Ljudi koje to zanima opazili su da na svijetu postoji samo jedna institucija koja već tisuću i devetsto godina napadaju, i to ne samo iz točke gledišta jednog suprotstavljenog načela nego i iz svake točke koju je moguće zamisliti.

Tu instituciju optužuju sa svih strana, a razlozi tih optužaba međusobno su nespojivi. Trpjela je prijezir, mržnju i prolazne pobjede svojih neprijatelja, toliko različitih da to uopće nije moguće zamisliti.

Ta institucija jest Katolička Crkva.

Ona je jedina moralna institucija među ljudima koju oduvijek odbacuju, kritiziraju ili proklinju na temelju razloga koji su u različitim povijesnim razdobljima bili ne samo različiti nego i međusobno suprotstavljeni, često čak i proturječni.

Čini se da nijednu od tih napadačkih sila ne zanima je li njezin napad u skladu s nekim drugim napadom iz prošlosti, pa čak i s nekim suvremenim napadom. Važno je samo to da njihov napad bude usmjeren protiv katoličanstva. Te su sile u svome napadu toliko zaokupljene ciljem svoga napada da zanemaruju sve ostalo. Nijedna ne želi priznati da iste one pojave koje kod Katoličke Crkve ističu kao mane kod neke druge institucije ističu kao vrline. Nijednu iskreno ne zanima nauk Katoličke Crkve nego uništenje katoličke vjere.

Tako su Katoličku Crkvu, tijekom ranog razdoblja njezina postojanja, ismijavali zbog njezina ustrajavanja na dogmi o punini Božanske naravi Onoga kojega su mnogi držali običnim čovjekom. Istodobno su je nazivali bogohulnom zato što je priznavala da Božanska osoba može imati trpeću ljudsku prirodu. U raznim kasnijim razdobljima žestoko su je osuđivali govoreći da u njoj nema dovoljno stege ili da je pretjerano stroga ili da ima previše labavu organizaciju ili da provodi tiraniju ili da suzbija čovjeku prirođene nagone ili da ljudima dopušta pretjerivanje pa čak i izopačenosti ili da je hrpu židovskog folklora nepromišljeno prihvatila kao Riječ Božju ili da je tu Riječ Božju zanemarila ili da je sve svela na razum, ili da se poziva na puke osjećaje. Danas je jednako osuđuju zbog njezina dogmatskog ustrajavanja na, za njih nevjerojatnom, životu poslije smrti i zato što odbija prihvatiti nekromantske dokaze za to i što potragu za tim dokazima proglašava prokletstvom.

Jedna skupina neprijatelja Crkve opisala je Crkvu kao instituciju koja se temelji na neznanju i zaglupljenosti njezinih pripadnika, koji, po njima ili potječu iz najneobrazovanijeg sloja društva ili imaju slabu sposobnost rasuđivanja. Jedna druga skupina njezinih neprijatelja ismijavala ju je zbog toga što, navodno, naučava ispraznu i neuhvatljivu filozofiju, te zato što okoliša i svoje učenje usustavljuje na taj način da se samo izvježban um može uhvatiti u koštac s njezinom teologijom kao posebnom temom.

Tijekom stoljeća to jedinstveno iskustvo koje je Crkva pretrpjela, to jest činjenicu da je ona jedina institucija koju su napadali i koju napadaju sa svih strana, njezini su učitelji isticali kao dokaz da ona zauzima najvažnije mjesto u planu ovozemaljskog života, jer – istina je jedna, a pogrješaka je mnogo.

Ima i onih koji govore da ta činjenica, to jest činjenica da Katoličku Crkvu od prvog do dvadesetog stoljeća napadaju toliki raznoliki neprijatelji i da ti napadi nikada ne prestaju, dokazuje da je Crkva neprirodna i zla.

Ali do danas nitko nije istražio različite faze tih napada, a to istraživanje ima posebnu važnost upravo za današnje vrijeme. Koji su od tih naša da već zastarjeli? Kakvi se novi napadi naziru na obzorju i iz kojeg smjera dolaze? Koji su napadi danas glavni napadi? Kolika je snaga svakoga od njih i koliko ih uspješno Crkva dočekuje i odbacuje?

Mislim da se do sada nitko nije potrudio napraviti takav pregled različitih napada na Crkvu, i to prema redoslijedu njihova pojavljivanja, počevši od onih koju su u bilo kojem razdoblju izašli iz mode do onih koji se upravo pojavljuju. Takvog kronološkog pregleda zapravo nema, a bilo bi ga vrijedno napraviti. Stanje Crkve u svakom razdoblju moguće je procijeniti samo na temelju procjene onih napada koji su doživjeli neuspjeh i na temelju razloga njihova neuspjeha, potom na temelju procjene otpora kojim se suzbija one napade koji su još uvijek snažni i na temelju procjene novih oblika napada koji se tek pojavljuju ili bi se mogli pojaviti. To je jedini način na koji možemo prosuditi položaj Crkve u bilo kojem povijesnom trenutku.

A najviše nas zanima ovo naše povijesno razdoblje. Da bismo shvatili današnje stanje Katoličke Crkve moramo ocijeniti koje njezine neprijateljske sile danas sve više slabe, koje su danas u punoj snazi, a koje se danas pojavljuju kao novi neprijatelji Crkve, nikako još u punoj snazi, no svakim danom sve jači.

Što se tiče katoličke vjere, ona stoji kao stijena usred svih bitaka koje dolaze i prolaze ispred te veličanstvene prisutnosti: Stat et stabit, manet et manabit: spectator orbis (Ona stoji i stajat će, ona još postoji i postojat će – svjedok mnogih generacija).

Na samome početku treba istaknuti da je rezultat našega istraživanja (stvarni položaj Katoličke crkve i njezini izgledi za pobjedu i poraz) neizmjerno žuran i važan za cijelu našu civilizaciju. Ne postoji ništa što je povezano sa sudbinom čovječanstva, a posebnom sa sudbinom naše europske civilizacije i kršćanskog svijeta izvan Europe, što se po važnosti može usporediti s pravilnom prosudbom snage i budućnosti Katoličke crkve. Nema nijednog drugog pitanja koje bi pobuđivalo toliko zanimanja. Ono je jednako privlačno ljudima koji misle da je katolička vjera iluzija i onima koji katoličku vjeru mrze kao pravog neprijatelja i onima koji misle da je ta vjera jedini mjerodavan glas na zemlji.

Položaj katoličanstva danas je očito životno važan i za one ljude koji misle da je katoličanstvo sredstvo spasenja svijeta i za one koji misle da je katoličanstvo smrtonosan otrov društva, ali i za svakog neutralnog promatrača koji je dovoljno obrazovan da zna kako je religija u korijenu svake kulture i kako su velike promjene u društvu ovisile o usponima i padovima religija.

Kada bi bilo istina da materijalno okruženje oblikuje ljudsko društvo sudbina nijedne duhovne institucije, koliko god uzvišena i rasprostranjena bila, ne bi imala presudnu važnost. Tada bismo uočavali nove mehaničke izume, to jest nove zaokrete u izvanjskom načinu života, i na tome bismo mogli temeljiti svoju procjenu ljudske sudbine.

No, to nije tako. Ustroj svakog društva na kraju ovisi o njegovoj filozofiji, o njegovu stajalištu prema svemiru, o njegovoj prosudbi materijalnih vrijednosti, to jest, konkretno, o njegovoj religiji.

Jer se filozofija svakoga društva, bilo da ju društvo naziva religijom bilo nekim drugim imenom, na kraju svodi na nešto što u praksi jest neka vrsta religije. Krajnji izvor društvenog ustroja jest stanje uma, a u srcu svake kulture jesu vjera i moralni zakon, bilo da su jasno izraženi, bilo da ih se podrazumijeva.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Hilairea Belloca Stari i novi neprijatelji Katoličke Crkve. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Bitno.net