Kada je 2011., odlukom Benedikta XVI., Mate Uzinić postao dubrovačkim biskupom mnogi su primijetili njegovu otvorenost u komunikaciji koja je osvježila suzdržan nastup svojstven većem dijelu hrvatskog episkopata. No, uz uvodne simpatije, ta će mu otvorenost, kao i očita želja da potakne “dijalog sa suvremenim svijetom koristeći se njegovim jezikom”, donijeti brojne kritike.

U vremenu društvenih mreža, kada lakoća komuniciranja briše čak i staleške granice između biskupa i vjernika, ponekad su kritike prelazile i u otvoreno vrijeđanje. Tome je pogodovalo vrijeme korona-krize, ali i biskupovo inzistiranje na temama koje dijelu hrvatskih laika, ali i klerika, teologa te prelata, nisu najbolje “sjele”. Tu pritom prvenstveno mislimo na novo izdanje Ljetne škole teologije u Dubrovniku, koja je zbog pozvanih predavača ponovno probudila kontroverze začete gostovanjem teologinje Tine Beattie 2019. godine, ali i nedavni status nadbiskupa Uzinića povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije.

Upravo su ta dva događaja poslužila kao temelj za veliki razgovor s novim riječkim nadbiskupom koadjutorom. Intervju je vođen putem e-maila, dok su određena pitanja produbljena na susretu uživo koji se odvio u prostorijama Riječke nadbiskupije. S obzirom na opsežnost razgovora i bogatu korespondenciju, mnoge misli i izjave mons. Mate Uzinića nisu pronašle put u konačnu verziju intervjua. Unatoč tome, radi se o vjerojatno najotvorenijem medijskom razgovoru jednog katoličkog prelata u novijoj hrvatskoj povijesti.

– Koji su razlozi i motivi pokretanja Ljetne škole teologije?

Dubrovnik povijesno ima posebno značenje u našoj domovini kao mjesta susretišta vjera i kultura, što je nas u Dubrovačkoj biskupiji na poseban način motiviralo, da nastavimo živjeti i graditi “našu” Atenu. U tome nam je od velike pomoći bila i manifestacija „Dani kršćanske kulture“, koja se u Dubrovniku s vremenom profilirala u manifestaciju „Kršćansko lice kulture“. Željeli smo ovom licu kršćanske kulture dati i određeni teološki okvir. Početno smo se vodili idejom „predvorja naroda“ pape Benedikta XVI., kao mjestom dijaloga sa suvremenim svijetom i osobito nevjernicima, ali to se s vremenom profiliralo u Ljetnu školu teologije. Ideja ovog programa je teološki susret u dijalogu oko neke aktualne teme koju tematiziraju poznata teološka imena. Da bi to doista bio susret u dijalogu, bilo nam je važno da sudionici budu članovi različitih kršćanskih zajednica i s različitim teološkim promišljanjima i stavovima.

– Kako gledate na razvoj teološke znanosti, osobito u Hrvatskoj? Može li ona uopće adekvatno odgovoriti na probleme i izazove današnjice? Što od teologije očekuju laici, što znanstvenici, a što Crkvi posvećene osobe i mogu li se te potrebe pomiriti? Na kraju, koji su teolozi obilježili Vaš duhovni rast i društveni angažman?

Nisam stručnjak za ova pitanja i stoga mogu podijeliti samo svoja osobna promišljanja. Ponekad imam dojam da je teološka znanost u Hrvatskoj ostala blokirana u prošlosti, da joj nedostaje aktualnosti i spremnosti ponuditi teološki odgovor na pitanja i probleme s kojima se suočavamo u sekulariziranom i pluralnom svijetu. Ne znam zašto je to tako, ali kao da se teologija u Hrvatskoj, a bojim se da je to i širi problem, prignula nad samu sebe, i kao da ne uspijeva vidjeti svijet oko sebe i njegove probleme te s drugima u dijalogu tražiti izlaz. Nakon koncila imali smo niz izvrsnih teologa koji su mijenjali Crkvu, a danas se čini da nam nedostaje proročkih ličnosti. Društveno-politički i osobito medijski prostori vapiju za tim da se u različitim društvenim temama čuje i glas teologa.

Imamo dosta teoloških učilišta, a sve manje studenata teologije. Nažalost, i neki pripravnici na svećeništvo ne vide je kao nešto što ih privlači, nego kao nužni teret koji trebaju ponijeti. Pišu se gomile knjiga i znanstvenih članaka, ali pitam se koliko oni sudjeluju u društvenim problemima i doprinose u iznalaženju rješenja za te probleme. Nekad izgleda da je napredovanje na teološkim učilištima postalo važnije od teološkog doprinosa sadržanog u knjigama i člancima. Kriza teologije je, zapravo, kriza govora o Bogu danas i tu velik dio odgovornosti pada na teologe. Kriza, međutim, nije nešto čega se treba bojati. Kriza je i prilika da nešto promijenimo.

Kako krenuti prema rješavanju te krize? Govoreći prije dvije godine u Napulju o ulozi teologije, papa Franjo je rekao „da sanja teološke fakultete na kojima se odvija suživot razlika, gdje se prakticira teologija dijaloga i prihvaćanja“, kao i da teologija mora imati slobodu i da treba otići na „periferije mišljenja“. Ljetnom teološkom školom želimo tome doprinijeti. Znam da nas to daleko nadilazi, ali s nečim treba započeti. Ljetna škola teologije je tek poticaj namijenjen prije svega budućim teolozima. Želimo im progovoriti o ulozi teologije, Crkve i vjernika u traženju odgovora na probleme i izazove današnjice. Naravno da teologija nije sama po sebi dovoljna za te odgovore, ali ona može i treba ponovo biti autentični, proročki glas u suvremenom društvu i njegovim izazovima. Pomisao da je teologija sama dovoljna mogla bi nas odvesti u opasne vode klerikalizma koji se smatra jedinim kompetentnim i na crkvenom i na društvenopolitičkom planu. Isto tako bilo bi pogrešno misliti da teologija nije potrebna.

Ponekad ima nerealnih očekivanja. Netko me je nedavno kritizirao i uz to izrekao molitvu da imam hrabrosti činiti “ono što vjernički hrvatski puk očekuje”. Kada bi mi to bilo poslanje, kandidirao bih se na izborima. Moja zadaća je pokušati činiti ono što Bog od mene očekuje i što me šalje činiti, između ostaloga i za “vjerni hrvatski puk” iz kojega sam izabran i kojemu sam prvotno, iako ne isključivo, poslan. A to poslanje neću moći izvršiti budem li mu podilazio, a ne slijedio evanđelje Isusa Krista i njegova načela koja nas obvezuju u svim situacijama i u odnosu prema svakome. Isto tako i teologija ne treba biti puki odjek onoga što zajednica ili pojedinci u zajednici žele, nego ona koja osluškuje i usmjerava zajednicu i njezine članove i koja Crkvi pomaže u razvoju crkvenog nauka i njezinu poslanju.

Što se tiče teologa, istaknuo bih kako je moju teološku misao i viziju Crkve najviše obilježio Drugi vatikanski koncil. U svojoj biskupskoj službi rado sam posezao za govorima i knjigama kardinala Martinija. U Hrvatskoj bih, premda dolazim iz drugog teološkog kruga, posebno istaknuo teologe koji su se nakon Koncila povezali oko tadašnje Kršćanske sadašnjosti. Iz nešto kasnijeg razdoblja posebno mi je drag i jedan angažirani laik, sociolog pokojni profesor Željko Mardešić. Osobito njegovi stavovi i promišljanja o društvenom angažmanu, kao i promišljanja odnosa u novom društvu koje je nastalo nakon demokratskih promjena.

– Kako ocjenjujete doprinos teologije, konkretno, u vrijeme pandemijske krize?

Pandemijska kriza nikoga od nas nije ostavila ravnodušnim. Ona nam je svima poticaj na propitivanje. Volio bih da teologija slijedi nenametljivu, ali snažnu i ustrajnu ponudu pape Franje u ovom pandemijskom vremenu. U memoriji nam je ostala upisana molitva u jeku pandemije na praznom Trgu sv. Petra, na Veliki petak, a važni su i njegovi brojni interventi, mise i molitve, nagovori i poruke. Spomenut ću njegovu knjigu koju odnedavno imamo i na hrvatskom jeziku, Odvažimo se sanjati, u kojoj, na primjer, podsjeća da nas pandemija treba podsjetiti na uvjete u kojima ljudi žive, a nisu dostojni čovjeka. Posebno ističe pitanje kampova za migrante u kojima zbog uvjeta u kojima žive nije moguće spriječiti širenje virusa. Pandemija nas na poseban način poziva da primijetimo i tu svoju braću i sestre. Nisu oni negdje daleko i ne možemo reći da se nas to ne tiče. Njihova situacija je tu na našim vratima i mi smo također odgovorni. Trebao bi se čuti glas teologa i Crkve i u ovoj stvari, kao i u mnogim drugim društveno aktualnim pitanjima i problemima. Ali uglavnom se ne čuje. Ili se čuje kao vapaj pojedinaca poput pape Franje, koji tek povremeno postane i poticaj za neku znanstvenu raspravu, teološku knjigu ili članak, ali koji nažalost ne zahvaćaju širu vjerničku zajednicu.

– Tema ovogodišnje Teološke ljetne škole je „(A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru“. Posljednjih godina svjedoci smo sve većeg angažiranja katolika u različitim društvenim i političkim aktivnostima u Hrvatskoj. Zanimljivo je pritom da se većinom radi o laicima koji iza sebe nemaju formalnu teološku naobrazbu niti su izašli iz crkvenih struktura. Smatrate li taj nedostatak teologa u hrvatskom političkom prostoru (čast iznimkama) pozitivnim ili negativnim? Koji je Vaš općeniti pogled na katolički angažman u Hrvatskoj, njegove (ne)uspjehe i izazove s kojima se suočava?

Raduje me angažman katoličkih vjernika u političkoj zajednici i civilnom društvu. Uza sve druge koji su uključeni u život političke zajednice i civilnog društva, važno je da u tim prostorima postoji i vjernička prisutnost i kršćanska ponuda. Vjerujem da mi možemo i moramo, ali u suradnji sa svima drugima, dati svoj doprinos boljoj politici o kojoj papa Franjo govori u svojoj enciklici Fratelli tutti i učiniti društvenu zajednicu u kojoj živimo boljom. No da bi se to i dogodilo, potrebno je izaći iz zatvorenosti u svom vlastitom svijetu i otvoriti se dijalogu i suradnji sa svima oko onoga što je najbolje za naše društvo, uključujući i one koji ne dijele naš svjetonazor i naše vjerničke stavove. Ima puno tema u kojima možemo i trebamo surađivati i s onima koji nisu katolici ili uopće ne vjeruju u Boga.

Dojam je da smo fokusirani na nekoliko povijesnih i nekoliko moralnih tema, koje se često koriste kao razlikovni element od “svijeta”, dok smo pri tom stavili u stranu toliko drugih važnih tema koje su nam zajedničke. To što danas neki ne prihvaćaju naše stavove oko određenih tema, poput zaštite života od začeća do prirodne smrti, ne znači da smijemo odustati oko traženja prostora za suradnju oko drugih tema, kao što su na primjer ostala ljudska prava, socijalna pravednost, ekologija i sl.

Formalna teološka izobrazba nije nužan preduvjet za kvalitetan laički kršćanski angažman u životu političke zajednice i civilnog društva, ali on bi tom angažmanu mogao dati određenu širinu koja, čini mi se, često nedostaje vjernicima koji su laički angažirani. Nekim angažiranim laicima je, nažalost, kršćanstvo izgovor za neke druge ciljeve, a često i za čisti populizam. Puno se puta dogodi da se u društvenom i političkom angažmanu vjersko opredjeljenje svede na retoriku, a da nema bitnog utjecaja na stvarne političke izbore i stavove koji se zastupaju u javnom životu. Problem je ponekad i s određenim fundamentalističkim stavovima koji iskrivljuju sliku Isusa Krista i poruku njegova evanđelja, kojima nije mjesto u Crkvi, ali ni u politici ni u društvenoj zajednici.

Neki političari koji se deklariraju kao vjernici svojim djelovanjem nisu doprinijeli svjedočenju evanđelja u društvenoj i političkoj zajednici, nego su ga kompromitirali. I to je jedan od izazova za teologiju koja je pozvana davati teološka usmjerenja djelovanju vjernika laika u životu političke zajednice i društvenom prostoru, biti im teorijska pozadina, a ne se povoditi za općim mnijenjem. Možda se zato i događaju nepotrebni sukobi na političkom i društvenom planu koji nas sve više polariziraju, posebice kada jedni drugima pokušavamo nametati svoja uvjerenja. Vjera se svjedoči, a nikad ne nameće.

Osobito problematičnim vidim pozivanje na to da smo većina, ako smo uopće, jer to je zamaman, ali i sklizak teren koji nas lako može dovesti do toga da vjera prestane biti nešto čime ćemo doprinositi boljitku društveno-političke zajednice te da postane ideologija. To je onda istinska katastrofa i za nas i za našu vjeru. Društveno-političko područje u kojemu su vjernici laici pozvani dati svoj kršćanski doprinos je pluralno i sekularno i u njemu je važno djelovati na način da se ne odreknemo svoje vjere, ali i s druge strane da je ne namećemo drugima ili, kako je rekao Miroslav Volf, jedan od predavača na ovogodišnjoj Ljetnoj školi, da javni prostor ne „zasitimo“ religijom što, bojim se s pravom, izaziva protucrkvene reakcije i bijes. Vidjeli smo toliko puta u povijesti koje su posljedice kad se to dogodi.

– U svom pozivu studentima da se prijave na Teološku ljetnu školu istaknuli ste kako smo “svjedoci čestog (zlo)upotrebljavanja vjere i religije u političke svrhe, kao i (zlo)upotrebe politike u vjerske i religiozne svrhe”. Dotiče li se vaša dijagnoza prvenstveno Hrvatske ili se radi o problemu koji Crkvu pogađa univerzalno? Možete li progovoriti o konkretnim primjerima?

To je univerzalan problem. Tiče se i nas i svijeta. Kardinal Hollerich, predsjednik Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE), naglašava da su naše demokracije ugrožene raznim strahovima zbog čega ljudi katkada biraju političare koji se zaklinju u kršćanske vrijednosti, ali provode politiku protivnu evanđelju podržavajući neprijateljstvo protiv migranata, prema islamu i sl. Nije dovoljno mahanje krunicom i pozdravljanje s „Hvaljen Isus i Marija!“ da bi se bilo kršćanski političar. To je, zapravo, ona tema o kojoj i papa Franjo govori u Fratelli tutti spominjući populizam. Ovo su konkretni primjeri zloupotrebe religije u političke svrhe. Slično je i s drugim vrijednostima koje su zapravo samo sredstvo nekih drugih ciljeva. Nekad i mi u Crkvi na to nasjednemo. Konkretni primjer za to je kalkuliranje s politikom i političarima. Budući da svojim djelovanjem ne uspijevamo zaštititi neke vrijednosti, poput na primjer vrijednosti života od začeća do smrti, kao da želimo natjerati državu da ona zakonima to učini umjesto nas.

Društvo u kojemu živimo nije kršćansko. Ono je sekularno i interes je svih, a osobito nas Crkve i nas kršćana, da tako i ostane. To, s jedne strane, garantira državi i društvu slobodu od našeg utjecaja, kao i bilo koje druge religije, u vršenju svog poslanja, ali i Crkvi osigurava slobodu od njihova utjecaja. Bez obzira na to što smo trenutno većina, na ovo bismo trebali gledati pogledom manjina. Sekularizacija je, zapravo, konačna prilika da ostvarimo ono Isusovo razlikovanje i poziv da dademo caru carevo i Bogu Božje. Pokojni Željko Mardešić svojevremeno je isticao da nam je sekularizacija konačno omogućila biti vjernicima ne zato što to drugi hoće nego zato što je to naš osobni izbor. Nažalost u praksi to još uvijek ne funkcionira, što vidimo kod krizmanika koji se često ne krizmaju zato što to oni žele nego zato što to žele njihovi roditelji i sredina. Moramo težiti prema tome da naše biti kršćaninom bude slobodan izbor jer za slobodu nas je Krist oslobodio, a ne za ropstvo. Ako se to dogodi, vjerujem da ćemo i mi kršćani uspješno doprinijeti promjeni društva i politike koju tako dugo čekamo i svi želimo.

Mons. Mate Uzinić/Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

– „Dijalog“, „pluranost“ i „sekularnost“ česti su pojmovi u današnjem diskursu, no kao da se zaboravlja – a što ste i sami spomenuli na početku intervjua, govoreći o „predvorju naroda“ i Ateni – da je za istinsku pluralnost potrebno da se različita mišljenja očituju na istim platformama. Danas imamo situaciju u kojoj različiti glasovi imaju vlastite platforme koje se pritom ne dodiruju, ili se dodiruju samo na svojim rubovima, čak ekstremima, a ne u središtu. Ako su, npr., „nečiji“ mediji, a „nečije“ propovjedaonice, kako ćemo se susresti?

Ne bih rekao da su “nečiji” mediji, a “nečije” propovjedaonice zbog toga što i među medijima i među propovjednicima možemo pronaći pluralnost i snažne zagovornike različitih pogleda. Nažalost, ponekad i svećenici zloupotrebljavaju propovjedaonicu, koja bi trebala biti mjesto s koje navješćujemo Božju riječ i propovijedamo evanđelje.

Slažem se da postoje platforme koje nude samo jednu viziju bez prostora za drugačije glasove i zapravo u tome vidim najveći problem. Na taj način upadamo u opasnost o kojoj je govorio i papa Franjo, spominjući društvene mreže i zatvorene svjetove u kojima nije moguće primiti drugačiju informaciju. Dijalog nije lagan, nije lako čuti što drugi misle i govore, osobito ako se razlikuje od naših stavova. Često polazimo od toga da posjedujemo svu istinu, što nas unaprijed zatvara za slušanje drugoga.

Potrebno je tražiti načine da među različitim svjetovima dođe do dijaloga. Zbog toga se i nismo bojali zvati na Ljetnu školu i ljude koji razmišljaju drugačije i koji su ponekad zbog toga kritizirani. Unatoč tome smatramo da ne smijemo bježati od susreta i nipošto ne smijemo drugoga pokušati ušutkati. Zato smo, primjerice, i neke od najglasnijih kritičara škole pozvali da budu gosti na ovogodišnjoj ljetnoj školi, kako bi imali priliku i osobno vidjeti i čuti o čemu se govori. Vjerujemo da su pristali, da bi unatoč neslaganjima i kritikama imali priliku za dijalog. Tek nam susret i dijalog pružaju mogućnost da propitujemo i osnažujemo, a ako je potrebno i mijenjamo svoje stavove.

Zanimljivo je da su Ljetnu teološku školu, koja se trudi da budemo otvoreni i čujemo drugoga, kako unutar tako i izvan Katoličke Crkve, neki baš zbog toga napali i pokušavaju ušutkati. To je problem isključivosti koja nas vodi prema, kako naglašavate u pitanju, zatvorenosti i tome da se različita mišljenja ne susreću.

– U najavi Ljetne teološke škole istaknuli ste kako njezina nakana “nije javna rasprava, već unutarteološki dijalog”. Je li uopće moguće razdvojiti jedno od drugoga u modernom i povezanom svijetu?

Nije to lako razdvojiti. Ali trebamo nastojati, ako želimo omogući slobodu teološke rasprave i pritom izbjeći opasnost da ne povrijedimo vjeru onih koji nisu dorasli takvoj raspravi. U spomenutom obraćanju u Napulju na to je teologe upozorio i papa Franjo. Zato je potrebno da sporna teološka pitanja ostanu među teolozima. Teološka ljetna škola u Dubrovniku zamišljena je kao unutarteološki i ekumenski dijalog o pojedinim temama za koje nam se čini da ih je važno potaknuti ponajprije na teološkoj razini, a s vremenom će one zasigurno naći svoj put i do drugih te pomoći dijalogu i na drugim razinama.

– Sukladno prethodnom pitanju, kako gledate na činjenicu da su neki svećenici, redovnici i redovnice zbog svojih stavova postali svojevrsni “politički superstarovi”, osobito u slučajevima kada njihova teološka promišljanja, da se tako izrazimo, ispituju granice ili odstupaju od tzv. službenog smjera Crkve? Možemo kao primjer uzeti pokojnog don Ivana Grubišića u Hrvatskoj i/ili ovogodišnju gošću teološke škole sestru Teresu Forcades. Mislite li da u takvim situacijama postoji opasnost da teološki i duhovni angažman postane rob političke eksploatacije? Jesu li takve situacije gubitak ili dobitak za teologiju i kršćanstvo?

Zadaća je Crkve unositi u svijet kršćansku poruku ljubavi. I to čini na različite načine. Iskustvo nas uči da nas se ponekad znade iskoristiti za druge ciljeve. O tome smo, kad je riječ o politici, već govorili. Ponekad se dogodi i obrnuto, odnosno da mi iskoristimo druge. Svejedno to ne smije biti razlog za nedjelovanje. Uvijek se ponovo vraćam na misao pape Franje da je bolje izlaziti i ako ćemo se zbog toga vratiti prljavih haljina, negoli ne izlaziti i ostati u svom komodu ili, kako kaže mladima, na svom kauču.

Vjerujem da se to dogodilo i osobama koje spominjete i koje su iskoračile vani, možda i zaprljale haljine, ali to ne znači da sve što su učinile treba biti odbačeno ili da ništa dobra nisu učinile. Ne bih se složio s Vama da se to događa samo onima koji „ispituju granice ili odstupaju od tzv. službenog smjera Crkve“. Uostalom, pretpostavljam da se s mnogim Vašim čitateljima ne bih lako usuglasio oko toga gdje su te granice. Vjerojatno bi se moglo dogoditi da ja primijetim prekoračenje granica ondje gdje ih neki ne vide nego ih drže autentičnim katoličkim naukom, kao što se događa i obrnuto. To da teološki i duhovni angažman ponekad završi u službi političke eksploatacije ne događa se samo onima koji, poslužit ću se Vašom frazom „ispituju granice“, nego i onima koji to ne čine. I osobno imam toliko iskustava kojima bih to mogao potvrditi, ali vidim da slična iskustva ima i papa Franjo. Imao ih je, a zapravo i još uvijek ima i papa Benedikt XVI. Danas se čak događa i to da neki papi Benediktu i njegovim odlukama suprotstavljaju papu Franju i njegove odluke. Svjesni smo da i sama Crkva i kršćanstvo znaju biti zloupotrijebljeni za nešto što nema veze s Crkvom i kršćanstvom kao, na primjer, u slučaju migranata, kada se u borbi protiv njih govori o invaziji i u pomoć poziva zaštita Crkve i kršćanstva na našem kontinentu.

Mislim da nije pravedno isticati s. Teresu kao nekakvog superstara koji je u opreci s Crkvom zbog svojih „izlazaka“ jer to nije cjelovita istina o njoj, a i znak je da se cijelom ovom projektu prilazi površno.

– Već smo spomenuli da su se oko ovogodišnje Teološke ljetne škola razvile svojevrsne kontroverze zbog predavača, od kojih su neki, u različito vrijeme i s različitih instanci, smatrani “kontroverznima”. Slično je bilo i tijekom prve škole održane 2019. godine kada je pozivanje teologinje Tine Beattie izazvalo kritiku brojnih crkvenih krugova, od laika, preko teologa i katoličkih portala pa čak i jednog biskupa. Ove godine ti su glasovi ponešto tiši, premda nisu izostali. Možete li nam objasniti po kojim se kriterijima biraju predavači? Smatrate li, ovako s odmakom, da je pozivanje gospođe Beattie bilo dobro i korisno za samu školu i njezine sudionike, ali i za Crkvu i teologiju u Hrvatskoj? Koji su i kakvi bili plodovi Teološke ljetne škole, ukoliko je plodove takvih događaja uopće moguće (kratkoročno) izmjeriti?

Da, bilo je takvih glasova i ima ih. Nažalost ni ove godine nisu ništa tiši. Iako bih osobno volio da su to neki od njih u svojim komentarima napravili manje agresivno i s više ljubavi – to bi onda bila kršćanska kritika – no ne dovodim u pitanje njihovo pravo na reakciju. Ipak ne smijemo zanemariti da je bilo i drugih glasova. Tome najbolje svjedoči interes i odaziv samih studenata. Predavači se inače biraju prema odabranoj temi, a osim katoličkih teologa i teologinja želja nam je da u Ljetnoj školi teologije sudjeluju i teolozi i teologinje drugih kršćanskih denominacija, kako bi to bio i ekumenski susret.

Nije nam namjera biti kontroverzni, nego raditi na unutarteološkom dijalogu. Tema prve Ljetne škole teologije u Dubrovniku bila je „Teologija u pluralnom društvu“. Pozvali smo one teologe za koje smo u organizacijskom odboru držali da nam mogu dati korisni uvid u zadanu temu. Činilo nam se, u duhu dijaloga, važnim čuti i jednu feminističku teologinju. Ne možemo započinjati dijalog s drugim kršćanskim zajednicama bez prethodnog dijaloga unutar vlastite crkvene zajednice. Feminističke teologinje, kao i drugi teolozi u Crkvi, imaju pravo i slobodu iznošenja svojih teoloških stavova na teološkim razinama, iako se mi s nekima od njih u svemu ne možemo, a i ne moramo složiti.

Želimo li razgovarati, važno je moći čuti ih. Ne mogu razumjeti zašto bi to bio problem. I zašto bi problem bio omogućiti studentima teologije da i oni to čuju i da na temelju teoloških argumenata mogu izgraditi vlastite stavove. Feministička teologija je potpuno legitiman glas i u teologiji i u Crkvi i studenti su putem jedne feminističke teologinje dobili priliku da čuju i da stupajući u dijalog razbiju predrasude koje imamo ne samo prema feminističkoj teologiji nego prema svima koji su drugačiji.

Trebalo je gledati studente i studentice teologije s kojim su se žarom uključili u cijeli projekt, koliko su aktivno u njemu sudjelovali, raspravljali i na kraju čuti njihove dojmove o školi i bilo bi Vam sasvim jasno koji su plodovi. Spomenut ću samo svjedočanstvo jedne djevojke koja mi je rekla da je prije ove škole mislila napustiti teologiju koju studira i Crkvu, ali da iz nje odlazi potaknuta željom da ostane i bori se za Crkvu i svoje mjesto u njoj.

Želio bih primijetiti da se i ove godine ponovo problematizira nastup jedne teologinje. Ne želim suditi, ali možda i to nešto govori o naravi kritika koje nam se upućuju. Neki teolozi koje smo pozvali, kako pretprošle tako i ove godine, u nekim svojim nastupima nisu ništa manje “kontroverzni” negoli te teologinje, ali ipak se njih nije prozivalo. Ostavlja se dojam kao da još uvijek nismo spremni čuti glas žene u teološkom diskursu? A što bi Crkva bila bez žena i njihova glasa?

– Ženski glas u teologiji svakako nije dovoljno zastupljen i to je problem koji je, uostalom, naglasio papa Franjo. No ponekad se stječe dojam da neki žele taj glas povezati s uvijek istim pitanjima o kojima se progovara iz uvijek iste perspektive. Je li on doista tako uniforman? Što točno predstavlja glas žene u teološkom diskursu?

Ne smatram da je ženski glas u teologiji ili u Crkvi uniforman, i stoga bi zapravo trebalo govoriti o glasovima žena. U teološkom diskursu ti su glasovi obogaćenje jer polaze iz jednog drugačijeg iskustva i sposobni su donijeti nove perspektive, omogućiti da stvari sagledamo iz drugačijeg kuta gledanja. Stoga je važno, kako ističe i sam Papa, raditi i na većem uključenju žena u procese odlučivanja. Naime, upravo na mjestima gdje se donose odluke često manjkaju glasovi žena, a bilo bi ih potrebno čuti – ne samo zato da se čuje i žene, nego zato da bi se donijelo bolje odluke, dakle zbog dobrobiti zajednice, zbog dobrobiti Crkve. U Crkvi smo često fokusirani na govor o ženi, dok je neophodno poslušati ono što žene same o sebi imaju reći, makar to ponekad nije ono što bismo htjeli čuti.

– Pojam „dijaloga“ više se puta proveo kroz ovaj intervju, ali i najave i izjave povodom pokretanja Ljetne škole teologije. No trenutno imamo situaciju neminovnog crkvenog “povlačenja” na Zapadu kada je mnogima nerazumljiv njezin Nauk, a o glavnim moralnim i životnim pitanjima dominira diskurs koji katoličku poziciju u većini slučajeva ignorira ili ismijava. Neki smatraju da su Crkvi stoga potrebni teolozi koji taj diskurs mogu izazvati, tj. oni koji se svijetu ne žele “svidjeti” već s njim žele dijalogizirati izgrađenih i jasnih stavova. Je li, gledajući iz tog kuta, pozivanje na teološku školu nekih predavača čiji su stavovi o određenim moralnim i crkvenim pitanjima bliski trenutnom medijskom i kulturnom diskursu, nešto što Crkvu može ojačati ili se stvara opasnost od, kako neki kritičari tvrde, njezina “posvjetovljenja”?

Umjesto da se sablažnjavamo nad tim što u svijetu dominira diskurs koji u većini slučajeva ignorira ili ismijava crkveni nauk o glavnim moralnim i životnim pitanjima, trebali bismo se upitati koliko mi svojim načinom života uspješno prenosimo evanđelje suvremenom čovjeku. Zadaća je Crkve nauk koji joj je povjeren, kao i vrednote koje zastupa, učiniti razumljivim suvremenom čovjeku ili, kako to kaže Koncil, posadašnjiti evanđelje. A to se neće i ne može dogoditi bez dijaloga evanđelja sa suvremenim svijetom. Dijalog nije poistovjećivanje, ali i nije samo govor. Dijalog je i slušanje. Slušanje u sebi uključuje i sposobnost uvijek novog preispitivanja i promišljanja vlastitih stavova. Kriza „povlačenja“ koju spominjete posljedica je nesposobnosti slušanja. I umjesto da se dogodi posadašnjenje evanđelja, događa se zatvaranje u „stare dobre i provjerene metode“ formula koje teško ikome išta govore. Ovo sve češće prati i nostalgija za neevanđeoskim arhaičnim titulama, kićenim haljinama i svime onim što to u sebi uključuje.

U bilo kojem izlaženju iz okvira ustaljenog i sigurnog, odnosno pokušaju da se stupi u dijalog sa suvremenim svijetom i prenese evanđelje današnjem čovjeku, govoreći njegovim jezikom, prepoznajući njegove boli i traženja i odgovarajući na njegova pitanja, prisutna je i opasnost da se to shvati kao povlađivanje, kao želja svidjeti se svijetu. Neki tako i mene doživljavaju. Zapravo je istina sasvim drugačija. Ne samo da to ne radim da se svidim drugima, nego sam svjestan da se to što činim mnogima u Crkvi neće svidjeti. Ipak, duboko vjerujem da na takav način nasljedujem evanđelje kako ga je propovijedao Isus iz Nazareta. Moje su poruke upućene prvenstveno nama katolicima, ali uvijek nastojim da budu otvorene i svima drugima, kao što su i vrata naše zajednice uvijek i trajno otvorena svima. Ako se već trebam nekome “sviđati”, bilo bi mi puno ugodnije sviđati se vjernicima. Ali ne mogu i nipošto to ne želim činiti tako da im povlađujem i da im se dodvoravam. To ne bi bio navještaj evanđelja nego njegova izdaja.

Ako je netko svojim načinom govora blizak trenutnom medijskom i kulturnom diskursu, ako je primjerice kao papa Franjo našao način da njegova poruka dopre i izvan granica Crkve, događa li se time posvjetovljenje Crkve? Ne bih rekao. Posvjetovljenje se ne događa zbog dijaloga sa svijetom. Ono se događa zbog prihvaćanja „logike ovoga svijeta“. To se danas događa puno manje na planu izricanja nauka, a puno više na planu konkretnog života i izbora koje mi činimo.

Posvjetovljenje Crkve se, na primjer događa, kad se u Crkvu umjesto Isusove logike služenja uvede ponovo logika vladanja, čemu je jedan od osnovnih znakova i nesposobnost za dijalog. Znak posvjetovljenja Crkve je i kad su kriteriji našeg ponašanja u svakodnevnim izborima motivirani logikom blaženstava svijeta, a ne onima Isusa Krista. Mogli bismo tako nabrajati u nedogled prepoznajući elemente svjetovne logike koji su se uvukli u Crkvu i motiviraju naše izbore umjesto da slijedimo Isusovu logiku koja je, uvijek i ponovno, logika ljubavi koja služi.

Teško je, ako ne i nemoguće, dijalogizirati s onim tko polazi od uvjerenja da posjeduje svu istinu. Takvi stavovi u sebi imaju elemente oholosti. Oni su dobri za dijeljenje lekcija, za monolog, ali ne ostavljaju prostora za dijalog. Ako želimo otvoriti prostor za dijalog i za slušanje drugoga, moramo ostaviti po strani aroganciju i apologetiku.

Naravno da se i na planu crkvenog nauka mogu dogoditi posvjetovljenja Crkve. To je opasnost s kojom moramo računati. No ona nije ništa opasnija od opasnosti da se ne osluškuje kultura svijeta i vremena u kojemu živimo i ne percipira važnost kulturnog okruženja i tako propusti prilika za uspješno prenošenje evanđelja. Papa Franjo na jednom mjestu jasno kaže da Riječ Božja nije nešto što se čuva u naftalinu kao stari pokrivač koji želimo sačuvati od nametnika. Ona je živa, dinamična stvarnost. Isto se može reći i za crkveni nauk koji polazi od Božje riječi i na njoj se nadahnjuje. Sviđa mi se Papina šala na račun skolastičke teologije iz vremena kad je on bio student. Kaže da se među studentima širila šala kako su se sve teološke teze iznosile u skladu sa shemom: 1. Stvari izgledaju ovako, 2. Katolicizam je uvijek u pravu, 3. Dakle… Ako želimo nastaviti svoje poslanje naviještanja evanđelja danas i svima, mislim da je došlo vrijeme da se oslobodimo takve obrambene, apologetske teologije.

nadbiskup uzinić

Nadbiskup Mate Uzinić fotografiran tijekom procesije u Dubrovniku/Foto: Tea Kuzek, Dubrovačka biskupija

– Što je negativno kod apologetike?

Kada sam spomenuo da treba ostaviti po strani aroganciju i apologetiku mislio sam na stav u kojem se postavljamo kao da na sve već imamo gotove odgovore i drugoga slušamo ne da bismo ga razumjeli, nego samo da bismo obranili svoje već definirane pozicije. Takav stav ne uvažava drugoga i ne ostavlja prostora za dijalog. U konačnici ne uvažava ni to da nam Bog i preko drugih progovara, pa i drugih koji nisu u našoj zajednici. Krivo je i oholo polaziti od toga da posjedujemo svu istinu, za razliku od kako to formulira liturgija “vjere koja traga”. Pod pojmom apologeta svijet danas prepoznaje onoga koji ne želi slušati, čuti drugoga, već samo iznijeti svoje stavove.

Razumijem da neki vjernici traže već definirane, jasne i kategorične odgovore, kao i pastire koji će ih iznositi i “apologetski” braniti. Želimo gotova rješenja i odgovore, ali to je zapravo povratak na zakon i pravila. Kršćanstvo i Krist ne mogu se svesti samo na to. Krist donosi kategoriju slobode, traženja, razumijevanja, razlučivanja i stavljanja dobra čovjeka iznad zakona i pravila. Isto, danas pokušava i papa Franjo, kojemu se, primjerice, najviše zamjera 8. poglavlje postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia – jer se tamo ne donose gotovi i jasni odgovori, nego se traži za svaki slučaj razlučivanje, osoban pristup i ponizno traženje dobra tih ljudi.

Na koncu, zar nije preuzeto i misliti da bismo morali imati odgovore na sva pitanja? Tragati da, no tragajući bismo uvijek trebali biti svjesni da sve odgovore ovdje i sada nije imao ni Gospodin kada na križu u smrtnoj agoniji pita: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”

– Kako se financira Ljetna škola teologije?

Oprostite mi, ali svaki put kad netko postavi ovo pitanje na pamet mi padne evanđeoski ulomak iz Betanije i Judina primjedba zbog dragocjene nardove pomasti koja se uzaludno troši na Isusa, a eto moglo se dati siromasima. Ima puno drugih troškova zbog kojih bi se trebala postavljati u Crkvi ovakva pitanja, a nitko ih ne postavlja. Dubrovačka biskupija, jedina biskupija u Hrvatskoj, redovito objavljuje svoja financijska izvješća – uskoro ćemo objaviti dvogodišnje izvješće za prošlo razdoblje – pa neće biti teško provjeriti koliko je prije dvije godine koštala naša Ljetna škola, a moći će se vidjeti i tko ju je podržao svojim donacijama. Poput Renovabisa koji je u Hrvatskoj, ali i u svijetu, napravio i nastavlja činiti puno dobra. Ta katolička humanitarna organizacija procjenjuje da je i ovo jedan od projekata koji vrijedi podržati. Budući da se ovog ljeta sav program odvija u našim vlastitim prostorima, troškovi će biti i manji nego prije dvije godine.

– Na dan Međunarodne borbe protiv homofobije objavili ste status u kojem ste se ispričali zbog “nedostatka obzirnog pastoralnog vodstva” prema homoseksualcima u Hrvatskoj. Imate li možda viziju kako bi taj pastoral trebao izgledati? Jeste li pokušali do sada pokrenuti neki sličan program? Kako biste definirali homofobiju?

Homofobija je mržnja prema osobama s homoseksualnim sklonostima, često popraćena neprihvatljivim verbalnim i fizičkim nasiljem. Nažalost, ponekad se to nasilje događa i pozivajući se na religiozne razloge. Homofobija ne mora uvijek biti otvorena, nego može biti i prikrivena. Kad je riječ o homoseksualnim osobama u Crkvi, onda je ona često upravo takva da se ne događa neki otvoreni oblik nasilja, ali događa se određeni prezir i s njim poruka, možda i nenamjerna, da za njih u Crkvi nema mjesta, da su zbog svoje grešnosti isključeni iz Crkve. To iskustvo crpim iz osobnih susreta s takvim osobama koje žele biti članovi Crkve.

Moje mišljenje je da je i to posljedica naše nesposobnosti da se na kvalitetan način i bez bilo kakve, prikrivene ili otvorene diskriminacije, suočimo s tom stvarnošću. Pokazuju to i komentari koji su se mogli pročitati nakon moje objave u obranu prave vjere i morala, iako je u biti sve što sam rekao bilo “oprosti” i citat crkvenog dokumenta. Nije li i takav pristup znak prikrivene diskriminacije, umjesto da se ta poruka shvatila kao pastirski iskorak, u duhu evanđelja i primjera Isusa Krista koji je ostavio onih 99 ovaca u pustinji da bi otišao u potragu za onom jednom i to ne, kako primjećuje i papa Franjo u dokumentu upućenom mladima Christus vivit, da bi joj spočitao njezin grijeh i grešnost, nego da bi je zagrlio, stavio na ramena i vratio u sigurnost ovčinjaka?

Kad je u pitanju „obzirno pastoralno vodstvo“, ne smatram da neophodno treba postojati neki specifični program. Više je riječ o tome da treba postojati stav, očinski i bratski, koji će homoseksualnim osobama pomoći da se ne osjete isključenima i odbačenima. I osobito njihovim obiteljima da se znaju kršćanski i s ljubavlju s tim nositi ne odbacujući svoje vlastite članove nego trudeći se i dalje im ostati obitelj. Dakle, važno je da naš odnos prema njima, uključujući i iznošenje katoličkog nauka kojemu nismo gospodari nego sluge, budu „obzirni“, kršćanski. Vjerujem da smo i u ovom slučaju, kao i u slučaju rastavljenih i ponovo vjenčanih, pozvani pratiti, razlučivati i integrirati, a ne osuđivati i odbacivati, vodeći računa čak i o tome da euharistija, kako kaže papa Franjo, nije nagrada za savršene, nego lijek i hrana za slabe. Zadaća je kršćana, kako nedavno napisa fra Ivan Šarčević, jedan od predavača na Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku, „u svome malom i velikom, uvijek pluralnom svijetu od neprijatelja stvarati Božje i svoje prijatelje“. A mi kao da se nekad trudimo činiti obrnuto.

Neki s ovim pitanjem povezuju i pitanje homoseksualnih osoba koje su u Crkvi zauzele određene položaje i stvorile određene lobije. Iako znam da među nama ima osoba s homoseksualnim sklonostima – što po sebi ne bi trebao biti problem ako se živi čistoća na koju smo svi pozvani – ne znam koliko je to o lobijima istina. Nadam se da nije.

– Posljednjih mjeseci svjedoci smo brojnih negativnih komentara na društvenim mrežama, mahom laika, na neke vaše istupe i postupke – od spomenutog statusa i teološke škole do odnosa prema euharistiji. S druge strane, jedan ste od rijetkih domaćih prelata koji bez straha progovara o aktualnim temama, a Vaš pastoralni pristup i djelovanje u Dubrovačkoj biskupiji bili su razlog brojnih pohvala. Kako se nosite s tim kritikama?

Dobro je da postoje kritike, ali me žalosti što u tim kritikama koje se upućuju, ne samo meni nego još više papi Franji, primjećujem odmak od Drugoga vatikanskog koncila i povratak Crkvi koja je zatvorena za dijalog sa suvremenim svijetom. Nije to odmak samo od interpretacije pojedinih koncilskih tekstova, nego od njih samih, primjerice od koncilskog dokumenta o ekumenizmu. Nikome nije i ne smije biti zabranjeno kritizirati bilo koga, jer bi takvo što bilo štetno za Crkvu, ali moramo svi nastojati da naša kritika bude uljuđena i pristojna, da bude motivirana ljubavlju, a ne bude izričaj mržnje. Nažalost, i među katolicima ima dosta trolova kojima je cilj unositi nemir. Žalosno je kad netko svoje osobne stranice koristi za pobožne uzdahe i molitve, a u isto vrijeme osobno ili pod pseudonimom u komentarima izljeva mržnju i psovke. Puno je tu licemjerja. I istinski mi je žao zbog toga. To što se ne slažemo u svemu nije i ne smije biti povod za verbalni rat i svađu, nego mora postati povod za dijalog. U tome vidim vrijednost Ljetne teološke škole u Dubrovniku, koja želi pružiti priliku sudionicima slušati različita mišljenja, nadograđivati ih vlastitim doprinosom i u dijalogu rasti i napredovati.

– Osim Vas, i druge su razine crkvenih vlasti – od HBK-a do pape Franje – bili izloženi kritikama dijela crkvene javnosti, osobito nakon uvođenja pandemijskih mjera. Kako te kritike, po Vašem mišljenju, djeluju na život Crkve? Pomažu li joj u rastu ili pak dovode do razdora?

Nadam se da ipak to još uvijek ne dovodi do razdora, ali znak je određenog nejedinstva koje u Crkvi postoji. Jedan od prigovora koji se daje s pozicija onih koji se ne slažu s mjerama koje smo donosili jest da oni nisu imali dovoljno prostora za iznošenje svojih stavova. Slažem se da to nije dobro. To pred nas koji smo donosili određene odluke, a donosili smo ih polazeći od odgovornosti koja je nama povjerena, stavlja obvezu da bolje objasnimo motive zašto smo nešto napravili na jedan, a nismo na drugi način. Više puta sam se medijski oglašavao upravo zato što sam pokušavao objašnjavati te razloge. Žao mi je ako nisam uspijevao biti dovoljno jasan. Ponekad su se, međutim, događala i zlonamjerna izvlačenja iz konteksta i kriva tumačenja. To je cijena izlaska i pokušaja da se nešto napravi i nije je moguće izbjeći. Ovom prilikom želim ponoviti da mjere koje sam uvodio u mjesnim crkvama kojima sam upravljao i upravljam, nisam donosio zato što sam se želio dodvoriti bilo kojem autoritetu, nego uvijek i isključivo iz brige za ljude i želju da i mi katolici dademo svoj doprinos u prevladavanju situacije koja je prijetila svima. I, bez obzira na kritike kojima sam izložen, nastavit ću to činiti. To je moja odgovornost koje se ne mogu osloboditi dok god vršim ovu službu.

Mnogi ne razumiju zašto mi kršćani i katolici nešto radimo, pa u svemu žele pronaći neki ovozemaljski motiv. Žao mi je što i vjernici često upadnu u tu zamku. Čini se da su u ovom slučaju mnogi u nju upali ne prepoznajući da nas je i u pridržavanju mjera, kako bismo zaštitili brata i sestru čovjeka pokraj sebe i njegov život, motivirao Isus Krist i njegova ljubav prema svakom čovjeku, a osobito onim najslabijima među nama. Poznata je anegdota iz života sv. Majke Terezije čiji je rad s teškim bolesnikom neki američki novinar popratio komentarom da to ne bi radio ni za milijun dolara, na što mu je ona odgovorila da ne bi ni ona, a onda i nadodala da bi – za Isusa Krista i da to za njega čini.

– Nećemo pogriješiti ako kažemo da je Vaša nova biskupija mjesto susreta različitosti. Pritom ne govorimo samo o etničkoj i vjerskoj raznolikosti već i o pastoralnom djelovanju koje ne može biti jednako za Rijeku ili Gorski kotar. Što smatrate glavnim izazovima, a što dobrim stranama Riječke nadbiskupije?

Rijeka se rado voli nazivati gradom tolerancije i lukom različitosti. Volio bih da je doista grad tolerancije i da to nije, kako neki kažu, tek posljedica uljuljanosti u svoj mali svijet. Svakako Rijeka jest luka različitosti i u religioznom i u etničkom smislu. To je posljedica povijesnih previranja. Zato se može reći da je manje tradicionalna, a više pluralna i sekularizirana sredina. Iako smo mi katolici i u Rijeci najbrojnija vjerska zajednica, naša katolička ponuda je možda više negoli drugdje u Hrvatskoj samo jedna od ponuda. To je nešto što će se prije ili kasnije dogoditi i drugdje. Zapravo se već događa. Što to prije shvatimo i tome prilagodimo svoje pastoralno djelovanje, to bolje. To se, na prvu, može učiniti kao problem, ali mislim da je to više izazov i prilika. Rekao bih da to smatram glavnim izazovom koji je preda mnom kao novim pastirom riječke Crkve, ali i svima koji pripadaju ovoj crkvenoj zajednici. Kad je riječ o geografskoj raznolikosti Riječke nadbiskupije, ona je manje složena negoli ona Dubrovačke biskupije iz koje dolazim. Ovdje je sve bliže. I dostupnije. To uvelike olakšava stvar. To bih možda mogao za sada izdvojiti kao dobru stranu. Naravno da su potrebni različiti pastoralni pristupi u Rijeci i Gorskom kotaru, ali to nije naša riječka posebnost. Riječ je o izazovu prilagođenog pastoralnog pristupa u velikim gradovima koji su više sekularizirani i pluralni i u seoskim sredinama koje su više tradicionalne. To je izazov s kojim se moraju nositi i druge biskupije. Iako su, kako se brzo stvari mijenjaju, zapravo grad i selo postali poprilično slični. Sela gotovo da više uopće nema jer su i sela mentalitetom zapravo postala gradovi. To ima izravan utjecaj i na pitanje vjere i vjerske prakse, a onda i posljedično i na naš pastoral.