taj poziv u suvremenom svijetu. Dokument je podijeljen u pet poglavlja. U uvodu pobudnice Sveto Otac napominje kako ona nije traktat o svetosti s brojnim definicijama i distinkcijama, nego način za ponovno predložiti poziv na svetost sa svim njegovim rizicima, izazovima i prilikama. Izdvojili smo neke od najzanimljivijih citata.

  1. Svetost je najprivlačnije lice Crkve. No, čak i izvan Katoličke Crkve, i u vrlo različitim kontekstima, Duh Sveti daje „znakove svoje prisutnosti, koji pomažu Kristovim sljedbenicima”. Sv. Ivan Pavao II. podsjeća nas je kako je „svjedočanstvo za Krista, podneseno sve do prolijevanja krvi, postalo zajednička baština katolika, pravoslavaca, anglikanaca i protestanata”. U dirljivoj ekumenskoj komemoraciji održanoj u Koloseju za vrijeme Velikog jubileja 2000. godine rekao je da su mučenici „baština koja govori snažnije od svih razloga za podjelu”.
  1. U sklopu ovih različitih oblika naglasio bih i da se „ženski genij” vidi u ženstvenim stilovima svetosti, koji na bitan način odražavaju Božju svetost u ovom svijetu. Doista, u vremenima kada su žene uglavnom bivale ignorirane ili previđene, Duh Sveti pozivao je svetice čija je privlačnost stvarala novi duhovni polet i poticala važne reforme u Crkvi. Možemo spomenuti sv. Hildegardu iz Bingena, sv. Brigitu, sv. Katarinu Sijensku, sv. Tereziju Avilsku i sv. Tereziju iz Lisieuxa. No ja mislim i na sve one nepoznate i zaboravljene žene koje su, svaka na svoj način, održavale i preobražavale obitelji i zajednice snagom svoga svjedočanstva.
  1. Ta svetost na koju vas Gospodin poziva rast će uz sitne geste. Evo jednog primjera: jedna žena pođe u kupovinu, sretne susjedu, njih dvije počnu razgovarati, i uskoro počne ogovaranje. No ta žena u svome srcu kaže: „Ne, neću ni o kome loše govoriti”. To je korak naprijed u svetosti. Kasnije, kod kuće, jedno od njezine djece želi s njom razgovarati o svojim nadanjima i snovima, a ona, iako je umorna, sjeda s djetetom i sluša strpljivo i s ljubavlju. To je još jedna žrtva koja donosi svetost. Kasnije počne zbog nečega osjećati tjeskobu, no prisjećajući se ljubavi Djevice Marije, uzima svoju krunicu i s vjerom moli. To je još jedan put do svetosti. Poslije toga izlazi na ulicu, sretne siromaha, i zastane da mu progovori ljubaznu riječ. To je još jedan korak.
  1. Nije dobro ljubiti tišinu, a bježati od interakcije s drugima, željeti mir i tišinu, a izbjegavati aktivnost, htjeti moliti, a prezirati služenje. Sve se može prihvatiti i uklopiti u naš život u ovom svijetu, i postati dio našeg puta do svetosti. Pozvani smo biti kontemplativci čak i usred aktivnosti, i rasti u svetosti odgovorno i velikodušno izvršavajući svoje poslanje.
  1. Iste one smetnje što su sveprisutne u današnjem svijetu kao da zauzimaju sve naše slobodno vrijeme kako bismo se mogli do kraja predati uređajima koji nam pružaju zabavu ili prolazne užitke. Posljedica toga je da počinjemo sa zamjeranjem promatrati svoje poslanje, naša predanost oslabi, a naš velikodušni i spremni duh služenja klone. To osiromašuje naše duhovno iskustvo. Može li se ikakav duhovni žar održati ako se u evangelizaciji ili u službi drugima pored njega javlja lijenost?
  2. Ne bojte se svetosti. Ona neće oduzeti ništa od vaše energije, vitalnosti ili radosti. Upravo suprotno: postat ćete ono što je Otac imao na umu kada vas je stvarao, i bit ćete vjerni svom najdubljem ja. Ovisnost o Bogu oslobađa nas od svake vrste ropstva i pomaže nam prepoznati naše veliko dostojanstvo. To vidimo kod sv. Josephine Bakhita: “Oteta i prodana u ropstvo kad joj je bilo tek sedam godina, mnogo je propatila od svojih okrutnih gospodara. No shvatila je duboku istinu da je Bog, a ne čovjek,pravi Gospodar svakog ljudskog bića, svakog ljudskog života. To je iskustvo postalo izvor velike mudrosti za ovu skromnu kćer Afrike.”
  1. Nije lako razumjeti istinu koju smo primili od Gospodina, a još ju je teže izraziti, i zato ne možemo tvrditi da nas naš način razumijevanja te istine ovlaštava da strogo nadgledamo živote drugih. Ovdje bih primijetio da u Crkvi legitimno supostoje različiti načini tumačenja mnogih aspekata doktrine i kršćanskog života. Oni su svojoj različitosti „pomažu jasnije izraziti neizmjerno bogatstvo Božje riječi”. Istina je da se „onima koji čeznu za monolitnim korpusom doktrine, koga svi čuvaju, i u kojem nema mjesta za nijanse, ovo može djelovati nepoželjno ili kao da uzrokuje zbunjenost”. Doista, neke struje u gnosticizmu izrugivale su se konkretnoj jednostavnosti Evanđelja, i pokušavale su trojstvenog i utjelovljenog Boga zamijeniti superiornim Jedinstvom, u kojem je nestajala bogata raznolikost naše povijesti.
  1. Oni koji popuste pred tim pelagijanskim ili polupelagijanskim mentalnim sklopom, iako toplo govore o Božjoj milosti, „u konačnici vjeruju samo u svoje vlastite snage, i osjećaju se nadmoćnima drugima jer poštuju određena pravila ili ostaju tvrdoglavo vjerni naročitom stilu katoličanstva”. Kada neki od njih slabima govore da se uz Božju milost sve može ostvariti, oni zapravo žele reći da da je sve moguće ostvariti ljudskom voljom, kao da je ona nešto čisto, savršeno i svemoćno, čemu je dodana milost. Ne shvaćaju da „nitko ne može sve”, i da se u ovom životu ljudske slabosti ne iscjeljuju u potpunosti i jednom zauvijek milošću. U svakom slučaju, kako uči sv. Augustin, Bog ti zapovijeda da radiš što možeš, i da moliš za ono što ne možeš, i da mu se ponizno moliš: „Daj što zapovijedaš, i zapovijedaj što hoćeš”.
  1. Druga štetna ideološka pogrješka nalazi se kod onih kojima je društvena angažiranost drugih sumnjiva, i vide je kao površnu, svjetovnu, sekularnu, materijalističku, komunističku ili populističku. Ili je pak relativiziraju, kao da postoje druge, važnije stvari, ili da je bitno samo jedno etičko pitanje ili stvar koju oni brane. Na primjer, naša obrana nerođenih mora biti jasna, čvrsta i strastvena, jer je posrijedi dostojanstvo ljudskog života, koji je uvijek svet i zahtijeva ljubav za svaku osobu, bez obzira na njegov ili njezin stadij razvoja. No podjednako su sveti i životi siromašnih, onih već rođenih, koji žive u bijedi, napuštenih i bez ikakvih povlastica, ranjivih nemoćnika i staraca izloženih prikrivenoj eutanaziji, žrtvama trgovine ljudima, novih oblika ropstva, i svakog oblika odbačenosti. Ne možemo podržavati ideal svetosti koji ignorira nepravdu u svijetu gdje neki banče, bezumno troše i žive samo za najnoviju potrošačku robu, čak i dok ih drugi promatraju izdaleka, živeći cijeli svoj život u krajnjoj bijedi.
  1. Često čujemo da je, što se tiče relativizma i mana našeg sadašnjeg svijeta, situacija migranata, na primjer, manje važno pitanje. Neki katolici to smatraju sporednim pitanjem naspram ‘ozbiljnih’ bioetičkih pitanja. Razumljivo je da to može reći neki političar koji želi izvući više glasova, ali ne da to kaže jedan kršćanin, za kojega je jedini ispravan stav stati u cipele one naše braće i sestara koji riskiraju svoje živote kako bi svojoj djeci omogućili budućnost. Zar ne shvaćamo da je to upravo ono što Isus zahtijeva od nas kada nam kaže da primajući stranca primamo njega (usp. Mt 25,35)? Sv. Benedikt je to uvijek spremno činio. To je možda kompliciralo život njegovim redovnicima, ali on je zapovijedao da se sve goste koji pokucaju na vrata samostana primi „kao Krista” (Pravilo 51,1), uz izraze poštovanja. Siromahe i hodočasnike trebalo se primati „s najvećom pažnjom” (Pravilo 53,15).
  1. Mi možemo misliti da dajemo slavu Bogu samo svojim štovanjem i molitvom, ili pak naprosto poštujući određene etičke norme. Točno je da je na prvom mjestu naš odnos s Bogom, ali ne smijemo zaboraviti da je ultimativni kriterij prema kojem će se naše živote suditi ono što smo učinili za druge. Molitva je najdragocjenija, jer ona hrani svakodnevnu posvećenost ljubavi. Naše štovanje Boga zadovoljava onda kada se posvećujemo velikodušnom življenju, i puštamo da se Božji dar, dan po molitvi, vidi u našoj brizi za našu braću i sestre.
  1. I kršćani se mogu zaplesti u mreže verbalnog nasilja na internetu i u raznim oblicima digitalne komunikacije. Čak i u katoličkim medijima mogu se prelaziti granice, klevetanje može postati uobičajenim, a mogu se zanemariti svi etički standardi i poštivanje tuđeg dobrog imena. Posljedica toga je opasna dihotomija, jer se tamo mogu reći stvari neprihvatljive u javnom diskursu, a ljudi svoje nezadovoljstvo nastoje kompenzirati napadajući druge. Zanimljivo je kako ponekad, dok tvrde da poštuju ostale zapovijedi, posve ignoriraju osmu, koja zabranjuje lažno svjedočenje ili laganje, i bezobzirno ocrnjivanje drugih. Ovdje vidimo kako jezik na kojeg se ne pazi, a zapalio ga je pakao, zapali sve (usp. Jak 3,6).
  1. Nutarnja snaga, kao djelovanje milosti, sprječava da nas ne savlada nasilje koje je u tolikoj mjeri dio današnjeg života, jer milost oslabljuje taštinu i omogućava krotkost srca. Sveci ne trate energiju na prigovaranje o nedostacima drugih, obuzdavaju jezik pred manama svoje braće i sestara, i izbjegavaju verbalno nasilje koje ponižava druge i loše postupa s njima. Sveci oklijevaju grubo se odnositi prema drugima; druge smatraju boljima od sebe (usp. Fil 2,3).
  2. Na kraju, iako se može činiti očito, moramo se prisjetiti da se svetost sastoji u trajnoj otvorenosti transcendentnome, izraženoj u molitvi i klanjanju. Sveci se ističu po duhu molitve i potrebi za zajedništvom s Bogom. Oni isključivu zaokupljenost ovim svijetom smatraju uskom i ograničavajućom, i usred svojih vlastitih briga i obveza čeznu za Bogom, gubeći se u hvaljenju i kontemplaciji Boga. Ja ne vjerujem u svetost bez molitve, a ta molitva ne mora biti dugačka ili uključivati intenzivne osjećaje.
  1. Nećemo priznati đavlovo postojanje ako inzistiramo na gledanju na život samo prema empirijskim standardima, bez nadnaravnog razumijevanja. Upravo to uvjerenje da je ta zlokobna sila prisutna među nama omogućava nam razumjeti kako zlo ponekad može imati toliko destruktivne snage. Točno je da su biblijski pisci imali ograničene konceptualne resurse za izražavanje određenih stvarnosti – na primjer, u Isusovo vrijeme se padavica mogla lako pobrkati s demonskim opsjednućem. No to nas ne smije dovesti do pretjeranog pojednostavljivanja, koje zaključuje da su svi slučajevi prikazani u Evanđeljima imali veze s psihološkim poremećajima, i da prema tome vrag ne postoji ili ne djeluje. On je prisutan na prvim stranicama Svetog pisma, koje završava Božjom pobjedom nad đavlom. Doista, kad nam je dao Oče naš, Isus je htio da zaključujemo molitvu moleći Oca da nas „izbavi od zla”. Ta završna riječ ne odnosi se na apstraktno zlo – točniji prijevod bio bi „od zloga”. To označava biće koje nas napada. Isus nas je naučio da svakodnevno molimo za izbavljenje od tog bića, da njegova moć ne prevlada.
  1. Stoga ne smijemo đavla smatrati mitom, slikom, simbolom, figurom govora ili idejom. Ta pogrješka navela bi nas da se opustimo, da budemo neoprezni, i završimo još ranjiviji. Đavao nas ne mora opsjesti. On nas truje otrovom mržnje, uništenjem, zavišću i porocima. Kada se opustimo, on to iskorištava da uništi naše živote, obitelji i zajednice. „Kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre” (1 Pt 5,8).

*Cjelovit tekst Papine pobudnice Gaudete et exsultate na engleskom jeziku možete pročitati OVDJE.

Bitno.net

Prijevod: Ana Naletilić