Kako će homoskeptici spasiti civilizaciju: Apel za klasičnu toleranciju i nove etikete

Ambiciozno zar ne!? Naravno, radi se o inverziji naslova knjige američke spisateljice Cathy Crimmins „Kako su homoseksualci spasili civilizaciju“ u kojoj otkriva civilizacijske horizonte suvremenog gay aktivizma. Boreći se za prava LGBT osoba ovaj aktivizam zapravo i svjesno redefinira civilizacijska počela, od tumačenja morala pa do ljudskih identiteta. Vrijednosni sud Crimminsove taj aktivistički poduhvat laskavo ocjenjuje kao spasenje civilizacije. Hajde da raščistimo jednu stvar prije nego što nastavimo: postoji borba da se društveno zaštite ljudi koji žele živjeti svoje alternativne/manjinske/(umetni svoju verziju politički korektnog izraza) seksualne identitete unutar njima inherentnih pravnih rješenja (pravni status i zaštita koja proizlazi iz njihove posebnosti); a potom postoji i borba da se izmijeni civilizacijski diskurs u kojem ova manjina uzima povlašteni status arbitra dobra i zla. Prva borba svoje aktivističko stanište nalazi u širem pokretu za ljudska prava u kojoj su komplementarno uključena prava poput slobode govora, religijskih sloboda, slobode savjesti, itd; druga borba revolucionarno vodi kulturni rat. To znači da koristi društvene poluge moći (zakoni, organizirano lobiranje, mediji, politički pritisak na meke znanosti poput psihologije i sociologije…) da izvrši tzv. „zero brush“ pothvat – totalnu eliminaciju (čišćenje) suprotstavljenog gledišta. Kada govorimo o gay aktivizmu u Hrvatskoj za prvu borbu pitajte pionira ovog aktivizma Dorina Manzina, a za drugu organizatore Pride povorki.

Nadam se da je razlika dovoljno jasna jer u praksi govorimo o razlici između civilnog društva u kojem postoji tolerancija suprotstavljenih gledišta pa su mogući dijalog i debata, te ideološkog nasilja u kojem je suprotni vrijednosni sud kriminaliziran kao „govor mržnje“. Hajdemo još malo praktičnije; Pride aktivizam – koji je defacto poduhvat društvenog inženjeringa – nije toliko slab i prepušten nasilju homofobije i diskriminacije, već je disproporcionalno prilično utjecajan u halama društvene moći. Kao što je poznato, demokracija je osjetljiva na dobro organizirane manjine. Tako npr. inzistiranje da se civilno partnerstvo istospolnog para identificira kao brak, strateška je intervencija u genetski kod identiteta društva putem izmjena obiteljskog zakona. Vjerovali ili ne, ta tvrdnja uopće nije toliko kontroverzna. Queer teorije (mreža teorijskih platformi Prideovog aktivizma) nadahnjuju se, uz ostalo, i nekim radikalnim feminističkim teorijama koje brak smatraju patrijarhalnom institucijom koju treba društveno razgraditi. Stoga je iluzorno misliti da prajdovci žele svoje živote i ljubavne veze ovako tradicionalno formatirati. Kao što je dr. Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu rekao nedavno u HTV-ovoj emisiji „Otvoreno“: obiteljski zakon treba mijenjati u korist redefinicije braka kao dio strategije postupne reedukacije građana. Zakon u ovom slučaju nije samo regulator društvenog života već i građanski edukator, ili još smjelije – agent „spasenja civilizacije“ koji u ovom slučaju iniciraju homoseksualci. Imati drugačije vrijednosne sudove u društvenim uvjetima gdje su mnoge poluge moći u rukama vizionarskih elita, mučno je iskustvo invertne diskriminacije i marginalizacije na jedan drugi način. Tko u ovom aranžmanu društvene moći nema vrijednosne sudove već samo apstraktne osjećaje gađenja i straha (fobije), reagira mržnjom i nasiljem. Kulturni je to rat koji je izmakao kontroli.

Dakle, koji je moj apel i koju ulogu imaju homoskeptici u toj priči? Vizija novog doba u kojem će queer moral biti promoviran putem medija i zakonskih normi zapravo nazaduje kulturu neslaganja i javnih rasprava. Obeshrabrujuće je vidjeti kako se lobiranje za gay aktivizam u medijima (pogotovo na ovim našim društvenim mrežama) odvija na razini parola, pokroviteljskog mudrovanja, verbalnog hračkanja, javnog sramoćenja, neodgovornog nabacivanja pseudo-znanstvenim odgovorima na pitanja ljudske seksualnosti i primitivnog „špotanja“ homofoba bez ikakve diferencijacije između onih koji se ne slažu i onih koji iracionalno mrze. Etiketa „homofob“ postala je grobnica svake rasprave a „govor mržnje“ lagani izlaz kada uvjeravanje ne urodi plodom (kada bih ja kao kršćanin inzistirao na istom principu protiv govora mržnje na vjerskoj osnovi onda bi cijela neoateistička plejada obožavatelja Richarda Dawkinsa završila na sudu). Dobar je čas da se vratimo klasičnom razumijevanju tolerancije: neslaganje s uvažavanjem, ili moć trpljenja suprotnog stajališta. Već čujem uzrujane prigovore: „Pa Pride i jest proslava tolerancije!“ – ne nije – ne klasične tolerancije. Pride toleranciju shvaća kao ideološko i vrijednosno slaganje (s njima naravno) i na to misli kada slavi nove definicije obitelji, kada podiže zastave duginih boja u središtu Zagreba ili kada govori o „punim pravima“ za sebe. Oni spašavaju civilizaciju, sjećate se!? Da bi civilni prostor rasprave bio moguć potrebne su nove etikete koje neće gušiti raspravu već je otvarati (na žalost nužnost etiketa svjedoči o našoj (ne)moći mentalne koncentracije).

Klikni like i pridruži nam se na Facebooku:

Moj prijatelj dr. Peter Saunders iz britanskog udruženja kršćanskih liječnika i studenata medicine „Christian Medical Fellowship“ otkrio je da se u ove rasprave od etikete „homofoba“ moraju braniti etiketom „homoskeptika“ (http://pjsaunders.blogspot.com/2010/06/do-you-object-to-being-labelled.html). Fobija se liječi ili pravno „procesuira“ a skepticizam se uvjerava! Prepoznavanje onih koji se ne slažu s revolucionarnom vizijom Prideove verzije društvenog morala i u određenoj mjeri mu se protive, kao „homoskeptika“ umjesto kao „homofoba“, te medijska promocija ove nove etikete, ohrabrilo bi većinu ljudi koji osjećaju nelagodu pri ovim temama na razvijanje odgovornog neslaganja, umanjilo bi licemjerstvo političke korektnosti i barem pružilo mogućnost autentičnim homofobima da odlože svoje kamenje jer bi imali racionalnu alternativu svojoj mržnji. To bi također gay aktivistima omogućilo efikasnije izlaganje svojih perspektiva i queer teorija, te uz vještinu klasične tolerancije, moguće i ostvarenja prijateljstva s homoskepticima. U uvjetima kada prideovski tip aktivizma osvaja nove generacije, kada dobiva sve više nekritičkih saveznika, kada teži diskvalifikaciji suprotnog stajališta prozivajući svako neslaganje neprosvijećenošću ili bigotrijom, možda postaje malo jasnije zašto pomalo provociram s homoskepticima kao spasiteljima civilizacije.

Roko Kerovec

Članak je preuzet s portala Studentskog evanđeoskog pokreta step.hr.