Vijest o kontroverznom članku bioetičara sa Sveučilišta Melbourne Alberta Giubilinija i Francesce Minerva (dvoje Talijana koji žive i rade u Australiji) objavljenom u međunarodnom medicinskom časopisu Journal of Medical Ethics ovih je dana obišla svijet pa tako i hrvatske medije. Trebalo bi biti dopušteno ubiti novorođenu djecu nakon što su rođena, baš kao i fetuse abortusom, njihov je zaključak. Na njihove teze ovdje donosimo kritički osvrt poznatog talijanskog katoličkog laika i političara Rocca Buttiglionea.. Osim toga objavljujemo u odvojenim člancima i komentar Maria Palmaro novinara portala “La Bussola Quotidiana”, te cjelovit tekst šokantnog članka australskih znanstvenika. Članke možete pronaći na linkovima:

“Ubiti novorođeno dijete etički je prihvatljivo…” Cjeloviti tekst članka koji je šokirao svijet

Abortus i ubijanje novorođene djece je isto

Rocco Buttiglione

Bravo, bravo za Alberta Giubilinija i Francescu Minerva! Pokazali su hrabrost i logično zaključivanje te u članku objavljenom u Journal of Medical Ethics otvoreno objasnili neizbježne posljedice abortivističkog mentaliteta. Ako je abortus dopušten iz bilo kojeg razloga, nema logike iz kojih razloga ne treba, pod istim uvjetima, biti dopušteno ubijanje već rođenog djeteta. Naime, razlika između fetusa u posljednjem stadiju (nerođenog djeteta) i tek rođenog djeteta je previše beznačajna da se na njoj temelji različita moralna i pravna procjena njihovog uklanjanja. Ako je dopušteno ubijanje jednog, pod istim uvjetima treba biti dopušteno ubijanje i drugog. Po istini, ova logična posljedica abortivističkog mentaliteta dugo je vremena bila predmetom rasprava protivnika abortusa. Ona predstavlja jedan od klasičnih argumenata kojima su protivnici abortusa potkrijepljivali svoje protivljenje uništavanju fetusa. Proces transformacije i rasta ljudskog bića ne poznaje nikakav kvalitativni prekid od začeća pa sve do prirodne smrti. Ne postoji nikakva iznenadna transformacija po kojoj je dopušteno reći: nakon rođenja fetus postaje nešto bitno drugačije, što treba imati prava koja prije nije imalo. Zapravo, ne postoje ni prekidi na temelju kojih bi bilo dopušteno reći: između fetusa od x tjedana i onog od y tjedana postoji kvalitativna razlika; ili, između djeteta od jednog tjedna ili onog od jednog mjeseca postoji slična razlika. Zapravo, Giubilini i Minerva potvrđuju taj zaključak odbijajući pojasniti treba li ubojstvo djeteta biti odobreno sve do kraja prvog, drugog ili četvrtog tjedna.

U načelu, pravo ugasiti jedan život koji stvara neprilike trebalo bi biti prošireno na sve starosne životne dobi. Pravo na slobodu abortusa bi se tako združilo s pravom na eutanaziju. Giubilinijev i Minervin članak je zanimljiv (i pošten) i s jednog drugog gledišta. Dosta je s licemjernim pokušajem opravdavanja smrti nekog drugog, licemjernim argumentima da njegov život ne bi bio dostojan življenja! Tko odlučuje da život zaslužuje biti življen ili ne, upravo je onaj tko odlučuje zadati smrt. Sasvim je moguće da osoba koja mora umrijeti odluči živjeti, posebno ako je to jedno tek rođeno dijete koje nema ideje o tome što mi smatramo pod životom dostojnim življenja.

Međutim, prema mišljenju spomenutih znanstvenika, ako mi smatramo da njegov život ne zaslužuje biti življen, imamo jednako pravo usmrtiti ga. Kad god život nekog drugog stavlja pred nas obveze s kojima se ne želimo suočiti ili smatramo da se ne možemo suočiti, dokidanje tog života postaje legitimno. I tako se otvara prostor jednog zanimljivog ekonomskog uspoređivanja troškova i koristi. Na kraju, ako bolesnik previše košta obitelj ili društvo, zašto ga još držati na životu?

Do sada su ovakve prosudbe iznosili samo najžešći protivnici abortusa, a podupiratelji “prava žene na izbor” koji nisu željeli da ih se naziva abortistima su se pobunili i pokušali prikriti da su to njihovi stavovi ili da su to nužne logične posljedice njihovih stavova.

A sada su dvoje mladih izvrsnih znanstvenika pro-choice (tj. pro-abortus) oni koji upornom nevinošću podupiru te teze. Treba se zapitati: hoće li se podići štitove na području pro-abortivne bioetike koja logično odbacuje te posljedice? I još: kako će moći ta ‘laička’ bioetika odbaciti te posljedice bez podvrgavanja kritičkoj prosudbi i vlastite logične i epistemiološke premise? I ako na koncu netko nađe hrabrosti reći, nevinošću i logičnom oštrinom, sličnima onima Giubilinija i Minerve, ali sa suprotnom moralnom procjenom: “Jesmo li pogriješili? Ili je ljudski život svet za sve ili nije svet za nikoga”.

Rocco Buttiglione – Potpredsjednik Zastupničkog doma talijanskog parlamenta i predsjednik stranke UDC (Unija demokršćana i centra)

foto: MarcoGentili@flickr.com