Nepostojeći skandal

Komentar o prijeporima koje je izazvala Molitva Djevici koja se tradicionalno moli na Veliku Gospu u crkvama u Francuskoj napisao je Patrick Kéchichian. Komentar je objavljen u “Le Mondeu” dana 19. kolovoza, a vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano prenio ga je 21. kolovoza na svojoj naslovnoj stranici. Autor je književni kritičar utjecajnoga pariškog dnevnika, koji surađuje s “La Croix” i “La Revue des Deux Mondes”. Preuzimamo ga u cijelosti.

Marija

“Crkva je navikla biti otirač na kojem se čiste noge”, rekao je kardinal Barbarin. U stvari, svaka je prigoda dobra. U pitanju je molitva koju je napisao mons. André Vingt-Trois, nadbiskup Pariza, predsjednik Francuske biskupske konferencije, za blagdan Velike Gospe. Odmah se može zapaziti očigledan nesrazmjer između istančanosti teksta i teških optužbi koje je izazvao.

Ova molitva ne napada niti dovodi u pitanje ikoga, a zasigurno ne homoseksualce. Podsjećam da četvrti zaziv, koji je izazvao prijepore, dolazi, napominjemo, nakon tri zaziva, uključujući i onaj za one koji su “nedavno izabrani da vladaju i donose zakone”. Evo skandalozna zaziva, koji oduševljava ćudoredne duše sigurne u svoje pravo: “Za djecu i mlade: da svakome pomažemo otkriti vlastiti hod u napretku prema sreći; da prestanu biti predmet žudnje i sukoba odraslih kako bi u potpunosti uživali u ljubavi oca i majke“. Ne želim raščlanjivati tekst, ali zar nije očigledno da ono što se ovdje brani nije popraćeno bilo kojom osudom pojedinaca i skupina koji ne dijele isto viđenje čovječanstva i njegovih zakona?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ako te skupine i te osobe ne odustaju od izražavanja svoga mišljenja, zašto Crkva ne bi smjela izraziti svoje mišljenje o temi koja je na prvom mjestu njezina zauzimanja? Uz sve dužno poštovanje prema onima koji brkaju sekularizam i militantni antiklerikalizam. Da, s jedne strane, mišljenje, vrlo aktualno ali prevladano, čija se možebitna razložnost mjeri anketama, koje su zbroj konvergentnih mišljenja. S druge strane, promišljena misao, vjerna već dvadeset stoljeća (i mnogo više, jer se moramo vratiti na Postanak, prvu knjigu Starog zavjeta) vjerskoj antropologiji.

I u toj točki nesporazum, u kombinaciji s dobrom dozom nepoštenja, postaje očigledan. Naravno, moguće je podići na razinu neprikosnovenog prava evoluciju običaja, koji se čak može, ako to želite, definirati kao napredak – tu “teoriju obmana i razočaranja”, kako je govorio Charles Péguy. Međutim, ne smijemo zanemariti činjenicu da Crkva govori s nježnošću i blagošću, sa svetom tvrdoglavošću, o trajnosti antropološke vizije u kojoj se ukorjenjuje tvrdnja neotuđivih prava svakog čovjeka i svake žene. Viđenje koje nije oblikovano iz hirova, ćudi ili interesa određenih kategorija. Ono je nastalo iz same Božanske objave, kako nam prenosi Sveto pismo i cjelokupna Tradicija.

Izlazi li možda Crkva, podsjećajući na dio ove istine koju čuva, van svoje uloge? Ako Vlada i Parlament daju svoje mišljenje o braku i odluče promijeniti njegovu narav, nije li legitimno da Crkva, koja je od Krista baštinila dostojanstvo braka i odnosa između žene i muškarca (dostojanstva uzdignuta na razinu sakramenta), digne svoj glas? Glas koji ne pokušava nadglasati druge, ali koji ne prihvaća da se taj glas ne može čuti snagom sarkazma i neutemeljenih procesa.

Što se zamjera kardinalu Vingt-Troisu? Da je rekao riječ za koju ima zadatak naviještati, za koju ima dužnost ne čuvati je u skrovitosti sakristije, već je razumljivo naviještati? Tu riječ, koja nije riječ neke stranke ili skupine komentatora, koju nije izmislio, a kalkulira s njome ovisno o prigodnim interesima. Ne mijenja je. Može samo tražiti riječi, najprikladnije izraze, da manje bole. To je ono što je učinio, ponavljam, s velikom istančanošću. No, o sadržaju, stav se Crkve ne može promijeniti. Njena su snaga i slabost u ovoj nedodirljivosti. Nakon toga, svatko treba odlučiti prema svojoj savjesti.

Bez obzira što netko kaže, uloga Crkve nije u tome da se razvija u skladu s vremenom. Da je to učinila u prošlim stoljećima, odavno je više ne bi slušali. Njena uloga nije ni da pokrije svoje oči i da se plaši evolucije običaja, već da bude budna, u stanju pozornosti u funkciji istine koju je primila.

Cilj joj je braniti i objašnjavati tu istinu, uvijek i svugdje, u prikladnim i neprikladnim vremenima – čak i pod uvredama. Dakle, gdje je skandal? Gdje su predrasude? Možda ne tamo gdje ih bolesna vika nastoji otkriti.

Autor: Patrick Kéchichian

Za Bitno.net priredio: Marijo Udina

Foto: Shutterstock.com


Objavljeno: 3. rujna 2012.

Možda vam se svidi