‘Naša djeca postaju žrtve pornografije’

Teški oblaci nadvili su se nad nas. Osjećam kako se bliži oluja dok stojim na uglu ulice u južnom Londonu. Mislim i na svoje kćeri. Lili i Rose imaju 11 godina. Jedna obožava pse, druga pak voli sove.

One su u onoj osjetljivoj dobi kad počinju djelovati hormoni pa čas tutnje po sobi kao ljutite adolescentice, čas se privijaju uz mene tražeći zagrljaj.

Djevojčice se brzo približavaju dobi od 13 godina, dobi u kojoj je bila Chevonea Kendall-Bryan kad se nagnula kroz prozor na četvrtom katu stambene zgrade u ulici u kojoj se sada nalazim. Dječak kojega je poznavala bio je ovdje dolje, ali nije se radio o Romeu i Juliji. Daleko od toga.

Prije tragedije, ovaj je dječak Chevoneu salijetao sve dok nije pristala na spolni čin, a zatim je svim svojim prijateljima poslao snimku s mobitela. Ona mu je zaprijetila da će skočiti kroz prozor ako je ne izbriše. Poskliznula se i pala s visine od 18 metara. Preminula je od posljedica teške ozljede mozga.

Njezina majka kaže da će se boriti protiv onoga što se događa djevojčicama i mladim djevojkama u našem društvu. Jedno je sigurno: djevojčice i djevojke su pod ogromnim pritiskom svijeta koji je brutalniji, zahtjevniji i neusporedivo seksualiziraniji nego u doba njihovih roditelja.

‘Nikada dosad djevojke nisu trpjele takve konstantne nasrtaje – posredstvom oglasa, reklama za alkoholna pića, časopisa za djevojke, seksualno eksplicitnih TV programa pa sve do teške pornografije kojoj današnji tinejdžeri jednostavno pristupaju ne napuštajući vlastitu spavaću sobu’, kaže psiholog Steve Biddulph, koji ovog trenutka putuje Amerikom promovirajući svoju knjigu pod naslovom ‘Odgoj djevojčica’ (Raising Girls).

Knjiga je nastavak njegova bestselera ‘Odgoj dječaka’ (Raising Boys) – dječaci su također pod pritiskom jer ih se uvjerava da djevojčice trebaju izgledati i ponašati se kao porno-zvijezde. Naša djeca postaju žrtve pornografije.

‘Do djevojčica stižu vrlo ponižavajuće stvari’, kaže Claire Perry, članica britanskog Parlamenta koja je nedavno izabrana za savjetnicu Davida Camerona u vezi s komercijalizacijom i seksualizacijom djetinjstva. ‘Dječaci traže od mladih djevojaka da napišu svoje ime na dojku i da zatim im pošalju svoju sliku. Roditelji bi bili u pravom šoku da znaju što se događa u više-manje svim školama u Velikoj Britaniji. Naša djeca odrastaju u vrlo seksualiziranom svijetu.”

Eto, to je ta oluja s kojom će se moje djevojčice uskoro morati hvatati ukoštac. Već čujem grmljavinu.  Zbog njih mi je važno znati je li stanje stvarno tako loše? Koliko je to uzelo maha? Molim razgovor s gđom Perry i dok čekam da me nazovu, čitam izvješće Nacionalnog društva za sprečavanje okrutnosti nad djecom, iz kojeg je vidljivo da je stanje uistinu jako loše. Znanstvenici koji su 2010. proveli dubinsko istraživanje o životu učenika u dvije londonske škole kažu da je osam godina dob kad djeca počinju biti zbunjena i uplašena jer ih se obasipa seksualnim očekivanjima i zahtjevima.

Djeca u školi prepričavaju da je Claire, kojoj je 12 ili 13 godina, dječake u svojem razredu opisala na sljedeći način: ‘Ako žele oralni seks, salijetat će te svaki dan, sve dok ne pristaneš’.

Kamal, dječak iste dobi, kaže: ‘Na primjer, ako imam curu, kažem joj da napiše moje ime na cice i da mi pošalje sliku toga, a ja to onda stavim na Facebook ili Bebo ili tako nešto.’ Slika poprsja njegove djevojke slika je profila na njegovu mobitelu koju vidi svatko kome Kamal pošalje poruku. Neki dečki u njegovoj školi imaju na svojim mobitelima fotografije i po 30-tak razgolićenih djevojčica. Razmjenjuju ih kao što smo mi nekad razmjenjivali sličice nogometaša. Ako im se neka djevojka sviđa, pošalju joj sliku svojeg spolovila. Kao što je jedna tinejdžerica rekla nakon objavljivanja izvješća, slanje slika vlastitog tijela ‘novi je način upucavanja’.

Dečki su od pamtivijeka pokušavali, ali sada imaju tehnologiju kojom mogu pritiskati svoje mete: mobilne telefone s kamerama i mrežama poruka, kojima odrasli uopće nemaju pristup.

Chloe Combi, bivša nastavnica u jednoj ‘prilično elitnoj školi’ u članku za Timesov obrazovni prilog (Times Educational Supplement) napisala je što se događa kad se djeca ne zaustave na slikama: ‘Najteži razgovor u životu vodila sam s uznemirenim i smetenim ocem od oko 45 godina. Morala sam mu objasniti da smo prisiljeni izbaciti iz škole njegovu voljenu kćer, koja očito nije bila ni zlostavljana niti traumatizirana u djetinjstvu, jer su je uhvatili u muškom zahodu kako oralno zadovoljava dječake koji su stajali u redu. I to za novac.’

Gđa Combi nastavlja: ‘Prijateljica koja radi kao nastavnica u drugoj školi (elitnijoj od moje) kaže da je stanje takvo da moraju patrolirati za vrijeme svakog odmora kako bi spriječili slične indicente.’

Koji je uzrok svemu tome? Moramo još istraživati, kažu stručnjaci. No, zgroženim se roditeljima te pojave čine posljedicom nekoga golemog eksperimenta. Zahvaljujući internetu, naši dječaci i djevojčice prvi su naraštaj djece koja odrastaju s besplatnim, 24-satnim pristupom teškoj pornografiji. Pornografija je postala dio svakodnevnog života. Uvukla se u sve pore našeg života – od reklama do bestelera poput ‘Pedeset nijansi sive’. Naravno, sve to ostavlja traga na našoj djeci.

Diane Abbott, bivša ministrica javnog zdravstva u sjeni, izjavila je prošlog tjedna: Želim privući pozornost na stvaranje jednoga tajnog vrta, odnosno kulture striptiza u britanskim školama i društvu, koji britanske obitelji zbog brzog razvoja tehnologije uopće ne mogu kontrolirati, te na sve izraženiju pornografizaciju britanske kulture.”

Počinje se rano, s pernicama na kojima se koči Playboyev logotip sa zečicama, i Bratz lutkicama koje izgledaju kao da su upravo odradile smjenu na štajgi. Djevojčicama od osam godina trgovine i časopisi nude cipele s visokom petom i gaćice s otisnutim sloganima koji bi se na svakoj odrasloj osobi smatrali seksualno provokativnima. Kampanje zabrinutih skupina kao što su Mumsnet (Mreža majki) uspijevaju tek nakratko zaustaviti takve proizvode, jer čim izbace jedan, na njegovo mjesto stiže nekoliko novih.

Pop industrija, koja pokušava regrutirati sljedbenike i prije nego što uđu u pubertet, poučava djevojčice plesu koji je nastao u striptiz klubovima[1]. Nisam puritanac, ali su mi upravo to spočitnuli kad sam pitao zašto 10-godišnje dijete oponaša kretnje iz video-spota u kojem se Rihanna isteže poput domine i pjeva: „Hajde, grubi momče, momče, možel’ ti se dići? Hajde, grubi momče, jel ti dovoljno velik?”

Zatvarajući krug, Rihanna projicira neznatno ublaženu verziju ekstremnih slika o kojima pjevaju muške zvijezde hip hopa, u čijim su video uratcima žene prikazane kao seksualne ropkinje. A ti su uratci tek malo ublažena i ispolirana kopija ponašanja u tvrdim pornografskim filmovima, koji su ionako nadohvat ruke, odnosno miša, na brojnim inačicama servisa YouTube.

Taj svijet se više ne skriva iza vrata raznih mračnih klubova za odrasle s plaćenom ulaznicom – danas je pristup svima slobodan. Štoviše, ne morate nikoga uvjeriti da vam je osamnaest da biste to mogli gledati. Nisu to više oni naivni pornići s najviše police kioska s novinama – to je bilo jedino čega smo se mogli domoći kad sam ja bio dječak. Ekstremne, nasilne slike koje naša djeca danas tako lako mogu vidjeti natjerale bi i porno-zvijezde iz sedamdesetih na sram. A možda i na povraćanje.

Sveprisutnost takvih materijala promijenila je definiciju normalnog. Tri četvrtine nastavnika ispitanih u okviru istraživanja TES-a[2] provedenog prošle godine rekla je da smatraju kako pristup pornografiji ima „štetan učinak“ na učenike. Jedan je nastavnik rekao da se djevojčice oblače kao „plastične lutke na napuhavanje“, dok je drugi rekao da neki učenici “ne mogu zaspati bez gledanja pornografije”.

Međutim, postoje uznemirujući dokazi da teška pornografija postaje toliko česta i sveprisutna da je neka djeca doživljavaju kao nešto banalno. Pionirsko istraživanje NSPCC-a[3] iz 2010. godine pokazalo je da gledanje profesionalne pornografije dječaci smatraju znakom očaja. Oni radije gledaju – i razmjenjuju – kućne pornografske snimke i slike djevojčica koje osobno poznaju.

Dio je to fenomena koji je dobio i ime: „sexting“[4], a riječ je o razmjeni seksualnih poruka ili slika SMS-om odnosno MMS-om putem pametnih telefona i društvenih mreža. Chevonea Kendall-Bryan bila je žrtva toga, i drugih, još gorih oblika ponašanja. Dječaci su nasrtali na nju od njezine 11. godine, rečeno je mrtvozorniku ranije ovog mjeseca. S 13 je nakon jedne zabave bila prisiljena na spolni čin s 18-godišnjakom. Drugi je 15-godišnjak poslije zahtijevao istu „uslugu“ – u suprotnom će razbiti prozore na njezinom domu u južnom Londonu. Kad je poslušala, snimio ju je svojim telefonom i podijelio snimku s ostatkom njezine škole.

Pritisak seksualizacije navodi djevojčice na misli o suicidu, na samoozljeđivanje, pojavljuju se poremećaji prehrane, ili ih navodi da potraže izlaz u drogi ili alkoholu. Ali jesu li sekstualne poruke pojava ograničena samo na problematične škole u urbanim sredinama? Ne, kaže profesor Andy Phippen sa Sveučilišta Plymouth, koji je proveo vlastito istraživanje u Cornwallu, Somersetu i Devonu. “Bio sam u svakakvim školama – uključujući one u gradovima, manjim mjestima i na selu – i ne mogu se sjetiti nijedne gdje sekstualne poruke nisu bile problem”, rekao je. “Nema to veze ni s društvenim slojevima. Posjetio sam i elitne škole; ni ta djeca ne govore o tome ništa manje.”

Međutim, važno je spomenuti da djeca možda govore istinu kad kažu da tako nešto nikad nisu vidjela. Prema procjenama postotak djece koja dođu u dodir s tom pojavom kreće se između 15 i 40 posto učenika, ovisno o tome gdje živite. A kad sam razgovarao s Claire Perry, ona mi je priznala: „Odgovor glasi: ne znamo. Mislim da je to u svakom slučaju problem u porastu. Moj mi osjećaj govori da djeca to rade i u najljepšim, najzelenijim dijelovima Engleske.”
[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Ne bismo li morali saznati? „Da. Zato je dobro da se o tome povede javna rasprava. Nasilje je oduvijek prisutno među djecom (bullying), ali tehnologija znači da smo dali našoj djeci prostor u kojem ih mi odrasli ne nadziremo. Moramo nešto poduzeti. Očekujem mnogo teških razgovora ovog vikenda.“

U posljednjih je nekoliko dana Claire bila optuživana da potiče na špijuniranje naše djece, nakon što je predložila roditeljima da čitaju SMS-ove i elektroničke poruke svoje djece. „Da vam se dijete druži s nekim tko se drogira, smatrali biste da imate pravo intervenirati. Zašto onda smatramo da u internetskom svijetu na to nemamo pravo? Previše smo pasivni. Ali mislim da ovotjedne reakcije pokazuju da roditelji žele natrag to svoje pravo.“

Njezina je prva zadaća, međutim, usredotočiti se na internet. Prošle je godine premijer David Cameron podržao sustav filtara kojim se blokira pristup pornografskom sadržaju na kućnim računalima. No, u međuvremenu je ta zamisao napuštena. Rasprava je pokazala da većina ljudi smatra takvu mjeru previše radikalnom, priznaje gđa Perry – no ona sada radi zajedno s pružateljima internetskog pristupa na nizu promjena, uključujući i blokadu pornografskih sadržaja na javnim Wi-Fi mrežama. Kod kuće će korisnici morati potvrditi da su punoljetni kako bi mogli pristupati pornografskim sadržajima ili će se u suprotnom primjenjivati restriktivne mjere. “Morat ćete izjaviti: ‘Ne želim taj filtar’. Tek kad to budemo imali, povest ćemo svijet prema internetu sigurnom za djecu.”

Sve je to lijepo, ali ne rješava problem SMS-anja seksualnog sadržaja. Nimalo ne sumnjam da će tehnološki osviješteni dječaci poput mojega 15-godišnjeg sina smisliti način da izigraju i takvu zaštitu, ako tako požele. Naravno, tražit će slike ljudi u spolnom činu. Dječaci to čine. Ja se samo bojim tsunamija tvrde pornografije koji će ga zapljusnuti svaki put kad to pokuša. Kao što je Claire Perry rekla: „Pornografija je užasan kontekst za učenje o spolnosti; to nije mjesto gdje bi se naša djeca trebala informirati o spolnosti.”

A kad se sjetim njegovih sestara, jednostavno zadrhtim. Ne želim da žive u svijetu u kojem će im se dječaci udvarati šaljući im slike svojih spolovila. Lily i Rose nisu njihova stvarna imena, usput budi rečeno. Ne bih ih volio uvući u ovu priču. No, jasno je da moramo razgovarati, ma kako to bilo neugodno.

Također, kao odrasli moramo biti svjesni  na kome je krivnja. Podsjeća me na to SMS poruka jedne 14-godišnjakinje, prijateljice obitelji, dok putujem kući radujući se zagrljaju svojih kćeri. Odgovarajući na moj poziv da progovori o pritisku koji osjeća, napisala je: “NE OPTUŽUJ djecu. Mi ne prodajemo pornografiju. To čine odrasli. VI RIJEŠITE STVAR!!!”

Cole Moreton

Izvor: www.telegraph.co.uk

Prijevod: D.Ć.