Nadbiskup Barišić: Euharistijskim slavljem pridružujemo se slavlju nebesnika

Foto: IKA
“Danas, na svetkovinu Svih svetih, kao ljudi i kao vjernici okupili smo se na svetomu mjestu kod grobova naših najmilijih da bismo se pomolili za one koji su nas napustili. U našim pohodima osjećamo njihovu blizinu. Naši su pohodi izraz vjere u sve svete i u radosni susret s onima koji su ušli u puninu života”, kazao je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić predvodeći, na svetkovinu Svih svetih 1. studenoga, misno slavlje na splitskom groblju Lovrinac.

“Svetkovina Svih svetih doista je festival – veliki jubilej života, povezanost neba i zemlje, radost i pjesma. Sveci, miljenici Božji, i nama svojima trajni su prijatelji. Nebesnici oslobođeni spona smrti radosnom himnom Životu zahvalno slave Boga. Slave izvor svega života, Onoga koji nas u svome Sinu Isusu Kristu, našem Spasitelju i Gospodinu, neizmjerno ljubi. I mi danas na groblju nismo zatvorenici naše i njihove smrti, već u zajedništvu s njima razmišljamo, molimo, pjevamo u svjetlu Radosne vijesti kršćanske vjere i nade Izvoru i Spasitelju našega života. Euharistijskim slavljem pridružujemo se slavlju nebesnika”, rekao je nadbiskup Barišić započevši svoju propovijed te nastavio: “Slaviti život znači slaviti Boga Oca. Uz Njega je vezan naš život i smrt, naša sadašnjost i budućnost. Sam Bog u Isusu Kristu radi nas i radi našega spasenja, iz ljubavi prema nama, čovjekom posta. Krist Gospodin svojim uskrsnućem postade Začetnik života, Prvorođenac od mrtvih. Njemu, svojemu Spasitelju, danas u zajedništvu svih svetih upućujemo zahvale i molitve za svoje pokojne i za nas same.” Na Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga upućuje nas i cvijeće i svijeće koje stavljamo na grobove naših dragih i milih. Na naša sudbonosna, ozbiljna i velika pitanja života i smrti On nam je jedini, konačni, radosni odgovor. “Bez Krista, bez Njegova uskrsnuća svaka naša nada je mala i nedovoljna, ne ostvaruje čovjeka. Stoga uz grobove naših dragih pokojnika, dok nam naviru tolika sjećanja, u vjeri i nadi Kristova uskrsnuća, u otvorenosti i radosti vječnoga života i mi nadilazimo zemaljske smrtne horizonte.” Groblja naših pokojnika, koja su označena poljima poput grada s kvartovima i ulicama, polja su nove stvarnosti kršćanske nade. Na njima su ispisane poruke naših dragih pokojnika koji nam govore da je naš smrtni, zemaljski život ispunjen konačnom puninom vječnosti. “U svjetlu kršćanske istine i slavlja svih svetih naši nas dragi pokojnici pozivaju da unesemo više svjedočenja i znakova vjere, nade i ljubavi u žive kvartove i ulice našega svakodnevlja, u naše odnose kako bismo i mi učili tekst i note, gramatiku i melodiju onog istog himna kojim oni već slave Boga Oca i Spasitelja našega”, istaknuo je nadbiskup.

Premda je himan nebesnika teško razumljiv, nije nepoznat. On upućuje na poznati Isusov govor na gori o onima koji postaju sretnicima: siromasi, ožalošćeni, krotki, gladni, žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti. U tom je surječju nadbiskup Barišić govorio o žrtvi, gledano ljudskim i Božjim očima.

“Isusovo viđenje dostojanstva žrtve daleko nadvisuje samu medijsku promociju i materijalne pogodnosti. U svjetlu blaženstava naši dragi pokojnici uz svoje želje i poruke kao da nam tiho izgovaraju još jednu rečenicu: ‘E, da mi se vratiti: bio bih više…! bio bih bolje…!’ Braćo i sestre, i mi u svom životu nakon 18, 40, 70 godina života, koliko smo puta izrazili istu želju: ‘E, da mi se vratiti! E, da mogu iz početka. Ne bih tako mislio, ne bih tako rekao, ne bih tako učinio, ne bih to propustio!'” No, možemo kazati da je povratak moguć. Što je obraćenje nego dar povratka – novog početka? – upitao je mons. Barišić te nastavio: “Zar ovu želju i mogućnost povratka ne tražimo i doživljavamo svake nedjelje dok se kajemo priznajući da smo se udaljili mišlju, riječju, djelom i propustom od života, od Boga i bližnjega? Zar naš povratak danas s groblja u grad našeg vjerničkog i građanskog svakodnevlja ne želi biti naš osobni odgovor na ono njihovo i često naše: ‘E, da mi se vratiti!’ Živjeti, znači promijeniti se – obratiti se. Obraćenje i rast u ljudskosti i vjeri, znak je da smo živi, da smo na strani života, da učimo pjesmu nastupa i sudioništva na festivalu uskrsne punine života.” Podsjetio je na riječi jednoga pjesnika koji je razmišljajući o životu kazao: “O, velika sudbonosna pitanja, oprostite malim odgovorima!” Vjerujem da danas svatko od nas osjeća potrebu reći svome Bogu i Spasitelju: “O, veliki i dobri Bože! Oprosti mi moju površnost, nezainteresiranost, odsutnost, ravnodušnost – oprosti moje male odgovore, promašene ili nikakve!” Na kraju propovijedi nadbiskup se osvrnuo na Godinu vjere, istaknuvši da je i ona poziv i prilika našega povratka, upozorivši vjernike da ne zaborave na cvijeće i svijeće za svoje žive. “Neka svijeća naše pažnje, solidarnosti i oproštenja u obiteljskom domu kao i u našoj sredini bude svjetlo i toplina bližnjima; da živo cvijeće na stolu i ono još potrebnije duhovno cvijeće, naše ljubavi i ohrabrenja, unosi u obiteljske odnose radost života i ljepotu zajedništva. Učini, Bože, da naši svakodnevni stolovi, obiteljski i radni, budu poput oltara povezujući našu liturgiju života s nebeskom proslavom svih svetih gdje se i mi nadamo zajedno s njima zahvalno pjevati Tebi: ‘Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.'”

Nakon misnoga slavlja brojni vjernici, ministranti, redovnice, bogoslovi, pjevači sastavljeni od više splitskih župnih zborova pod vodstvom fra Stipice Grgata i oko četrdeset svećenika, išli su za križem u procesiji do središnjega križa “obgrljena” svijećama gdje je nadbiskup izmolio blagoslovnu molitvu za sve vjerne mrtve. (ika/bitno.net)