Kako je referendum postao šansa za izgradnju istinske demokracije u Hrvatskoj

Ovo predreferendumsko vrijeme svakim danom otkriva neku novu zanimljivost koja proizlazi iz konfuzne propagande u kojoj se velikom brzinom izmjenjuju poruke, nagovori, psihološke ucjene i uvrede unutar kojih bi čitatelj trebao osjetiti jednoznačan poriv da glasa protiv na predstojećem referendumu. Primjerice, društvene mreže zatrpane su crvenim „Protiv“ i zelenim „Za“ twibbonima. U smislu komunikacije zelena boja predstavlja pozitivnu asocijaciju kao i skladno zaokružena afirmativna riječ Za. Nasuprot tome stoji negativno asocirana crvena boja, s negativnom riječju Protiv „čoškasto“ uokvirena u pravokutnik. sad tu nastupa paradoks jer medijskom konstrukcijom „skrivena, ali neupitna“ bit referenduma kaže da su Zeleni zapravo protiv svih zamislivih manjina(ovog puta LGBT osoba) dok su Crveni za jednakopravnost. Skladni, afirmativni Zeleni su odjednom „fašisti“, a negativni i „čoškasti“ Crveni su „humanisti“. Međutim kad pogledamo kampanje stvar se stubokom mijenja. Zeleni inzistiraju na poštivanju zakona, pozivaju na demokratsku kulturu dijaloga, dok Crveni koriste negativnu kampanju ad hominem napada, lažiranja izjava i otvorenog govora mržnje. I opet psihologija boja ima smisla. A osim na društvenim mrežama rat bojama i raznim asocijacijama vodi se i u medijima. Pažljivo birane fotografije, emocijama nabijene riječi u naslovima te ostale tehnike hvatanja pozornosti pokazuju posvećen trud medijskih djelatnika da maksimalno iskoriste svoju domenu utjecaja na društvo. No upravo ta istovremena moć medija i posvemašnja konfuznost pokazuju lice i naličje hrvatske demokracije. Što će sloboda nekome tko ne razumije samu narav slobode? Ili da ne filozofiramo, što će demokracija nekome tko ne zna što s njome?

Lijevoliberalni dio društva putem upravo takvih, svojih medija godinama se predstavlja kao progresivna snaga društva, ona koja promišlja, promiče i živi demokraciju na jedan zahtjevniji, sofisticiraniji i na koncu humaniji način jer nije opterećena utezima desnice-nacijom, vjerom i općenito identitetima koji ljude priječe da „shvate“ svog bližnjeg i njegova prava Urbani glazbenici, kazalištarci, književnici te mnogi estradnjaci koji čine medijsku svakodnevnicu prosječnog građanina u najvećoj su mjeri dio tog svijeta. Međutim protureferendumska kampanja razotkrila je trulež čiji zadah guši hrvatsko društvo. Smrad osjećamo svi samo se još uvijek ne možemo složiti tko je, da prostite, prdnuo.

Porukom „hej mi smo pozitivci u ovoj priči, borci za ravnopravnost i ljubav, mi želimo razvijeno demokratsko društvo“ pokazali su se licemjerima na koje se obraća pažnja tek toliko da se bude siguran u koje stvari ne vjerovati. A licemjerima zato što se za ravnopravnost bore ponižavanjem i vrijeđanjem građana koji drugačije razmišljaju, za ljubav pozivanjem na linč, razvijeno demokratsko društvo u kojem ne dopuštaju (barem) dva razmišljanja o istoj stvari. Ostaje za nadati se da će to crvenilo od srdžbe i mržnje prema različitomislećima postati crvenilo stida jer to bi značio prvi korak u suočavanju sa dvije velike usko povezane inherentne prepreke za istinsku demokratizaciju lijevoliberalnog dijela društva, a to su samodopadnost i samodostatnost. Te dvije karakteristike priječe kritički vidjeti sebe i dobronamjerno upoznati drugačije. Tako ostaje nedostupno razumijevanje ukupne slike društva, a živjeti u balonu iluzija ne može se zauvijek. On mora puknuti kad raskorak sa stvarnošću postane prevelik. I upravo je tu šansa ovog referenduma da pokrene pozitivne procese u društvu. Da konačno progledamo i shvatimo da se hrvatsko društvo sastoji od različitih ljudi s jednakim pravom na slobodu mišljenja i izražavanja dok god je to u skladu sa zakonima.

Hrvatsko je društvo pokazalo kako trenutno nije doraslo temeljnom izazovu demokracije-pluralizmu kao kulturi supostojanja u različitosti. Ovom se referendumu predbacuju troškovi, ali moglo bi u konačnom svođenju računa ispasti da smo uz tu cijenu gratis dobili šok terapiju kao polazište u izgradnji, ovog puta, zdravog demokratskog društva. U kojem će Vlada biti u „vezi“ sa građanima, u kojem će nevladine udruge biti zaista nevladine te promicati ono što im stoji u statutima, u kojem će mediji dosljedno primjenjivati kriterije profesionalnog novinarstva umjesto da žive od iznajmljivanja svoje djelatnosti ili ideološkog lešinarenja. Ukoliko ovaj referendum bude hladan tuš trenutno užarenim skupinama u društvu koje u svom pravedničkom gnjevu možda i ne vide u kojoj mjeri opstruiraju i guše svaki tračak pluralizma to će biti neprocjenjivo. Jer ako inicijativa koja je okupila svjetonazorski najrazličitije ljude i skupine u Hrvatskoj, pripadnike svih nacionalnosti, različitih političkih opredjeljenja nije prilika za iskorak prema pluralizmu kao idealu demokratskog društva teško je zamisliti što drugo može biti. Ovo jedinstveno okupljanje građana u hrvatskoj povijesti od osamostaljenja, prvi građanski iniciran referendum, prilika je za čitanje demokracije na nov način. Prilika koju bi bilo dobro iskoristiti jer bolju šansu od ove nismo imali.

Miran Tica