Mavis Staples – “If All I Was Was Black” (ANTI-, 2017.)

Da svjedočimo vremenu velikih ideološko-političko-društvenih turbulencija na govore samo naše (post)tranzicijske i poratne rovovske bitke, a ni realni ni potencijalni učinci migrantske krize. Sveopći relativizam i tranzicija sekularizma u novu vrstu religije u zagrljaju s diktiranjem postulata političke korektnosti s jedne, te radikalizacija odgovora na te nove izazove vremena i društva s druge strane, cijeli su globus išarali rovovima između kojih se odavno uzdiže dim, ne samo onaj doslovni sa zgarišta njujorških blizanaca ili bliskoistočnih bojišta, već i onaj metaforički, dugoročno možda i opasniji, a svakako perfidniji. Amerika je tako zadnjih nekoliko godina, a osobito tijekom prošle, obilježene izborom Donalda Trumpa za predsjednika, poprište zabrinjavajućih sukoba na dodirištima suprotstavljenih ideoloških i političkih mišljenja. Mediji su se pritom pristranošću i interesnim umreženjima pokazali generatorom sukoba u daleko većoj mjeri nego što bi to trebala biti njihova informativna funkcija pa se čarobni krug konstantno zatvara u monopoliziranjima istine i konstantnoj regeneraciji razjedinjenja u svakoj pori društva. A teška vremena, po nekakvom podmazanom mehanizmu, daju poseban zamah u umjetnosti, što je posebno važno kad su u pitanju umjetnosti koje dotiču šire slojeve. Popularna glazba sasvim je sigurno jedna od najbitnijih, ako ne i na samome vrhu.

Bruce Springsteen je svojedobno pokazao kako se praktički sa samih zgarišta jedne sadašnjosti može pozvati na zajedništvo i uzdizanje iznad pepela i smrti. Njegov je album “The Rising” bio upravo ono što je Amerika nakon 11. rujna 2001. trebala, ali i, sudeći po jednom običnom “trebamo te” dobačenom na ulici iz usta anonimno prosječnog Amerikanca, izravno željela. Bila je to zbirka (rock) pjesama bez suvišnih celofana ili omatanja istine lažnim korektnostima, usmjerena sa zbornog tla u otvoreno nebo; bila je to pružena ruka bez skrivanja druge, album kojim je jedan od najvećih američkih rock-autora mobilizirao sve svoje katoličke korijene, od kojih ionako nije mogao i ne može pobjeći, koliko god se to deklarativno trudio. Današnje zgarište nije toliko opipljivo i izravno, ali očito nagriza društvo ionako opterećeno ulogom svjetskog političkog lidera, dežurnog policajca i gospodara munja. Tako se, dok se mi, čak i nakon višedesetljetnog jednoumlja koje je crtalo povijest po vlastitoj logici i potrebi, jadamo kako se ne uspijevamo odmaknuti od svjetskih ratova prošloga stoljeća, netko u Americi dosjetio dovoditi u pitanje i spomenike iz stoljeće i pol starog građanskog rata!

U tom ozračju i iz takvoga društva dolazi album koji Amerika treba, bar kako to ambiciozno poručuju potpisnici. A prvu crtu s potpisima na “If All I Was Was Black” ispisuje Mavis Staples, 78-godišnja pjevačica koja je istinska legenda američke glazbe, ali i stalni aktivni glas koji je svojedobno stupao i uz samog vlč. Martina Luthera Kinga. Njezin na kršćanskim korijenima njegovan spoj gospela, soula i R&B-ja otkrio se još pedesetih dok je kao najmlađi član – ali i vodeći vokal – pjevala gospel sa svojom obitelji u The Staples Singers, prvo u čikaškim crkvama, a potom, nakon potpisivanja diskografskog ugovora, i diljem SAD-a, da bi u kasnijoj samostalnoj karijeri postao jedan od najprepoznatljivijih i najiskrenijih glasova tiše Amerike, glas iznikao iz samih korijena te zemlje i njezine kulture. Upravo joj to daje za pravo o svom novom, pred kraj prošle godine objavljenom albumu reći: “Ove će pjesme promijeniti svijet!” Jer, kao da se nakupilo mnogo toga što je skupljala godinama, kao da je osjetila kako je vrijeme za nešto, za nekakvu riječ, za pravu notu, za iskren poziv. Makar sve to i ne dolazi direktno iz nje kao autorice…

Naime, kao na nekoliko prethodnih albuma, i ovdje joj rame uz rame, zapravo kao posve ravnopravan, ali tihi, skriveni supotpisnik, stoji Jeff Tweedy, poznat prvo kao jedan od osnivača kultnog alt-country sastava Uncle Tupelo, a zatim još više kao um i motor Wilco, jednog od najznačajnijih i ponajboljih suvremenih američkih rock-bendova. Ovaj sjajan, iznimno talentiran i inteligentan autor osmislio je i s tim bendom snimio neke od ključnih američkih albuma devedesetih, poput “Yankee Hotel Foxtrot” i “Being There”, ali i čiji rad zadnje vrijeme klizi u stagnaciju proporcionalno aktivističkim akrobacijama poput, primjerice, otkazivanja koncerata u Indiani zbog neslaganja s odlukama tamošnje vlasti. Iako drukčijih polazišta u svom društvenom angažmanu – Mavis s kršćanskim temeljima, a Tweedy iz naglašenije sekularističkog miljea – ovo dvoje umjetnika već neko vrijeme uspijeva pronaći zajednički glazbeni jezik, što proizlazi iz poštovanja (prvenstveno Tweedyjeva prema svemu što Mavis Staples jest i što je ostavila kao svoju ostavštinu) i ljubavi prema samoj glazbi, baš toj korijenski američkoj, americani koja titra notama i glazbenim duhom suvremene zajedničke im domovine.

Zato je “If All I Was Was Black” tako uspio i tako snažan album. Jer su oba ova umjetnika ostala vjerna svom iskazu, a da se cjelina pritom nije narušila. Jeff Tweedy kao tiha, a autorski presudna prisutnost svakako je svake hvale vrijedna odlika albuma, jer ovaj je vrlo samouvjereni autor svoj rad ovdje reducirao na korist cjeline, i to Mavisine cjeline, ne samo pogodivši bit njezine glazbe, pa čak i svjetonazora, već se i ne potpisavši kao ravnopravni izvođač, što on ovdje, uz činjenicu što je napisao sve pjesme, sa svojom gitarom bez pogovora jest. No, da ne bi bilo zabune, u pitanju je album Mavis Staples, upravo onakav kakav bi svaki njezin obožavatelj očekivao i želio, sa svim svojim utocima soula, gospela i R&B-ja, s tek diskretnim, ali ne i nečujnim aditivima tipično Tweedyjeva rocka, što se posebno osjeti, primjerice, u pjesmi “Try Harder”.

A što nam to Mavis Staples (i Jeff) želi poručiti? Ne, nije u pitanju politički proglas, koliko se god na prvu činilo ili se dalo zaključiti iz njezinih izjava. Nije, ali između redaka i jest, samo ne onakav kakav bi ispalio “pravovjerni” današnji aktivist koji će i u demokratskim izborima vidjeti zlo ako se ne poklapa s njegovim stavovima i ideološkim okvirom. Da, zapjevat će ona o “lažima i širenju glasina”, ali neće pozvati na barikade ni palež u ime ikakve ili ičije pravde, već će i u onima s kojima se ne slaže i koji u nju unose nemir vidjeti braću i sestre: “Znam da su i oni ljudi i da trebaju moju ljubav” (“We Go High”), glasit će njezin opus operandi sa svim osobnim ograničenjima i slabostima. Reći će tako u već spomenutoj vilkovskoj “Try Harder”: “Moram živjeti opraštajući, moramo pružati nadu jedni drugima, jer ima zla u svijetu, kao što ga ima i u meni samoj… Dobra sam koliko mogu biti”, pokušavajući se suočiti s vlastitim posrtajima.

Pjesme na “If All I Was Was Black” angažman su kreativne osobe koliko i molitve, prije svega u svojim žanrovskim postavkama, pa će se tako “Build a Bridge”, “Peaceful Dream”, a osobito “No Time for Crying” vinuti u nebo kao pravi biseri suvremenog gospela, formom i sadržajem, ponavljajući svoje stihove baš kao zazive: “Jesi li sa mnom? Sa mnom si? Samo dolazi, jer posla je pred nama…” Izravnog zaziva Bogu nema – valjda jer su Tweedyjeve riječi u pitanju – ali napajajuća je snaga očita – valjda zbog Mavis koja riječi izgovara. “Ain’t No Doubt About It”, na kojoj joj se za mikrofonom pridružuje i Tweedy, možete tako iščitati kao predivnu odu prijateljstvu, ali i zahvalu Gospodinu, a možda najispravnije uzeti kao prožimanje tih vizura u jednu: “Svaki put kad sam zabrinuta i kad ne znam što mi je činiti, pomislim na sve to što me brine i koliko malo se od toga uistinu dogodi, a i kad se nešto dogodi, pozovem tebe…” Pritom treba imati u vidu da je baš na pjesmama poput “We Go High” autorski sudjelovala i Mavis: “Čekam vrijeme kad ćemo svi uistinu biti braća, držeći se jedni drugih, kao Nebo na zemlji.”

Snaga albuma, dakle, nije u etiketiranju ili imenovanju nekoga s druge strane ideološke žice; konkretni problemi mogu se pročitati tek ponegdje (policijska brutalnost u “Little Bit” i netrpeljivost prema migrantima u “Build a Bridge”), ali i tu u funkciji traženja zajedništva i snage da se uzdignemo kao ljudi. Da se, konkretno, Amerika uzdigne iz onoga što “Build a Bridge” pjeva kao: “Gledam našu zemlju, ljude koje i ne vidimo, stojeći jedni uz druge razdvojeni, usamljeni u zemlji slobodnih.” Skroman u svom glazbenom zamahu, ali baš zato autentičan, ambiciozan u namjeri koliko i ponizan u pogledu prema samome sebi, “If All I Was Was Black” uistinu jest album koji može mijenjati. Onoliko koliko to glazba može, osobito kad je iznese ovakav autoritet. I to je početak.

Toni Matošin | Bitno.net