Preuzvišeni oci biskupi,

ponovno vam pišem u nadi da vas ovo pismo nalazi u dobru, u mjeri u kojoj je to u ovim tjeskobnim danima uopće moguće. Ovoga vam puta upućujem otvoreno pismo, prvenstveno zbog toga što se njegova nakana i iščekivani učinak tiče cijele naše Crkve, koju sam ovoga puta odlučio uključiti u svoje obraćanje. Pišem vam kao vjernik koji ima pitanja, ali i kao teolog koji bi želio s vama podijeliti dio svoje zabrinutosti.

Crkva u Hrvatskoj već je u trećem tjednu otkako su odredbom Hrvatske biskupske konferencije obustavljena slavlja mise s narodom, slavlja svih sakramenata i blagoslovina te gotovo svi oblici zajedničke i javne pobožnosti.

Bog je postao čovjekom – tijelom, mesom – kako bi bio s nama do svršetka svijeta. To Božje bivanje s nama imamo u sakramentima, bez kojih Crkva ne može. Crkva je bez njih bolesna. Ta bolest koja nas je zadesila mogla bi biti ozbiljno opasna – kao što je opasna svaka bolest čiji se rani simptomi ne daju lako uočiti. Ovdje ne mislim na pandemiju koja je sad već zahvatila sav ljudski svijet i koja doista jest na svoj način opasna. Zbog toga je Crkva do sada diljem svijeta pokazala apsolutnu suradnju sa svjetovnim vlastima u provođenju sigurnosnih mjera. Međutim, kriza koju su ta bolest i opća reakcija na nju uzrokovali sa sobom je donijela doista pogubnu opasnost – za cijelo društvo, ali pogotovo za Crkvu. Ta je opasnost u potpunom podlijeganju paralizirajućem strahu od tjelesne bolesti i smrti, koji rezultira prihvaćanjem načina življenja koji se može svesti na preživljavanje po svaku cijenu. Velika je opasnost za Crkvu da, u želji za poslušnosti svjetovnim vlastima i zaštitom potrebitih, pođe ruku pod ruku za svijetom u njegovu strahu od smrti i zaboravi ono radi čega živimo.

Iako crkvena povijest poznaje slučajeve sličnih i jednako radikalnih restriktivnih mjera kakve su danas na snazi, ipak moramo priznati kako narod Božji nikada prije nije imao tako razvijen sakramentalni život kakav ima danas. Tu bitnu specifičnost našeg vremena ne možemo zanemariti bez ozbiljne štete po našu Crkvu. Zbog toga neki u Crkvi s pravom upozoravaju kako bi nam se moglo dogoditi da Crkva bez sakramenata s narodom postane Crkvom bez naroda. Molitva, post, euharistijski post, duhovna pričest, savršeno kajanje i druga kršćanska duhovna oruđa imaju svoje značajno mjesto u životu vjernika pojedinca i čitave Crkve. No tražiti u njima zamjenu ili nadomjestak za sakramentalni život, za svoj bi dugoročni učinak moglo imati to da se vjernici jednostavno naviknu na te nadomjestke – kao što se ovih dana tako brzo privikavamo na donedavno mnogo teže zamislive stvari – ili još gore, da im oni omrznu – kao što je Izraelcima nakon nekog vremena omrznuo privremeni kruh s neba. Izraelci su nadahnuti zlovoljom i neizvjesnošću svoje situacije počeli mrmljati na Mojsija i na Boga, zbog čega su nastradali. Ta je usporedba trajna opomena Božjem narodu na strpljenje i pouzdanje u Njega koji najbolje zna što nam je potrebno, radilo se o materijalnoj ili duhovnoj nestašici. No to nas Pismo također uči i o uvijek slaboj, paloj i manjkavoj ljudskoj naravi, zbog koje Bog jest postao čovjekom, kako bi svoj narod zauvijek lišio potrebe za privremenim kruhom i mjedenom zmijom.

Specifična opasnost našeg konteksta leži u tome da se zbog spriječenosti činjenja jednog zanemari prilika činjenja drugog. Građanska je vlast osigurala nastavak mnogih esencijalnih djelatnosti, poput trgovina hranom, lijekovima, pa i građevinskim materijalom slijedom nedavnog zagrebačkog potresa. Stavljajući po strani specifičnosti drugih zemalja, katolički narod koji čini veliku većinu hrvatskog građanstva s pravom se može pitati: Što je s našom duhovnom hranom, lijekom i građevinskim materijalom? Je li djelatnost Crkve doista ne-esencijalna te je se može tretirati jednako kao i, recimo, djelatnost salona za uljepšavanje? Je li Crkva zabranom vjerskih okupljanja doista lišena svih prilika za vršenje svoje sakramentalne djelatnosti? Još jednom ističiću bitnu razliku između spriječenosti da se nešto čini i propuštanja prilike da se čini ono što se može činiti, ne mogu se, oci biskupi, oteti dojmu da se štošta toga moglo i trebalo učiniti umjesto potpune obustave sakramentalne prakse. Evo nekoliko primjera:

  1. Kao i sve druge zdravstvene ustanove, rađaonice još uvijek rade. No što je s rađanjem za Nebo? Je li krštenje po nečemu opasnije od rođenja? Osim toga, građanska vlast dopušta čak i javno okupljanje do pet osoba. Je li doista nezamislivo osigurati uvjete za zatvoreno krštenje, pa bilo ono također do pet osoba: roditelji, dijete, kum, svećenik? Naglašavajući radikalnu važnost formalnog primanja sakramenta, Zakonik kanonskog prava dopušta da u smrtnoj pogibelji bilo tko može krstiti. A nije li ovo vrijeme pogibelji, zbog čega bismo pošto-poto trebali moći krstiti? A ako nismo u pogibelji, zašto, opet, ne krstimo?
  2. Isto rečeno vrijedi i za sakrament ženidbe. Naša građanska vlast pruža mogućnost za taj temeljni događaj ljudskog života i jedan od stupova ljudske civilizacije – u najužem krugu osoba i uz pridržavanje sigurnosnih mjera. No je li sklapanje sakramenta ženidbe pod istim uvjetima po nečemu opasniji od civilne procedure? Uz svijest da korizmeno vrijeme ne dopušta crkvenu ženidbu, mogu li vjernici očekivati da će naša crkvena vlast po Uskrsu prilagoditi svoje odredbe, barem u skladu s postojećim građanskim, te svojim vjernicima, među kojima su mnogi mladi budući supružnici, omogućiti te doista minimalne uvjete za slavlje tog sakramenata?
  3. Iako je važno što su oci biskupi dopustili da crkve vjernicima ostanu otvorene za osobnu molitvu, neobična je odluka da u jednoj crkvi može istovremeno biti prisutno najviše deset osoba. I to ne samo zbog puke činjenice da sve crkve nisu jednako velike – crkve se značajno razlikuju u broju vjernika koje istovremeno mogu primiti, pa i uz poštivanje važećih sigurnosnih mjera – nego i zbog toga što su se oci biskupi i po toj mjeri pokazali strožima od Stožera civilne zaštite, čije mjere uključuju sigurnosne upute za ponašanje u zatvorenim prostorima, ali ne ograničavaju na isti način broj osoba po objektu. Je li odlazak u crkvu radi molitve – ili pak slavljenja mise – po nečemu opasnije od odlaska u trgovinu? Možemo li očekivati prilagodbu dotične odredbe koja bi većem broju vjernika omogućila toliko važnu mogućnost barem kratkog pohoda i molitve u crkvi? A kada bi se pokazalo kako više vjernika može istovremeno biti u jednoj crkvi, na sigurnoj udaljenosti, u čemu bi bila dodatna prepreka da se s tim istim vjernicima slavi sveta misa? Što priječi našu crkvenu vlast da ide ukorak, pa i korak ispred svjetovne te kuša i uvjeri se u poslušnost svog vjerničkog naroda, koji bi ovih dana, budimo sigurni, sve dao da može ponovno slaviti svetu misu i pričestiti se?
  4. Teško je shvatiti odluku biskupa da zabrane slavlje sakramenta ispovijedi osim u smrtnoj pogibelji, zato što je, usuđujem se reći, vrlo lako zamisliti mnoge načine slavlja tog sakramenta u sigurnim uvjetima. Je li ulazak u ispovjedaonicu po čemu opasniji od, recimo, sjedanja u taksi? Ako jest, što je s drugim mogućim mjestima sigurnijeg slavljenja ovog sakramenta, poput crkvenih dvorišta, župnih ureda, otvorenih hodnika crkvenih objekata, ulaza u kapele i crkve itd.? Iako je Euharistija vrhunac sakramenata i sveg kršćanskog života, ono gdje bi vjernici u svoj tjeskobi koja sada prožima naše živote mogli ponajviše biti uskraćeni jest upravo sakrament pomirenja. Znamo, Krista nitko nije dostojan primiti. A opet, koliko li ga nam je često lakše i primiti, nego se s njime pomiriti. Gdje je tjeskoba, tu je nemir, a gdje je nemir, tu je i grijeh. Nismo li stoga u ovakvim krizama u još većoj potrebi za milosti koju primamo po sakramentu?  Savršeno pokajanje kao preporučena zamjena za sakrament ispovijedi može biti dovoljno za spasenje, ali, suvišno je reći, ono nije dovoljno za život. Više nego spasenjski mehanizmi, sakramenti su vjernicima uistinu ono što Crkva uči da jesu – vidljivi znaci nevidljive Božje prisutnosti. Ovo doista jesu tjeskobni dani kada nas zdravstveni stručnjaci preko medija trebaju podsjećati kako nije opasno s bilo kime popričati na udaljenosti od nekoliko metara. Je li onda, ponizno pitam, doista neprihvatljivo zamisliti i zamoliti da naši biskupi, sa svećenicima, pronađu načine da se vjernicima osigura primanje sakramenta pomirenja u sigurnim uvjetima te budu oni koji će vjernike pozivati k sebi na razgovor, a po uzoru na svetoga Pavla zaklinjati ih da se u ovo vrijeme pomire s Gospodinom?

Crkva dijeli radost i nadu, žalost i tjeskobu ljudi ovog svijeta. Crkvena vlast i Božji narod dužni su tako pokazivati solidarnost i suradnju s građanskom vlasti i znanstvenom strukom u zajedničkoj borbi protiv vladajuće pandemije. Međutim, valja nam se čuvati opasnosti koje vrebaju u apsolutnom slušanju svjetovnih pravila i mjerila. To po sebi zasigurno nikada nije bilo i ne može biti poslanje Crkve. Pravac na koji smo se gotovo besprigovorno otisnuli već nas je doveo do vrlo zabrinjavajućeg i do jučeg nezamislivog scenarija – toga da građanska vlast, na čelu s demokršćanskom vladom, sve svoje građane u maniri totalitarnog režima želi staviti pod stalni intimni nadzor i kontrolu. Zar će se itko usuditi reći da smo kao Crkva dužni slijepo se podložiti i takvom mogućem zakonu?

U neizvjesnosti koja nas okružuje i pored odgovornosti koju imamo za zaštitu sebe i drugih oko nas, pogotovo starijih i slabijih, također imamo odgovornost i za očuvanje ljudskosti ovog našeg društva i svijeta. Crkva, sa svim svojim staležima, može i treba predvoditi taj proces, ali jedino tako što će se zauzimati za ono što je u čovjeku i u svijetu božansko. Tako što će ne samo učiti, nego i svjedočiti, da tjelesno zdravlje i svjetovna vlast, ma koliko važni, nisu i ne mogu biti sve što je vrijedno čuvanja, te da preživljavanje po svaku cijenu – modus vivendi koji već sada pušta korijenje u našem društvu – nije način življenja dostojan čovjeka – svakako ne kršćanina. Crkva je to kroz povijest nebrojeno puta i činila – u velikim bolestima, ali i pri padovima velikih gradova, država i carstava. Oci biskupi, ovo vam pismo pišem u nadi i s uvjerenjem da i u ovim okolnostima možemo zajedno ostati vjerni tom poslanju i na razini zadatka tolikih mučenika, blaženika i svetaca Crkve, u kojima ovih dana tražimo svoje uzore. Ponizno vas stoga molim da razmotrite ovdje izložene prijedloge te svome poslušnom sinu odgovorite na iznesene upite i, još važnije, svoju Crkvu blagoslovite ponovnom uspostavom sakramentalne prakse – za kojom vapimo.

U iščekivanju vašeg odgovora i vašeg blagoslova,

Valentino Findrik

Preneseno s bloga Žalost i tjeskoba

*Na zahtjev autora onemogućujemo komentiranje ovog članka.