U prometejskom pokušaju da postane „savršeno društvo“, čini se da Danska želi ubrzano nastaviti s projektom eliminacije svih osoba zahvaćenih sindromom Down. Godine 2004. godine danska je vlada preko Agencije za zaštitu zdravlja dala značajan poticaj toj eugeničkoj bitki dajući  mogućnost da trudnica besplatno postavi prenatalnu dijagnozu identifikacije i nakon toga eliminira „defektni“ zametak pobačajem, objavio je talijanski katolički dnevnik Avvenire.

Izgleda da je cilj postići primat jedine države na svijetu kao „Down Syndrome Free“ (bez sindroma Down). Postoji i datum do kada se želi ostvariti taj san: 2030. godina. U razdoblju od 2004. do 2010. godine broj rođene djece sa sindromom Down se smanjivao za 13% godišnje.

Objavio je to prošle godine novinar Nikolaj Rytgaard u članku u danskom dnevniku Berlingske, sa zlokobnom tvrdnjom da će se u Danskoj “uskoro roditi posljednje dijete pogođeno sindromom Down“.

Ako se uzme u obzir da je sredstvo za ulazak u Guinnessovu knjigu rekorda fizička eliminacija zametka, vidi se koliko je suluda oduševljena definicija o „uistinu izvanrednom dostignuću“ koju je dao projektu Niels Uldbjerg, profesor ginekologije i porodništva Sveučilišta u Aarhusu. Vječna je napast čovjeka da dosegne savršenstvo bez Boga. San koji je određen – kako uvijek uči povijest – pretvoriti se u moru.

Prvak kršćanskog realizma Augustin iz Hippoa već je pred 1600 godina to shvatio, napisavši u svom radu Contra Academicos, kada je ustvrdio da čovjek ne može biti savršen ako ne dostigne svoj cilj, tražiti svom svojom zauzetošću istinu Boga. Isto je tako objašnjavao da kad čovjek nastoji biti savršen, određen je da ostane uvijek „ljudski čovjek“: Perfectum, sed tamen hominem.

Vraćajući se na danski pokušaj, teško je oteti se pokojem pitanju:

Jesmo li uistinu sigurni da je bolje društvo ono koje čine genetički savršena ljudska bića, u kojem nema potrebe da se iskusi ikakav osjećaj ljubavi, milosrđa, solidarnosti prema slabijim i nezaštićenim osobama, u kojem nije potrebno razumjeti i prihvatiti one koji se čine fizički različitima? U odsutnosti etičke vrjednote, na čemu se temelji kriterij određivanja tko mora pripadati genetički superiornoj rasi autoriziranoj da eliminira onu genetički podređenu? Tko određuje uvjete za prijem osobe u „savršeno društvo“? Tko jamči granice tih uvjeta? Tko može isključiti, na primjer, da sljedeći korak u Danskoj neće biti eliminacija nerođene djece s dijabetesom, bolestima srca, sljepoćom..? Jesmo li uistinu sigurni da za dosezanje savršenstvo treba prevladati spartanska logika planine Tajgeta u odnosnu na evanđeoski poticaj ljubljenja bližnjega kao samoga sebe?

Mnogi su na posljednjem Mitingu u Riminiju imali sreće čuti dirljivo svjedočanstvo Clare Gaymard, kćeri Jérômea Lejeunea, koji je otkrio sindrom Down, nazvanim i trisomija 21. Govoreći o svojim sjećanjima, Clara je ispričala da je jednog dana mladić sa sindromom Down došao u ured njezina oca grčevito plačući. Majka tog dječaka mu je objasnila da je vidjela raspravu na televiziji o mogućnosti eliminacije nerođenih sa sindromom Down. Mladić je zagrlio Lejeunea, moleći ga: “Doktore, žele nas sve ubiti; molim vas zaštite nas, preslabi smo, ne znamo se zaštiti sami!“ U tom trenutku Lejeune je odlučio posvetiti svoj život obrani tih krhkih bića. Na žalost, Lejeunea više nema. Međutim ubojice onih koje je on nazivao „moji maleni“ još kruže i uvijek se pozivaju na isti izgovor: ostvarenje savršenog društva.

Naravno, onom u kojem, osim ljudske nesavršenosti, mora biti odstranjen i Bog.

Za Bitno.net priredio Marijo Udina