LJUDIMA PRIJATELJ

Priča o čudesnom ozdravljenju koje je na svetoj misi izmolio sv. Leopold Mandić

Otac Leopold je zbog svoje jake vjere bio siguran da je sveta misa svemoćno oružje kojemu ne može ni svevišnji Gospodin odoljeti. Kad god bi na oltaru – držeći u rukama, sav potresen od uzbuđenja, božansku žrtvu i prinoseći je vječnome Ocu – molio za neku posebnu milost, ma kako ona bila velika, uvijek je bio siguran da će mu molba biti udovoljena.

leopold mandic

Jednog je dana napisao nekom svom prijatelju: „Budući da je neizmjerna božanska žrtva koja se prinosi u svetim otajstvima, nikada neće stvar koju molimo biti toliko velika koliko je velika žrtva koja se prinosi. Zato dok slavimo ili prisustvujemo svetoj misi, moramo imati silno veliku širinu srca.“ A gospođi Josipi Cremonesi napisao je: „Kad služim svetu misu, moja misao hrli svima onima koji su mi se obratili. U trenutku kad obavljam sveta otajstva, svim žarom svoga srca grlim sve koji su mi se preporučili. Tada sam siguran da ću dobiti milost, jer ono što molim u svetoj misi nije ništa prema onome što prinosim.“ I Gospodin ga je uslišavao.

Devetnaestogodišnja gospođica Evelina Berto iz mjesta Bovolente (nedaleko od Padove) prehladila se 7. ožujka 1925. Bolest je brzo napredovala te je bolesnica dobila upalu zglobova, tešku upalu bubrega (nefritis) i smetnje na srcu, što je prešlo u veoma ozbiljnu upalu srčanih zalistaka (endocarditis). Vrućica je stalno rasla i bolesnica je vikala zbog žestokih bolova po cijelom tijelu. Liječnik koji ju je liječio pozove iz Padove prof. Aleksandra Borgherinija i upita ga za mišljenje. Ovaj je nakon pažljivog pregleda izjavio da je stanje bolesnice veoma teško i da svaki čas može umrijeti. Cijela je obitelj bila silno zabrinuta i izbezumljena. Trajno su svi bili uz postelju jadne bolesnice koja nije mogla ni ruke podići. Dana 18. ožujka gospodin Egidije, otac bolesničin, namisli otići u Padovu u baziliku sv. Antuna da svoju siromašnu kćerku stavi pod njegovu zaštitu. Kad je došao u Prato dela Valle, siđe s tramvaja i pođe prema bazilici, ali ga neka neodoljiva sila tjerala da se popne natrag u kola i ode u kapucinski samostan svome ispovjedniku ocu Leopoldu. Ispovjedio se kod oca Leopolda kao obično, ali mu nije ništa rekao o jadnom stanju svoje kćeri. Otac Leopold mu ipak u srcu pročita duboku bol koja ga je mučila, i s uobičajenom ga dobrotom upita: „Gospodine Berto, kako to da niste u svom običnom raspoloženju? Što vas rastužuje?“ Nesretni otac otkrije mu jecajući svu svoju nesreću i pokrije rukama oči da sakrije suze koje su mu curkom curile. Otac Leopold, uvijek spreman da se gane na ljudske nesreće, ostane hladan u svom vedrom miru i smiješeći se reče: „Gospodine Berto, ništa se ne bojte! Imajte pouzdanja kao što ste uvijek imali! Sutra je blagdan svetoga Josipa; ja ću se sjetiti Vaše kćeri kod svete mise i ona će ozdraviti. Čim ozdravi, neka odnese sv. Josipu jedno srce. Da li mi vjerujete?“ „Da, oče, ja vjerujem Vašim riječima.“ – odgovori gospodin. I odmah u srcu osjeti neobičan mir i spokojstvo čvrsto se uzdajući da će njegova kćerka sutradan biti zdrava. Odmah se vrati kući, ispriča što mu je rekao otac Leopold i svi se jako utješe. Međutim, došla je noć, vrućica se povećala, a bolovi su bili sve veći. Grčevita uznemirenost zahvatila je jadnu bolesnicu. Ujutro 19. ožujka, na dan sv. Josipa, otprilike dok je otac Leopold služio svetu misu, mama koja je bdjela nad bolesničkim krevetom ljubljene kćeri, opazi da lice, koje je prije bilo plavo od navale krvi zbog groznice, počinje blijedjeti. Groznica se počela gubiti. Srce joj zaigra i reče u sebi: „Gle, obistinjuju se riječi oca Leopolda.“ I bilo je tako! Evelina je bila ozdravljena! Odmah su pozvali liječnika, a on nije mogao vjerovati svojim očima. Triput se htio toplomjerom uvjeriti da li je temperatura stvarno nestala. Govorio je da je to nemoguće. Izvan sebe od čuđenja, pažljivo je pregledao bolesnicu i pronašao da je u takvom stanju da bi je odmah mogao proglasiti klinički zdravom. Za nekoliko dana Evelina se oporavila i na Uskrs je, posve zdrava, na neizmjernu radost svih svojih milih bila kod zajedničkog ručka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon dvadeset sedam godina, ispričavši taj slučaj pred sucima biskupijskog postupka oko proglašenja blaženim oca Leopolda, ona je dodala: „Otada više nisam primijetila nikakvo vraćanje bolesti. Nakon godinu dana liječnik me pregledao i ustanovio je da su srčane smetnje potpuno iščezle. Otac i brat pođoše k ocu Leopoldu da ga izvijeste o događaju. On ih je sasvim mirno, bez ikakva čuđenja saslušao i dodao: ‘Sveti Josip obično bez buke čini velika čudesa…’ Želim pridodati da je liječnik koji me liječio prije izjavljivao da je nevjernik. Kad je ustanovio moje čudesno ozdravljenje i saznao za predskazivanje oca Leopolda, dopustio je nadnaravni zahvat i počeo vjerovati u Boga. To mi je prije nekoliko dana potvrdila osoba koja je neko vrijeme živjela u Bovolenti i bila pacijent tog liječnika; on je to nedavno rekao njoj osobno. To znači da je još sada, nakon više od dvadeset godina, spomenuti liječnik pod dojmom tog čudesnog događaja.“

Događaj je posvuda pobudio velik dojam i donio mnogo dobra dušama. Kad je jedan poznati industrijalac iz Conegliana, koji je bio daleko od Boga, čuo gospodina Berta kako pripovijeda o čudesnom ozdravljenju svoje kćeri, bio je tako duboko potresen da više nije našao mira. To je bio početak njegova obraćenja, jer se nakon kratkog vremena povratio Gospodinu, napustio svijet i zatvorio se u samostan.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Ljudima prijatelj Pietra Elisea Bernardija u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte NA LINKU!


Objavljeno: 25. travnja 2016.

Možda vam se svidi