teresa+forcades

Ovakva medijska histerija kakvoj smo svjedočili zbog boravka benediktinke Terese Forcades u Hrvatskoj uglavnom nam se događa kada neka hollywoodska zvijezda odluči provesti nekoliko dana na proputovanju kroz Lijepu Našu, pa je onda svi mogući mediji razvlače na sve strane. Činjenica da u središtu cijele medijske gungule nije bila neka botoksirana glumačka veličina, nego tek jedna, doduše netipična, redovnica iz Španjolske, svemu tome daje zanimljivu dimenziju. Organizatori „Fališ“-a, Festivala alternative i ljevice Šibenika, koji su sestru Teresu iz Barcelone pozvali u goste, zasigurno zadovoljno trljaju ruke. Možda oni doista i mrze korporativni kapitalizam, ali u marketing, jedno od glavnih uporišta tog sustava, očito se jako dobro razumiju. Sada za njihov festival znaju, naime, čak i oni koje njihovi koncepti „revolucije“ i „društvene promjene“ ama baš nimalo ne zanimaju. A publicitet je prilično važna stvar kada je aktivizam u pitanju, posebice onaj koji treba donacije.

Ponovimo činjenice, za one koji su blagoslovljeni time da ih ovakve medijske histerije mimoilaze. Sestra Teresa Forcades već nekoliko godina uživa status nove „ljevičarske ikone Europe“. Taj status osigurala joj je susretljivost lijevih i liberalnih medija, te njezini „žestoki“ društveni stavovi. Radikalni je kritičar kapitalizma, kao i predstavničke demokracije koju smatra tek paravanom za osiguravanje interesa bankarskih, farmaceutskih i inih lobija. Bori se za neovisnost Katalonije, pravedniju raspodjelu društvenog bogatstva i protiv politike redukcije javnih troškova kao metode izlaska iz globalne krize. To je jedan aspekt njezina djelovanja, onaj koji, pa čak i unatoč njezinoj proklamiranoj radikalnosti, u Katoličkoj Crkvi ipak nije toliko „incidentan“ ili neuobičajen.

Drugi aspekt, a čini nam se kako je on organizatorima „Fališ“-a bio zanimljiviji od onog prvog (što je samo na prvi pogled paradoksalno), jest njezino propitivanje katoličkog nauka u područjima morala.

Sestra Teresa smatra kako je „pravo na pobačaj“ nešto što ženi ne smije biti oduzeto. Ona nije za pobačaj (to baš i nije neko postignuće imajući u vidu da čak niti najzagriženije feministice nisu „za pobačaj“, ali jesu za to da žena ima pristup njemu po principu „manjeg zla“), ali je protiv njegove zabrane. To opravdava teološko-etičkim promišljanjem o pravu „žene na samoodređenje“ koje je, tvrdi, na istoj etičkoj razini kao i pravo nerođenog djeteta na život. Tako je i 2009. objasnila tadašnjem predstojniku Kongregacije za posvećeni život Francu Rodeu koji je od nje tražio očitovanje o svojim stajalištima.

Nadalje, sestra Teresa smatra kako Katolička Crkva mora „evoluirati“ po pitanju odnosa prema homoseksualcima i prestati naučavati kako je homoseksualni odnos grijeh. Homoseksualni odnos između dvije osobe za nju nosi potencijal humane, duboke i intimne komunikacije koju Crkva, kaže, treba prepoznati.

Također, Crkvu je opisala kao „patrijarhalnu“ i „mizoginu“, te drži kako je vrijeme za ređenje žena.

Iz svega navedenog jasno je jedno – sestra Teresa daleko je od uobičajene predodžbe koju imamo o časnim sestrama. I toga treba biti svjestan, ne upadajući pri tome ni u kakvo u „sotoniziranje“ španjolske benediktinke.

„Katolička Crkva, za razliku od drugih Crkvi, ima i naučiteljsku funkciju kojoj je na čelu papa, odgovoran za osiguravanje autentičnosti tumačenja i primjene poruka Svetog pisma. Tu funkciju treba poštovati svaki kršteni katolik, a posebno teolozi….“

Ovo gore navedeno napisala je svojedobno upravo sestra Teresa. Ona je dobro svjesna napetosti u kojoj egzistira. S jedne strane ima obvezu poštivanja Učiteljstva, a s druge smatra kako je njezina dužnost kao teologa ne samo pojašnjavati ga, nego puno više propitivati ga. Ona hoda po rubu, a sada je ipak puno opreznija u javnim istupima nego što je bila u prošlosti kada je nekim svojim stavovima ušla u područje neposlušnosti Crkvi kojoj pripada. O njezinim, za jednu redovnicu, problematičnim stavovima već smo pisali OVDJE. Koliko sve to zajedno ima smisla i koliko su njezine aktivnosti uopće u skladu s njezinim glavnim poslanjem, a to je naviještanje i življenje Radosne vijesti, prepustimo na procjenu njezinoj savjesti i njezinim redovničkim starješinama. To nije glavna tema ovog teksta.

Nama se zanimljivija čini priča o motivaciji organizatora festivala za poziv španjolskoj benediktinki, jer upravo ona puno govori o stanju „lijeve“ inteligencije i mogućnosti uspostavljanja dijaloga s njom s pozicija katoličkog svjetonazora. Tu motivaciju prilično je jasno opisao jedan od glavnih ljudi festivala, filozof Srećko Horvat, u jednom od razgovora kojim je najavljivao festival. Forcades je, rekao je , „njihov odgovor na Željku Markić“, neka vrsta intelektualnog, ni manje ni više – protuotrova “tradicionalnoj” Crkvi.

„Situacija u Hrvatskoj je takva da postoji 90 posto vjernika u državi koji su nažalost osuđeni na ono što propovijeda službeni crkveni nauk, a znamo da to vuče korijene iz tradicije, konzervatizma, koketiranja s kojekakvim referendumima, ograničavanja ljudskih prava manjinama svih vrsta… Ono što je nama važno, jest to da bi veliki broj vjernika u Hrvatskoj, koja jest zemlja vjernika, potražio nešto drugo. Oni možda ne bi slijedili nauk Crkve kakvim ga se prezentira…“, rekao je Horvat u tom razgovoru.

Osim što je prilično mučno čitati ovakve površne, neinformirane i konfuzne misli o katoličanstvu od čovjeka koji se naziva filozofom koji djeluje u, kako je i sam rekao, „zemlji vjernika“, ono što upada ovdje u oči jest izlaganje jednog svojevrsnog „prosvjetiteljskog“ programa. Forcades nije pozvana u Šibenik kako bi se ljevica kroz njezina predavanja upoznala s njom i s Katoličkom Crkvom, odnosno barem s onim dijelom Crkve koji ona prezentira i koji je njima prihvatljiviji. Ne. Ovdje je riječ o tome da se sestra iskoristi za oponiranje onome što Horvat i njegovi nazivaju „službenim crkvenim naukom“ (kao da postoji neki „alternativni“ nauk Crkve), da se upotrijebi u malom, prljavom ideološkom ratu koji se vodi u Hrvatskoj već dulje vrijeme.

Lijevi intelektualci poput Slavoja Žižeka ili Terryja Eagletona u posljednje su vrijeme pokazivali želju za dijalogom s kršćanstvom. Ono što spomenutu dvojicu razlikuje od Horvata i ekipe jest to što, kao prvo, znaju o čemu govore, odnosno upoznati su s nekim temeljnim teološkim postulatima svjetonazora s kojim žele dijalogizirati, a kao drugo – ne smatraju da katolici moraju jednako razmišljati kao i oni da bi ih mogli poštovati.

Naime, za ekipu „Fališ“-a Crkva može funkcionirati tek kao „klasni neprijatelj“, a sami vjernici su ništa drugo nego gomila zaluđenih koji slijede Crkvu jer, eto, ne znaju drugačije, ali sada će im se pokazati nešto drugo i to će se promijeniti. Religija, dakle, i dalje nije ništa drugo nego običan „opijum za narod“, isto ono što je već toliko dugo vremena u glavama takvih. Gdje je tu prostor za dijalog, teško je reći.

U sve ovo, naravno, sasvim su se očekivano uklopili lijevi i liberalni mediji. Oni su također željeli odraditi svoj dio posla. U nizu razgovora u njima sestra Teresa je tako morala odgovarati na pitanja od toga kako bi glasala na prošlogodišnjem referendumu o ustavnoj zaštiti braka, do toga što misli o „skandaloznom“ ponašanju biskupa šibenskog Ante Ivasa u izmišljenoj aferi Azimut. Pri tome su, treba to napisati, njezini odgovori bili prilično predvidljivi i uopće nije izgledalo da joj takva pitanja ne odgovaraju. Dapače.

U tim razgovorima, ipak, časna je sestra poslala i neke lijepe i važne poruke. Tako je jedna od njih kako je za istinske promjene u društvu potrebna i „promjena srca“, ona bez kojeg istinskog dijaloga i rada svih nas zajedno na općem dobru u ovoj zemlji neće biti. Nadajmo se da su barem neki od onih koji su je slušali ovih dana u Šibeniku ili čitali po medijima, njezinu poruku o potrebi za „promjenom srca“ čuli. I razumjeli.

Goran Andrijanić | Bitno.net