Na HKS-u započele tribine o Apostolskoj ispovijesti vjere

Foto: IKA
Hrvatsko katoličko sveučilište i Međunarodni katolički časopis Communio – hrvatsko uredništvo započeli su 23. listopada niz tribina u Godini vjere kojima je cilj dijalog između teologa i ateista i agnostika. Na prvoj u nizu tribina o Apostolskoj ispovijesti vjere o temi “Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje” raspravljali su dr. Pavel Gregorić i dr. Ivica Raguž.

Pojašnjavajući razloge pokretanja tribina, rektor HKS-a prof. dr. Željko Tanjić istaknuo je da je Hrvatsko katoličko sveučilište prirodno mjesto za dijalog vjerujućih i nevjerujućih. “Vjerujem da će to biti naš prinos ne samo Godini vjere, nego i filozofiji, teologiji, i općenito znanosti u našemu društvu i sveučilišnoj zajednici”, rekao je rektor Tanjić.

Prvi uvodničar profesor filozofije na Hrvatskim studijima dr. Pavel Gregorić pokušao je objasniti zašto on ne može potpisati prvu alineju iz Apostolskog vjerovanja, tj. zašto ne vjeruje u Boga Oca Svemogućega, stvoritelja neba i zemlje. Svoj stav objasnio je u tri koraka. U prvom pojašnjavajući “zašto ne vjeruje u Boga Oca”, istaknuo je što je otac – prvi ljudski predak ljudskoga roda. Otac je prvi muški predak ljudi. I životinje imaju svoga prvog pretka, ali njega ne nazivamo otac, a Bog je kako vidimo iz prve alineje stvaratelj svega i neba i zemlje i svega što na zemlji gmiže, a ne samo ljudi, pa onda je pitanje zašto je Bog otac. Time izdvajamo čovjeka iz ostatka Božje kreacije. Za to možda imamo uporište u svetim spisima, ali ne znam imamo li u znanosti, konkretno u biologiji, upozorio je Gregorić, te dalje upitao “zašto bi Bog bio muškoga roda, može li Bog uopće po svojoj koncepciji imati ikakav rod”.

Gledajući metaforički, što ga čini ocem, je li to što nas podržava na životu? Zašto onda ne bi bio majka koja nas doji; ako ga ocem čini što je uvijek sve po njegovu, zašto ne bi bio majka koja nam daje utjehu? No, znamo zašto je Bog otac, a ne majka. Zato što je koncept Boga nastao ili preuzet u vrijeme patrijarhata, a patrijarhat taj i takav je nama potpuno stran, neprihvatljiv, rekao je Gregorić. U drugom koraku osvrnuo se na Boga kao svemoguće biće, te je istaknuo kako tu filozofi vide dvije vrste problema. Prvi su oni koji proizlaze iz samog atributa svemoći, a drugi oni koji proizlaze iz atributa svemoći kad se svemoć stavi u isto biće s drugim atributima sveznanje ili dobrota ili sveprisutnost. Ako je neko biće svemoguće ne postoji ništa što to biće ne može učiniti. No, Bog je svemoguć u okviru onoga što nije samo sebi proturječno. Može li Bog sebe dokinuti? Ne može, jer je nužno biće. Ako je Bog biće koje nužno postoji ne može biti da ga nema. To dolazi u sferu logičnim nemogućnostima. Nadalje je istaknuo kako je najveći problem za teologiju i vjeru konjunkcija svemoći i dobrote. Ako je Bog svemoguć i istodobno i dobar kako to da dopušta toliko zla u svijetu, kako to da dopušta toliko stradavanja nevinih i to ne samo od ljudi, već i od strane prirodnih uzroka. To je standardni argument iz zla u svijetu, koji je proizveo disciplinu teodicija.

Na kraju se osvrnuo na riječi “Stvoritelj neba i zemlje” te istaknuo kako nebo i zemlju ne treba stvoriti, jer je mišljenja da danas imamo prilično sigurno znanstveno znanje kako je i kada i na koji način zemlja formirana. Ako dopustimo da je u stvaranju svemira potrebno neko biće u stvaranju, meni se čini da je taj pojam Boga daleko od onog Boga koji je otac koji ima jednoga sina, a poveziv je i kompatibilan s bogom ili bogovima drugih monoteističkih religija. Sve to meni stvara visoki stupanj vjerojatnosti da je ovaj Credo jedan testament svoga vremena i načina razmišljanja koji ja ne dijelim, i mislim da danas ljudi koji su informirani, koji su obrazovani nemaju razloga vjerovati, zaključio je Gregorić.

Pročelnik Katedre dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu dr. Ivica Raguž svoj stav o temi obrazložio je u nekoliko teza. U prvoj “vjerujem u Boga stvoritelja ako je on stvorio sve iz ništa” istaknuo je kako se to ne ističe u vjerovanju, ali se podrazumijeva u kršćanskoj tradiciji. Riječ je o tome da Bog ne stvara svijet iz nekakve potrebe, kako bi sebe ostvario, kako bi se lišio nekoga nedostatka. Ako ne stvara iz potrebe, a suprotno tome je ljubav, dakle Bog stvara iz ljubavi. Takvo shvaćanje mijenja pogled na svijet, dakle nije riječ o pukoj teoriji, pojasnio je.

U drugoj tezi “vjerujem u Boga stvoritelja koji je sve stvorio, i kojemu sve pripada” istaknuo je kako se time ističe radikalna ovisnost svijeta o Bogu. U tom smislu kršćanska svijest o ovisnosti donosi duboku svijest prolaznosti. Ovisnost svijeta o Bogu govori o dubokoj bliskosti Boga i svijeta. Budući da svijet svaki čas može i ne postojati, a stvarno postoji to znači da se Bog brine za svijet. Tu bliskost Boga kršćanska vjera izražava pojmom otac, pojasnio je.

Govoreći o tezi “vjerujem u Boga stvoritelja koji stvorenje čini radikalno slobodnim”, istaknuo je da vjera u Boga stvoritelja ne podrazumijeva samo radikalnu ovisnost već istodobno i radikalnu slobodu svakoga stvorenja.

Danas nam mnogi tvrde, napose ateisti, da smo dio svijeta, jer Boga više nema. Ako smo dio svijeta tim gore za nas, tada smo neslobodni, neosobni, svijet vlada nama tada se nikada ne možemo prema njemu slobodno ophoditi. Ovisnost o Bogu koji nas je stvorio omogućuje istinsku slobodu. Mi, kršćani, bismo trebali biti najslobodnije osobe u ovome svijetu. Uvjeren sam da onaj koji živi kršćansku vjeru zaista može disati punim plućima u ovome svijetu jer smo slobodni od počela ovoga svijeta, kako veli Pavao, podsjetio je dr. Raguž te istaknuo kako tu treba imati na umu da se i ekologija kao misao pojavljuje u kršćanskom ozračju. Kršćani bi trebali biti i najveći ekolozi, jer se ona nalazi u srži kršćanske vjere, vjere u Boga stvoritelja. Kršćani kao oni koji vjeruju u Boga stvoritelja su i čuvari ljudske prirode, rekao je dr. Raguž.

Govoreći o tezi “vjerujem u Boga Stvoritelja, jer u vjeri znam da je stvoren svijet po riječi”, dr. Raguž je istaknuo: “Ako u srži cjelokupnog stvorenja nismo sigurni što je to, nekakva sila, tada ljudski život poprima dimenziju besmislenoga, gubi se obzorje pravoga smisla. Kada se vjeruje da je temelj cjelokupne zbilje razum, da je temelj cjelokupne zbilje Bog koji je ljubav, tad se sve mijenja. Tada ja mogu s lakoćom djelovati u ovome svijetu i razumski i u ljubavi”. (ika/bitno.net)